Subscribe
Dana 18. veljače 2026., curenje informacija orkestrirano preko Financial Timesa strgnulo je veo prividne tehnokracije koji okružuje Eurotower: Christine Lagarde navodno razmatra prijevremenu ostavku. Službeni odgovor ESB-a – „nije donesena nikakva odluka“ – klasični je dimni signal koji, žargonom političke obavještajne službe, potvrđuje da je manevar u tijeku.
Ovo nije trivijalna rotacija bankarskih pozicija. Nalazimo se usred preventivne institucionalne inženjerske operacije koja otkriva sistemsku krhkost Europske unije i pretvara monetarnu politiku u štit protiv narodnog suvereniteta.
Politizacija monetarne obrane
Teza koju prenose mediji je jeziva u svojoj linearnosti: Lagarde bi trebala otići prije prirodnog isteka mandata u listopadu 2027. kako bi Emmanuelu Macronu omogućila imenovanje svog nasljednika prije nego što Marine Le Pen i Nacionalni raspravni odbor mogu preuzeti tu moć.
Iz perspektive europske sigurnosti, ovo nije „stabilnost“; to je proceduralna subverzija . Ako se ESB, jedina istinski federalna i autonomna institucija u EU, koristi kao taktičko oružje za neutralizaciju ishoda budućih demokratskih konzultacija, šteta za kredibilitet europskog poretka veća je od bilo kakve širenja krize.
- Opasan presedan: Stvara se automatizam kojim se kalendar neovisnih institucija sinkronizira s potrebama preživljavanja nacionalnih elita.
- Arhitektonska mana: Neovisnost ESB-a, rođena kao dogma za zaštitu vrijednosti valute, sada se koristi za zaštitu određenog političkog poretka, transformirajući ga od suca do stranačkog igrača.
Geopolitika eura: Između euroobveznica i „valutnog rata“
Analiza ne može stati na francuskoj granici. ESB pokušava preuzeti vodeću ulogu u globalnom geopolitičkom izazovu: od lansiranja euroobveznica do upravljanja međunarodnom likvidnošću kako bi se natjecao s dolarom i stabilnim kriptovalutama Trumpove administracije.
U ovom scenariju, predsjedanje ESB-om više nije samo ekonomska pozicija, već Strateško zapovjedništvo . Berlinska žurba u proglašavanju njemačke kandidature – s imenima poput Joachima Nagela ili Isabel Schnabel – „sasvim zamislivom“ otkriva njemačku želju da ponovno preuzme kontrolu nad monetarnim kormilom kako bi uravnotežila francuski aktivizam. Za Italiju, izgledi za njemačkog ili nizozemskog „super jastreba“ (poput Klaasa Knota) predstavljaju izravnu prijetnju održivosti duga i, posljedično, nacionalnoj društvenoj stabilnosti.
PostLagardeovi profili i strateška doktrina
Ako sukcesija postane bojno polje između svjetonazora, evo profila koji bi mogli promijeniti lice Eurotornja:
- Joachim Nagel (Njemačka) – Povratak u „Tvrđavu Marco“: Njegova kandidatura predstavlja želju Berlina za obnovom monetarne ortodoksnosti. Međutim, njegova nedavna otvorenost prema euroobveznicama sugerira novi pragmatizam: svijest da njemačka stabilnost danas ovisi o otpornosti europske obrambene industrije. Nagel u ECB-u značio bi rigorozniju instituciju, ali onu koja je potencijalno više integrirana u financiranje zajedničke sigurnosti.
- Fabio Panetta (Italija) – Digitalni euro kao geopolitička prednost: Bivši guverner Banke Italije, Panetta je teoretičar tehnološkog monetarnog suvereniteta. Za njega, ESB mora zaštititi stratešku autonomiju EU od pretjerane moći američkih velikih tehnoloških tvrtki i kineskih platnih sustava. Profil koji prekida s čistom tehničkom prirodom, valutu videći kao instrument projekcije moći.
- Pablo Hernández de Cos (Španjolska) – Posrednik ravnoteže: Bivši guverner Španjolske banke, predstavlja institucionalni kontinuitet. On je najprikladniji kandidat ako EU odluči „zamrznuti“ političku konfrontaciju, fokusirajući se na osobu s visokim tehničkim profilom sposobnu za dijalog s tržištima bez da se upušta u izborne inženjerske operacije.
