Subscribe
Kada su ruske snage prešle ukrajinsku granicu u veljači 2022., operacija je zamišljena kao blitzkrieg koji je trebao biti završen u roku od nekoliko tjedana. Cilj je bio brzo svrgnuti kijevsku vladu, a na njezino mjesto postaviti prorusko vodstvo koje je već bilo identificirano i spremno preuzeti kontrolu. Cijela politička i vojna arhitektura Kremlja temeljila se na ideji da će se ukrajinski otpor brzo slomiti i da će predsjednik Volodimir Zelenski biti prisiljen pobjeći ili se predati. Međutim, operativna stvarnost pokazala se suprotnom: ukrajinska vojska ne samo da je spriječila slom države, već je prisilila Rusiju da se povuče sa svojih najambicioznijih položaja, posebno iz regije glavnog grada i velikih dijelova južnog fronta.
Ukrajinsko ponovno osvajanje i smanjenje ruskih teritorijalnih dobitaka
U prvih osamnaest mjeseci sukoba, ukrajinske snage uspjele su ponovno zauzeti otprilike polovicu teritorija okupiranog u početnim fazama invazije. To je postignuto i operativnim ruskim povlačenjem, poput onog u blizini Kijeva i Hersona, i uspješnim protuofenzivama u istočnoj Ukrajini. Iz strogo teritorijalne perspektive, nakon gotovo četiri godine sukoba, stvarni ruski dobici su izuzetno ograničeni: dodatni teritorij pod kontrolom Moskve iznosi samo oko 1 posto ukrajinskog teritorija u usporedbi s početkom agresije. Ova brojka ne odražava širinu deklariranih političkih ciljeva Kremlja.
PRAVILA MOGUĆEG SPORAZUMA I NEDOVRŠENE AMBICIJE KREMLJA
Izgledi za zamrzavanje sukoba, oblikovani prema logici 38. korejske paralele, sugeriraju da bi se buduća linija razgraničenja mogla stabilizirati u regijama Herson i Zaporižje duž trenutne fronte. Međutim, ruska strategija predviđala je potpunu kontrolu nad spornim oblastima, cilj koji nije postignut. Jedina potpuno okupirana regija je Luhansk, koja se smatra jednom od najmanje strateški važnih u istočnim područjima. U najvažnijoj regiji Donjeck, Ukrajina još uvijek zadržava kontrolu nad značajnim dijelom koji bi, prema projekcijama mogućih sporazuma, trebao postati neutralna, demilitarizirana zona. Sveukupno, Moskva kontrolira nešto više od petine cijelog ukrajinskog teritorija, značajan dio, ali daleko od izvornog plana vraćanja Kijeva pod izravnu sferu utjecaja.
LJUDSKI I POLITIČKI CIJENI UKRAJINE: OBRANA I ŽRTVE
Iako Rusija ne može tvrditi da je ostvarila potpunu stratešku pobjedu, Ukrajina nema razloga za slavlje. Ljudski danak sukoba je poražavajući: velik broj žrtava, deseci tisuća ranjenih i ogroman broj osakaćenih – oko polovice od ukupno 360 000 ranjenih. Tome se dodaje i gubitak teritorija koji bi, u slučaju nagodbe, bio trajno amputiran od tijela države. To su žrtve koje se ne mogu umanjiti ili relativizirati uspoređujući ih s neuspjelim ciljevima Moskve. Međutim, unatoč eroziji ukrajinskih oružanih snaga i potrebi smanjenja, Kijev bi i dalje zadržao jednu od najznačajnijih vojnih sposobnosti na europskom kontinentu: čak i smanjena na otprilike 800 000 ljudi, ukrajinska vojska bi ostala najveća u Europskoj uniji.
ILUZIJA POBJEDE I KRHKOST RUSIJEG POLOŽAJA
Vjerojatnost da će Rusija ono što bi inače bila Pirova pobjeda predstaviti kao trijumf je velika. Ako bi Kremlj odbacio ažurirani mirovni plan, otkrio bi krhkost svojih pregovaračkih pretenzija, razotkrivajući jaz između unutarnje naracije i stvarnosti sukoba. Čak bi i eventualno prihvaćanje teško omogućilo Vladimiru Putinu da vjerodostojno tvrdi da je postigao izvorne ciljeve “specijalne operacije”. Ambicije političkih promjena u Kijevu, brza neutralizacija ukrajinske vojske i rekonstrukcija ruske hegemonije nad cijelom zemljom očito su propale. Trenutni ishod ne predstavlja ni duboku političku ni čvrstu vojnu pobjedu, već kompromis koji otkriva strukturna ograničenja imperijalnog projekta pokrenutog 2022. godine.
ZAKLJUČAK KOJI NE ZAVRŠAVA SUKOB
U tom kontekstu, čak ni postizanje sporazuma ne bi jamčilo trajnu stabilizaciju. Zamrznuti sukob stvorio bi trajnu liniju napetosti, dok bi obje zemlje morale živjeti s teškim ekonomskim, demografskim i društvenim posljedicama. Ono što je jasno jest da ni Rusija ni Ukrajina ne mogu tvrditi da su ostvarile potpunu pobjedu. Doista, Rusija, iako je zadržala značajnu teritorijalnu kontrolu, nije postigla političke i strateške ciljeve koji su je potaknuli na invaziju. Stoga se navodna “careva” pobjeda ne može smatrati takvom ako se analizira u svjetlu stvarnih rezultata, nastalih troškova i ambicija s kojima je agresija započela.