Subscribe
Odluka Europske unije da u prosincu uvede nove sankcije protiv pojedinaca i organizacija uključenih u prokremljske informacijske operacije ne smije se pogrešno shvatiti. Ovo nije kulturni spor, niti rasprava o pluralizmu. To je odgovor na oblik neprijateljske aktivnosti koji europske institucije i nacionalne vlade sve više prepoznaju kao dio šireg sukoba s Rusijom.
Moskva je godinama tretirala informacijski prostor kao operativnu domenu. Dezinformacije, narativna manipulacija i strateško korištenje zapadnih glasova postali su alati uz diplomaciju, kibernetičke operacije i vojni pritisak. Europa nije promatrač u ovom sukobu; ona je jedno od njegovih glavnih pozornica.
Iz te perspektive, sankcije koje je usvojilo Vijeće nisu ni proizvoljne ni simbolične. One su usmjerene na određene aktere koji su, prema podudarnim procjenama u nekoliko europskih prijestolnica, igrali aktivnu ulogu u pojačavanju ruskih narativa osmišljenih da potkopaju povjerenje u zapadne institucije, razbiju javno mnijenje i oslabe političku koheziju unutar EU-a i NATO-a.
Sankcije se ne odnose na mišljenja
Jedna stvar mora biti jasno navedena. Pojedinci koji su sankcionirani nisu meta zbog kontroverznih stavova ili izražavanja kritika zapadnih politika. Europa ostaje pluralistički politički prostor, a neslaganje se ne samo tolerira, već je i sastavni dio demokratskog života.
Ovdje je u pitanju nešto drugo: postojanje strukturiranih, upornih i koordiniranih napora koji su usklađeni sa strateškim ciljevima neprijateljske sile. Profili koji su uključeni su važni. Mnogi od sankcioniranih su bivši pripadnici vojske, obavještajnih službi ili agencija za provođenje zakona u zapadnim zemljama. Njihove prethodne uloge daju kredibilitet, autoritet i pristup, što zauzvrat čini njihove poruke učinkovitijima.
Upravo zato su oni vrijedna imovina u informacijskom ratovanju. Njihove intervencije nisu izolirani komentari, već dio ponavljajućeg obrasca: iste naracije, iste točke razgovora, isto uokviravanje, kruže preko više platformi i odražavaju se međusobno povezanim mrežama. U tom kontekstu, namjera i učinak ne mogu se odvojiti.
Europske institucije ne sankcioniraju neslaganje; one remete infrastrukturu.
Kako ruske informacijske operacije funkcioniraju u Europi
Nedavni slučajevi ilustriraju kako ove operacije funkcioniraju u praksi. Dezinformacijske kampanje rijetko se oslanjaju na grub ili otvoreno stranački sadržaj. Umjesto toga, često koriste tehnike osmišljene da se uklope u zapadno medijsko okruženje: izmišljene članke koji imitiraju etablirane novine, korištenje tehničkih ili sigurnosnih tema i brzo prenošenje sadržaja putem blogova, platformi za šifrirano razmjenjivanje poruka i glavnih društvenih mreža.
Nakon što narativ stekne popularnost u tim prostorima, često ga preuzmu marginalne političke figure ili samoprozvani “neovisni analitičari”, dajući mu privid legitimnosti. Cilj nije nužno uvjeriti većinu, već unijeti sumnju, narušiti povjerenje i stvoriti zbunjenost. S vremenom, ponavljanje čini ostalo.
Ta je dinamika dobro poznata europskim sigurnosnim službama. Praćenje tijekom proteklih godina pokazalo je da se isti pojedinci i mreže ponovno pojavljuju u različitim operacijama, prilagođavajući teme, ali održavajući dosljednu usklađenost s ruskim strateškim porukama. Taj kontinuitet jedan je od razloga zašto je EU prešao s promatranja na djelovanje.
Neophodan, ali nesavršen instrument
Priznavanje legitimnosti sankcija ne znači ignoriranje njihovih političkih implikacija. Mjere ove vrste nalaze se na sjecištu sigurnosne politike, prava i javne komunikacije. One zahtijevaju ne samo pravnu čvrstoću već i političku jasnoću.
Jedna slabost europskog pristupa leži u načinu na koji se te odluke objašnjavaju javnosti. Sankcije se često komuniciraju tehničkim jezikom i administrativnim referencama, ostavljajući prostor neprijateljskim akterima da ih predstave kao neprozirne ili proizvoljne. Moskva brzo iskorištava tu prazninu, predstavljajući se kao žrtva cenzure, dok istovremeno prikazuje Europu kao netolerantnu prema alternativnim stajalištima.
Ova naracija je obmanjujuća, ali dobiva na značaju kada politička logika nije jasno artikulirana. Pitanje nije treba li Europa djelovati; mora. Pitanje je objašnjava li Europa svoje postupke na način koji građani mogu razumjeti i braniti.
Obrana informacijskog prostora kao strateški zadatak
Informacijska sigurnost više nije sporedna briga. Izravno je povezana s nacionalnom otpornošću, demokratskom stabilnošću i strateškom autonomijom. Dopuštanje neprijateljskim mrežama da djeluju nekontrolirano u ime krivo shvaćene tolerancije predstavljalo bi strateški nemar.
Istovremeno, snaga Europe leži upravo u njezinoj sposobnosti razlikovanja represije od obrane. Vjerodostojnost zapadnog djelovanja ovisi o održavanju jasnih kriterija: ciljanje koordinacije s neprijateljskim državama, a ne generalizirane kritike; ometanje mreža, a ne ušutkivanje rasprave.
Ta je ravnoteža teška, ali nužna. Alternativa je prepustiti narativno bojno polje onima koji otvoreno odbacuju načela na kojima su izgrađene europske demokracije.
Sankcije usvojene protiv prokremljskih propagandnih mreža su opravdane i potrebne. One odražavaju rastuću svijest da manipulacija informacijama nije apstraktna prijetnja već konkretan instrument koji se koristi protiv Europe i njezinih saveznika.
Međutim, čvrstoća mora ići ruku pod ruku s jasnoćom. EU koja razumije prirodu sukoba s Rusijom mora ga biti u stanju i objasniti. Ne da bi se ispričala što se brani, već da bi osigurala da njezini postupci jačaju, a ne potkopavaju, politički legitimitet na koji se Zapad u konačnici oslanja.
Obrana informacijskog prostora ne znači ograničavanje slobode. Radi se o zaštiti uvjeta koji omogućuju slobodu.