Subscribe
Godinama je Europa njegovala utješnu iluziju: da krize mogu ostati ograničene unutar svojih geografskih granica. Ukrajina na istoku. Bliski istok na jugu. Zaljev daleko, ukrajinski gradovi bliže, ali i dalje ograničeni.
Danas ta iluzija više ne vrijedi.
Kada rakete i dronovi pogađaju ciljeve u Iranu i Levantu, pitanje nije samo regionalne stabilnosti. Radi se o Kijevu. Radi se o Varšavi. Radi se o zapadnim vojnim zalihama. Radi se o cijeni energije koja pokreće europska gospodarstva. U konačnici, radi se o sigurnosti kontinenta.
Nekoliko europskih promatrača izrazilo je zabrinutost da bi eskalacija na Bliskom istoku mogla smanjiti američku pozornost i resurse za Ukrajinu u vrijeme kada Kijev i dalje ključno ovisi o zapadnoj podršci. Ovo nije ideološka procjena, već logistička: presretači, sustavi protuzračne obrane i napredna municija nisu beskonačni resursi.
Istovremeno, strukturna veza između Moskve i Teherana – posebno u području dronova i vojne suradnje – jasno je pokazala da ukrajinski sukob i iranska kriza nisu izolirana pitanja. Rusko-iranska osovina nije mali detalj: ona je dio operativne arhitekture tekućeg rata u Istočnoj Europi.
Rezultat je nevidljiva, ali stvarna fronta koja spaja Perzijski zaljev s ukrajinskim ravnicama.
Os Moskva-Teheran: betonsko vojno središte
Suradnja između Rusije i Irana nije diplomatska retorika. To je tehnologija, proizvodnja i industrijski kapaciteti.
Korištenje iranskih dronova na ukrajinskom ratištu opširno je dokumentirano i predstavlja jedan od alata koje je Moskva koristila za kompenzaciju svojih konvencionalnih ranjivosti. U sukobu koji se pretvorio u rat iscrpljivanja, dostupnost jeftinih, visoko repliciranih sustava ima značajnu stratešku težinu.
To znači da svako slabljenje ili destabilizacija Irana ima potencijalni utjecaj na ruske ratne napore. Ali to također znači suprotno: ako je Iran pod pritiskom, Moskva bi mogla biti prisiljena ojačati druge kanale suradnje, tražeći kompenzaciju negdje drugdje.
Europa si ne može priuštiti da na ove događaje gleda kao na izolirane ili isključivo simbolične događaje. Suvremeni ratovi su industrijski ratovi. A industrijski ratovi se dobivaju – ili gube – na temelju sposobnosti proizvodnje, prilagodbe i opskrbe.
Ako osovina Moskva-Teheran pukne, operativna ravnoteža na ukrajinskom frontu mogla bi se promijeniti. Ali ako Zapad mora preraspodijeliti resurse na više fronti istovremeno, europska otpornost također će biti stavljena na kušnju.
Američko pitanje: ograničene mogućnosti, europske odgovornosti
Drugi ključni element tiče se održivosti zapadne podrške.
Prema analizama objavljenim u međunarodnom tisku, svako širenje američkog sudjelovanja na Bliskom istoku riskira utjecaj na dostupnost sustava i streljiva namijenjenog Ukrajini. Potrošnja presretača i protuzračnih raketa nije apstraktna: svaka baterija raspoređena u jednom području operacija nije dostupna u drugom.
Ovo nije pitanje propitivanja Atlantskog saveza. Baš suprotno. Upravo zato što Savez ostaje stup europske sigurnosti, potrebno je prepoznati osnovnu činjenicu: nijedna sila ne može beskonačno održavati istovremenu predanost višestrukim krizama visokog intenziteta bez rekalibracije prioriteta i resursa.
Pravo pitanje, dakle, nije hoće li Washington ostati predan. Pitanje je: je li Europa spremna preuzeti veći dio odgovornosti?
Desetljećima je kontinent mogao računati na gotovo automatsku stratešku zaštitu. Danas je scenarij složeniji: Pacifik, Bliski istok i Istočna Europa međusobno su povezana područja gdje su vojne sposobnosti isprepletene.
U tom kontekstu, nastaviti misliti da se europska sigurnost može u potpunosti delegirati znači ignorirati sistemsku prirodu suvremenih kriza.
Zaljev kao europska ranjivost
Ako vojni čvor povezuje Teheran s Kijevom, energetski čvor povezuje Zaljev s europskim prijestolnicama.
Svaka eskalacija na Bliskom istoku odmah se prevodi u nestabilnost na energetskim tržištima. Napetosti u Perzijskom zaljevu, prijetnje brodarstvu i službene iranske izjave upućene zapadnim zemljama već su uzrokovale financijske previranja i fluktuacije cijena. Ovo nije privremeni detalj: to je geopolitička konstanta.
