Kriza beskućništva u Irskoj. Desetljeće neuspjeha

Prije deset godina, tadašnji ministar stanovanja Jan O’Sullivan označio je krizu beskućništva u Irskoj kao “hitno stanje”, s 3258 ljudi, uključujući 749 djece, u hitnom smještaju.

Premotamo li naprijed do srpnja 2025., brojke otkrivaju da je više od 16 000 ljudi, uključujući dosad neviđenih 5014 djece, sada zarobljeno u skloništima za hitne slučajeve, što je prvi put da je broj beskućnika premašio granicu od 5000.

Kako je nedavno izvijestio The Irish Times, ova eskalacija pod vodstvom šest ministara stanovanja iz tri stranke odražava sistemski neuspjeh koji ne pokazuje znakove jenjavanja. Kriza stoga nije samo trajna; ona je duboko ukorijenjena, endemska i sve nerješivija, a pogoršava je vlada koja nije voljna suočiti se sa značajnim pritiskom uzrokovanim rekordnim razinama imigracije i tražitelja međunarodne zaštite.

Uzastopne vlade uvelike su se oslanjale na retorička obećanja, najavljujući strategije s odvažnim naslovima i blještavim lansiranjima, ali rijetko su se podvrgavale strogoj odgovornosti kada se ciljevi ne ostvare. Svaki plan predstavljen je kao prekretnica, no brojke pokazuju neprekinutu uzlaznu putanju. Politički trošak neuspjeha apsorbiran je bez posljedica, ostavljajući skupine civilnog društva da ponavljaju ista upozorenja iz godine u godinu.

Članak Irish Timesa također naglašava neumoljiv porast broja beskućnika od 2014. godine, pozivajući se na činjenicu da se broj ljudi koji se trenutno nalaze u hitnom smještaju gotovo pet puta povećao u desetljeću.

Ber Grogan, izvršni direktor Simon Communities, inzistira da je kriza “100 posto rješiva”, pripisujući njezinu upornost vladinim politikama koje stanovanje tretiraju kao robu, a ne kao pravo.

Pat Dennigan iz Focus Ireland slaže se s tim, tvrdeći da je mantra o “povećanju ponude” neadekvatna bez fokusa na socijalno i pristupačno stanovanje prilagođeno obiteljima s niskim prihodima. Pa ipak, i sasvim je jasno da uzastopne administracije nisu uspjele postići značajan napredak, ciklički provodeći planove poput Obnove Irske i Stanovanja za sve, koji nisu ispunili svoje ambiciozne ciljeve.

Izvješće Knjižnice i istraživačke službe Oireachtasa, Rješavanje problema beskućništva (19. ožujka 2025.), pruža dodatni uvid u složenost problema.

Od listopada 2024. godine, 14.966 osoba, uključujući 4.645 djece, nalazilo se u hitnom smještaju, što je povećanje od 1.787 osoba u odnosu na prethodnu godinu. Izvješće također ističe strukturne čimbenike poput nedostatka pristupačnog stanovanja i problema na privatnom tržištu najma, pri čemu se “obavijest o raskidu” i “prekid veze” navode kao glavni razlozi za nove beskućnike.

Iako se model “Stanovanje na prvom mjestu”, koji se na nacionalnoj razini provodi od 2018., pokazao obećavajućim u rješavanju složenih slučajeva, njegova provedba ostaje nedosljedna, a šira strategija povećanja ponude socijalnih stanova nije pratila potražnju.

Također je slučaj da, iako su strukturni problemi poput nedovoljnog broja socijalnih stanova i rastućih najamnina neosporni pokretači, nevoljkost vlade da prizna utjecaj neviđenih unutarnjih migracija predstavlja očigledan propust.

Irska je zabilježila porast broja tražitelja međunarodne zaštite i migranata, a Ministarstvo integracije izvijestilo je o više od 30 000 zahtjeva za azil samo u 2024. godini, uz značajne legalne migracije potaknute ekonomskim prilikama u tehnološkom i drugim sektorima.

Ovaj priljev je stvorio ogroman pritisak na već opterećeni stambeni sustav. Izvješće Oireachtasa navodi da je 61% odraslih u hitnom smještaju muškaraca, a značajan udio nisu irski državljani, što odražava demografsku raznolikost pogođenih.

Pa ipak, unatoč tome, službeni narativi rijetko povezuju te točke, radije se usredotočujući na neuspjehe domaće politike, a istovremeno zaobilazeći konkurenciju za resurse koju pogoršavaju migracije.

Zastupnica TD stranke Fianna Fail, Naoise Ó Cearúil, pokrenula je ovo pitanje u parlamentarnom pitanju, vršeći pritisak na vladu u vezi s njezinom strategijom za rješavanje problema beskućništva među tražiteljima međunarodne zaštite. Ó Cearúil istaknula je nedostatak prilagođenog smještaja i oslanjanje na hitne mjere poput hotela i pansiona s doručkom, koji nisu dobro opremljeni za dugotrajne boravke.

S obzirom na to da samo u Dublinu živi 7388 beskućnika, od kojih mnogi žive u privatnom smještaju za hitne slučajeve, sustav očito posrće pod teretom potražnje. Odbijanje otvorene rasprave o tome kako migracije opterećuju resurse riskira potaknuti razumljivu razinu ogorčenosti.

