Najnovije irsko zakonodavstvo o borbi protiv terorizma

Najnoviji irski zakonodavni napor u području borbe protiv terorizma (Zakon o kaznenom pravosuđu (teroristički prekršaji) (izmjena i dopuna) iz 2025.) nedavno je raspravljan u Dáil Eireannu. Sama rasprava bila je fascinantna, iako često oštra, a oni koji su podržavali i oni koji su se protivili zakonu često su govorili kao da se razmatraju dva vrlo različita zakonodavna prijedloga.

S Vladine strane, prijedlog zakona predstavio je ministar pravosuđa, unutarnjih poslova i migracija Jim O’Callaghan. Jasno je istaknuo da je navedeni cilj prijedloga zakona jačanje irskog okvira za borbu protiv terorizma usklađivanjem s direktivama EU-a i rješavanjem modernih prijetnji poput kibernetičkog terorizma i stranih terorističkih boraca.

Međutim, kako se rasprava odvijala u Dáilu, postalo je jasno da je za mnoge u oporbenim klupama zakon zamaglio granice između jačanja nacionalne sigurnosti i narušavanja temeljnih sloboda, posebno slobode govora.

Ministar O’Callaghan opisao je prijedlog zakona kao „značajan korak naprijed u osiguravanju da je irski okvir za borbu protiv terorizma robustan i prikladan za potrebe suočavanja s modernim terorističkim prijetnjama“. Sam zakon uvodi nova kaznena djela, uključujući putovanje u svrhu terorizma, primanje obuke za terorizam i omogućavanje takvih putovanja. Također redefinira javno izazivanje na počinjenje terorističkih djela, izričito kriminalizirajući veličanje terorizma i kategorizira određene kibernetičke napade kao terorističke akte kada je njihova namjera nanijeti široku štetu.

Ove promjene potaknute su prenošenjem Direktive EU-a o borbi protiv terorizma iz 2017. (2017/541) u Irsku. Ova se Direktiva može korisno smjestiti u širu strategiju EU-a za borbu protiv terorizma, koja se značajno razvila od početka 2000-ih kada je postojala povećana zabrinutost zbog povratka stranih boraca iz sukobljenih zona poput Sirije, kao i sve veće sofisticiranosti terorističke propagande na internetu.

Iako je Irska imala mogućnost izuzeća prema Protokolu 21 ugovora EU, rano je signalizirala svoju namjeru da se pridruži direktivi ubrzo nakon njezina donošenja.

Međutim, općepriznato je da pristup EU-a borbi protiv terorizma nije prošao bez unutarnjih kritika. Agencija Europske unije za temeljna prava (FRA) izrazila je zabrinutost zbog potencijala direktive da krši temeljna prava, posebno slobodu izražavanja.

U vezi s tim, FRA je izričito pozvala države članice da osiguraju „uvođenje praktičnih zaštitnih mjera i pružanje smjernica istražnim tijelima kako aktivnosti stručnjaka poput novinara, istraživača ili humanitarnih organizacija ne bi dovele do njihove umiješanosti u istrage terorizma“.

Sama Europska komisija priznala je poteškoće u dokazivanju zakonodavne namjere i osiguravanju nediskriminirajuće primjene, posebno u pogledu krajnje desničarskog ekstremizma. Više od 20 država članica suočilo se s postupcima zbog kršenja zbog neuspjeha u potpunoj provedbi direktive, što naglašava njezinu spornu prirodu. Zastupnica Catherine Connolly istaknula je ta pitanja, napominjući da je direktiva „donesena bez poštivanja bitnih postupaka“ i da je „izuzetno problematična“, posebno zbog svojih nejasnih definicija i potencijala kriminalizacije legitimnih prosvjeda.

O’Callaghan je naglasio ulogu zakona u omogućavanju sudjelovanja Irske u poboljšanim mrežama EU-a za borbu protiv terorizma, poput moderniziranog sustava upravljanja slučajevima Eurojusta, koji olakšava prekogranične istrage. „To će u konačnici dovesti do sprječavanja većeg broja terorističkih djela i privođenja većeg broja terorista pravdi“, ustvrdio je.

Vladini pristaše, poput zamjenika Joea Nevillea, tvrdili su da je prijedlog zakona pragmatičan odgovor na svijet koji se mijenja. Posebno je istaknuo njegov fokus na „zaštitu mladih, ciljanje ranih faza radikalizacije, omogućavanje proaktivnog djelovanja policije, borbu protiv kibernetičkog terorizma i suzbijanje ekstremističke propagande“.

Također je odbacio zabrinutosti oporbe, tvrdeći da se zakon ne odnosi na „izbacivanje ljudi koji pjevaju pjesme iz pubova“, već na „učiniti našu zemlju i ulice sigurnijima“. Za Nevillea, odredbe zakona, poput tretiranja novačenja maloljetnika kao otegotne okolnosti i kriminaliziranja online veličanja terorizma, ključne su za suzbijanje prijetnji 21. stoljeća poput kiberterorizma i online radikalizacije.