- Klaas Knot (Nizozemska) – Predvodnik „štedljivosti“: Njegovo imenovanje poslalo bi nedvosmislen signal tržištima i glavnim gradovima Juga: vrijeme fleksibilnosti je prošlo. U geopolitičkom smislu, Knot predstavlja Europu koja se približava fiskalnoj disciplini, ali riskira da ostane nezaštićena na krilu ulaganja potrebnih za industrijsku i vojnu tranziciju.
Strateški rizik: Demokracija kao „prijetnja sigurnosti“
Najuznemirujući aspekt je temeljna naracija: ideja da je demokratsko glasovanje (francusko 2027.) takva prijetnja europskoj financijskoj sigurnosti da opravdava „blitz“ na vrhu Eurotornja.
Ovaj pogled ima tri štetna učinka:
- Erozija legitimnosti: Ako građani percipiraju da se ključne odluke donose unaprijed, čime se poništava njihov glas, europski društveni ugovor bit će nepovratno prekršen.
- Tržišna odmazda: Umjetna stabilnost stvorena ranim političkim imenovanjem je kula od karata. Tržišta kažnjavaju nedostatak transparentnosti i percepciju da je središnja banka postala podružnica Elizejske palače.
- Vanjska ranjivost: Europa koja manipulira svojim unutarnjim pravilima u stranačke svrhe slaba je Europa, izložena pritisku Washingtona i Pekinga, koji neće oklijevati iskoristiti te institucionalne pukotine.
Prava europska sigurnost ne dolazi iz inženjerskih kalendara, već iz čvrste prirode pravila . Ako Lagardein mandat istječe 2027., mora završiti 2027. Svako odstupanje motivirano strahom od glasačke kutije pretvara ESB u stalni izborni odbor.
Rizik rane sukcesije nije samo demokratski propust, već i sigurnosna ranjivost. Snaga ESB-a leži u njegovoj operativnoj neovisnosti , koja mu omogućuje da djeluje kao tehnički, a ne politički zajmodavac u krajnjoj nuždi. Ako se ta neovisnost žrtvuje na oltaru kratkoročne političke stabilnosti, transmisija monetarne politike je ugrožena. U kontekstu „fragmentirane geoekonomije“, gdje je pristup tržištima i platnoj infrastrukturi postao oružje prisile, ESB si ne može priuštiti da se pojavljuje kao stranački akter. Imenovanje koje se doživljava kao „blokirajući“ potez izložilo bi eurozonu spekulativnim napadima i gubitku međunarodnog povjerenja baš dok pokušava promovirati euro kao globalnu alternativu dolaru. Europski konzervativizam mora zahtijevati povratak izvornoj misiji: središnja banka koja je čuvar valute, a ne čuvar vlada. Stabilnost Unije ne postiže se zaštitom institucija od demokracije, već stvaranjem institucija toliko čvrstih i neutralnih da mogu preživjeti svaku političku promjenu. Bez te dosljednosti nema obrane, nema sigurnosti, nema budućnosti za kontinentalni poredak.
„Pravo pitanje nije tko će sjediti na vrhu Eurotornja, već hoće li Europa moći upravljati prijelazom na multipolarni globalni poredak bez gubitka unutarnjeg legitimiteta. ESB već planira svoju obranu od kibernetičkih i geopolitičkih rizika putem ciljanih testova otpornosti na stres za 2026. godinu, prepoznajući da je financijska stabilnost sada neodvojiva od nacionalne sigurnosti. Međutim, otpornost se ne gradi isključivo algoritmima ili deviznim rezervama, već čvrstoćom institucija .“
Europska arhitektura koja „igra unaprijed“ protiv vlastitih građana kako bi očuvala status quo nije sigurna arhitektura; to je krhka arhitektura. Budućnost europske obrane – bilo da govorimo o euroobveznicama za vojnu potrošnju ili digitalnom euru za autonomiju plaćanja – zahtijeva konsenzus koji nikakvo političko manevriranje ne može zamijeniti.
Europski konzervativizam mora zahtijevati povratak svojoj izvornoj misiji: središnjoj banci koja je čuvarica valute, a ne čuvarica vlada. Stabilnost Unije ne postiže se zaštitom institucija od demokracije, već stvaranjem institucija toliko čvrstih i neutralnih da mogu preživjeti svaku političku promjenu. Bez te dosljednosti nema obrane, nema sigurnosti, nema budućnosti za kontinentalni poredak.
Pouka je jasna: europska sigurnost proizlazi iz poštivanja pravila i transparentnosti, a ne iz elektroenergetike. Samo apolitičnošću ESB može i dalje biti stup europskog suvereniteta u svijetu koji ne čini ustupke onima koji su iznutra podijeljeni.