Članak Irish Timesa također detaljno opisuje niz pogrešnih političkih koraka tijekom proteklog desetljeća. Isplata pomoći za stanovanje (HAP), nepromijenjena od 2016., nije se uskladila s rastućim tržišnim najamninama, ostavljajući obitelji s niskim primanjima ranjivima na deložacije.

Program najmoprimaca na licu mjesta, osmišljen kako bi se spriječilo beskućništvo dopuštajući općinama da kupuju nekretnine od stanodavaca, i dalje je nedovoljno financiran. Doista, 2024. godine izgrađeno je, stečeno ili iznajmljeno samo 4265 novih socijalnih domova, što je daleko manje od onoga što je potrebno za suzbijanje krize.

Ljudski danak ove krize je zapanjujući. Preko 5000 djece sada živi u hitnim smještajima, suočavajući se s dugotrajnom traumom, kako Grogan primjećuje. Starije osobe su također sve više pogođene, a osobe starije od 65 godina prisiljene su na nestabilne životne uvjete. Ovo je aspekt krize koji redovito ističe ALONE, dobrotvorna organizacija za starije osobe.

Pišući o tom problemu 2024. godine, ALONE je nadalje skrenuo pozornost na alarmantne trendove, „uključujući sve veći broj starijih osoba koje žive u najmu bez sigurnosti ili zaštite vlasništva, sve veće oslanjanje na stanovanje lokalnih vlasti, pad stope vlasništva nad nekretninama i porast broja starijih osoba koje se bore s dugovanjima po hipotekama.“

Govoreći u to vrijeme, izvršni direktor tvrtke ALONE, Seán Moynihan, rekao je: „Svjedoci smo porasta stambenih problema u posljednjih 10 godina. Najvažnija pitanja na koja treba odgovoriti su kako će najmoprimci plaćati stanarinu u mirovini i kako će se natjecati i pronaći smještaj kao najmoprimci na sve konkurentnijem tržištu najma. Nedostatak vjerodostojnog odgovora uzrokuje beskućništvo kod starijih osoba danas i nastavit će to činiti kod ljudi u 40-ima i 50-ima kada dosegnu mirovinu, i to na sve većim razinama svake godine.“

Osim statistike, izvješća s prve crte opisuju obitelji koje se premještaju između hotelskih soba i privremenih skloništa bez ikakve stabilnosti. Djeca se suočavaju s poremećenim školovanjem, nedostatkom prostora za učenje ili igru ​​te dugim putovanjima od hitnog smještaja do škola. Dobrotvorne organizacije upozoravaju da ova nestabilnost stvara dugoročnu nepovoljnu situaciju za generaciju, s psihološkim utjecajem nesigurnog stanovanja jednako štetnim kao i sama materijalna deprivacija.

Irish Times također citira poziv Pata Dennigana na “resetiranje pristupa”, upozoravajući da će bez fokusa na socijalno stanovanje obitelji s niskim primanjima nastaviti biciklirati kroz hitna skloništa.

Normalizacija beskućništva očito prijeti produbljivanjem društvenih podjela, a nejednakost postaje ključna značajka irskog društva. Štoviše, neuspjeh vlade u rješavanju utjecaja migracija riskira daljnji raspad društva.

Iako migranti sami po sebi nisu uzrok krize, nedostatak transparentnog planiranja kapaciteta ili njihove integracije u već preopterećeno tržište nekretnina potiče percepciju oskudice.

U gore navedenom izvješću Oireachtasa navodi se finski model “Stambeno stanovanje na prvom mjestu” kao uspješna priča, gdje je beskućništvo smanjeno brzim preseljenjem i uslugama zaokruživanja.

Irska verzija, iako obećavajuća, nema odgovarajući opseg i financiranje. Vladina obveza od 6 milijardi eura za socijalno i pristupačno stanovanje u 2025. godini korak je naprijed, ali kako je navedeno u nedavnom prijedlogu Dáila, procijenjenih 20 milijardi eura potrebnih godišnje za izgradnju 50 000 domova samo naglašava veličinu financijskog jaza.

Bez rješavanja stagnacije stope HAP-a, proširenja programa najmoprimaca na licu mjesta i davanja prioriteta socijalnom stanovanju, kriza će se nastaviti.

Ključno je da se vlada mora izravno suočiti s pitanjem migracija. To ne znači žrtveno hvatanje imigranata, već priznavanje potrebe za koordiniranim planiranjem kako bi se uravnotežila potražnja za stanovanjem.

Neuspjeh u tome riskira daljnje narušavanje javnog povjerenja i pogoršavanje rastućih društvenih napetosti.

Gotovo da irska kriza beskućništva ne može se promatrati drugačije nego kao osuđujuća optužnica za desetljeće političkih propusta.

Izvješća Irish Timesa i Oireachtasa razotkrila su razmjere problema: preko 16 000 ljudi u hitnom smještaju, što je peterostruko povećanje od 2014., i vlada koja nije u stanju ispuniti svoja obećanja ili se uhvatiti u koštac s rastućim najamninama. Ti se čimbenici i neizrečeni utjecaj rekordnih razina migracija više ne mogu ignorirati. Uz to, irska glavna politika i uzastopne irske vlade pokazale su razbjesnjujuću sposobnost da upravo to učine.