Najspornija odredba Zakona vrlo je vjerojatno članak 3., koji redefinira javno izazivanje na počinjenje terorističkog kaznenog djela kako bi uključio „veličanje (uključujući hvaljenje ili slavljenje) terorističke aktivnosti“ kada postoji „razumna bojazan“ da bi takve radnje mogle dovesti do terorizma.

Kritičari tijekom rasprave, uključujući oporbenog TD Matta Carthyja, nazvali su to “klauzulom o koljenskoj čašici”, povlačeći paralele s britanskim kaznenim progonom Mo Chare iz irske rap grupe Kneecap zbog isticanja zastave Hezbollaha tijekom nastupa.

Carthy je upozorio da bi širok jezik odredbe „mogao dovesti do optužbi protiv političkog aktivizma i legitimne slobode izražavanja“, navodeći povijesne primjere gdje bi se obilježavanje osoba poput Bobbyja Sandsa ili Nelsona Mandele moglo protumačiti kao veličanje terorizma. „Mora se postaviti pitanje zašto bismo htjeli uključiti takvu odredbu u zakon ove države, s obzirom na to da znamo da bi se takva odredba mogla zloupotrijebiti“, tvrdio je.

Zastupnik Paul Murphy možda je otišao najdalje od svih u svojim kritikama, nazivajući prijedlog zakona „vrlo ozbiljnim napadom na slobodu govora i pravo ljudi na prosvjed“. Murphy je upozorio da bi solidarnost sa skupinama poput Palestine Action, koja se trenutno suočava sa zabranom u Ujedinjenom Kraljevstvu, mogla biti kriminalizirana. „Živimo u naopakom svijetu u kojem se oni koji pokušavaju zaustaviti genocid procesuiraju za terorizam“, izjavio je Murphy, ističući potencijal prijedloga zakona da cilja aktiviste koji se protive državnim akcijama, poput izraelskih operacija u Gazi.

Ministar O’Callaghan snažno je branio prijedlog zakona, posebno članak 3, tvrdeći da je usko usmjeren samo na one s jasnom namjerom poticanja terorizma. „Netko se ne uklapa ni u okvire tog kaznenog djela osim ako ono što radi ne čini s namjerom poticanja osobe na počinjenje terorističke aktivnosti“, inzistirao je.

Usporedio je irsko zakonodavstvo s britanskim Zakonom o terorizmu iz 2000., koji dopušta kazneni progon samo zbog pobuđivanja sumnje na podržavanje zabranjene organizacije. O’Callaghan se izričito osvrnuo na slučaj Kneecap, navodeći: „Ono za što se Kneecap progoni u Ujedinjenom Kraljevstvu ne bi se dogodilo ovdje“, jer postupci benda nisu imali namjeru poticanja terorizma.

Zanimljivo je da se rasprava dotaknula i širih pitanja povjerenja u sigurnosne operacije, a zastupnik Laburističke stranke Alan Kelly spomenuo je slučaj Evana Fitzgeralda, mladića koji si je oduzeo život nakon operacije Garde koja je uključivala kontroliranu isporuku dekomisioniranog oružja.

Kelly je doveo u pitanje nužnost operacije, a na sudu su izneseni navodno obmanjujući dokazi, što je potkopalo povjerenje u pravosuđe. „Ne postoje legitimne okolnosti u kojima se pravosuđe namjerno drži u neznanju obmanjujućim dokazima“, izjavio je, pozivajući na potpunu istragu. Ovaj slučaj pojačao je zabrinutost zbog potencijalne zlouporabe širokih sigurnosnih ovlasti prema novom zakonu.

U konačnici, mislim da se može reći da Zakon o kaznenom pravosuđu (teroristički prekršaji) (izmjena i dopuna) iz 2025. odražava irski pokušaj snalaženja u složenom globalnom sigurnosnom krajoliku.

Njegovi pristaše vide ga kao ključni alat za borbu protiv rastućih prijetnji, od kibernetičkih napada do stranih boraca, čime se osigurava da Irska ostane odgovoran partner u naporima EU-a za borbu protiv terorizma. Ipak, strahovi oporbe nisu bez osnova. Nejasan jezik „veličanja“ i subjektivna priroda „namjere“ izazivaju legitimnu zabrinutost zbog prekoračenja, posebno u europskom kontekstu gdje su prava na prosvjede sve više pod pritiskom. Kao što je upozorila zamjenica Mairéad Farrell: „Moja briga uvijek mora biti što bi buduće vlade mogle učiniti.“

Za konzervativce, prijedlog zakona predstavlja klasičnu dilemu: dužnost države da zaštiti svoje građane nasuprot pravu pojedinca na slobodno izražavanje. Dok ministrova uvjeravanja o namjeri pružaju određenu utjehu, sjena slučajeva poput Kneecap-a i širi trend kriminalizacije neslaganja u EU zahtijevaju budnost. Irska mora osigurati da njezini zakoni o borbi protiv terorizma ne postanu tupi instrument za ušutkavanje legitimnih glasova, kako ne bi odražavali upravo autoritarizam protiv kojeg se nastoji boriti.