Za Europu, energija nije samo ekonomsko pitanje. To je pitanje političke stabilnosti.
Više cijene znače:
- uporna inflacija
- pritisak na javne proračune
- društveni nemiri
- smanjene fiskalne marže za strateška ulaganja
I, u konačnici, manja sposobnost održavanja dugotrajnih napora na istočnom frontu.
Posljednjih godina Europska unija započela je mukotrpnu diverzifikaciju opskrbe energijom. Međutim, strukturna ovisnost o događajima na Bliskom istoku nije uklonjena. U scenariju dugotrajnog sukoba, sigurnost pomorskih ruta ponovno postaje odlučujući faktor.
Pouka je jednostavna, ali često ignorirana: nema vojne sigurnosti bez energetske sigurnosti.
Europska industrijska krhkost
Međutim, najosjetljivije pitanje tiče se industrijskih kapaciteta.
Rat u Ukrajini pokazao je da Europa nije bila spremna za sukob visokog intenziteta u svom susjedstvu. Zalihe streljiva pokazale su se nedovoljnima. Vrijeme proizvodnje pokazalo se dugim. Opskrbni lanac za obranu ostaje fragmentiran duž često nekoordiniranih nacionalnih linija.
U vrijeme kada Sjedinjene Države možda moraju preraspodijeliti resurse na više ratišta, ova krhkost postaje strateški rizik.
Ovo nije poziv na birokratsku centralizaciju ili ideološke slogane. To je pitanje primarne odgovornosti država.
Konzervativna europska politička tradicija – izražena u načelima Reykjavíčke deklaracije – usredotočuje se na demokratski suverenitet nacija, vršenje vlasti na najučinkovitijoj razini i izravnu odgovornost vlada prema svojim građanima.
Primijenjeno na sigurnost, ovo načelo implicira konkretnu činjenicu: obrana se ne može prepustiti vanjskim suradnicima.
Suradnja između europskih država je nužna. Ali takva suradnja mora ojačati nacionalne sposobnosti, a ne zamijeniti ih strukturama kojima nedostaje stvarna operativna spremnost.
Iranska kriza, promatrana paralelno s ratom u Ukrajini, pokazuje da je Europa uključena u globalnu konkurenciju u kojoj industrijska proizvodnja, logistička otpornost i brzo donošenje odluka imaju jednako važnu ulogu kao i političke deklaracije, ako ne i više.
Strateški izbor za Europu
U ovom trenutku, raskrižje je jasno.
Europa može odlučiti nastaviti reagirati na krize kao odvojene događaje, vjerujući u sposobnost SAD-a da istovremeno održava više frontova. Može se ograničiti na upravljanje izvanrednim situacijama, slijedeći svaku novu eskalaciju djelomičnim i zakašnjelim mjerama. Ili može izvući lucidniji zaključak. Iranska kriza nije periferni incident. To je test. Test europske sposobnosti da shvati da je sigurnost sistemska. Da se ratišta preklapaju. Da zalihe nisu beskonačne. Da je energija geopolitičko oružje. Da je industrijska proizvodnja odvraćanje.
Nije pitanje izbora između intervencionizma i neutralizma. To je pitanje izbora između ovisnosti i odgovornosti.
Odgovornost znači:
- jačanje nacionalnih obrambenih sposobnosti
- koordinacija europskih industrijskih napora
- ulaganje u energetsku otpornost
- preuzimanje čvršće uloge unutar Atlantskog saveza
Ne protiv Sjedinjenih Država, već zajedno sa Sjedinjenim Državama. Ne da bi zamijenili NATO, već da bi ga učinili uravnoteženijim.
Ako su Moskva i Teheran pokazali da se geopolitičke osi mogu protezati izvan regionalnih granica, Europa mora pokazati da razumije prirodu vremena u kojem živi. Os između Moskve i Teherana, pritisak na zapadne opskrbe i europska energetska ranjivost nisu odvojeni dijelovi udaljenog mozaika. Oni su dijelovi iste strateške jednadžbe. Europa se može i dalje smatrati „postpovijesnim“ akterom, zaštićenim od dinamike koja se odvija negdje drugdje. Ili može prepoznati da se svijet vratio konkurentnosti, industrijskoj i geopolitičkoj pripadnosti. Sigurnost nije apstraktan pojam. To je proizvodni kapacitet. To je vjerodostojno odvraćanje. To je autonomija u donošenju odluka. To je nacionalna odgovornost koja se ostvaruje u suradnji s pouzdanim saveznicima. Ako iranska kriza ima pouku za Europu, to je sljedeće: nema dalekih frontova kada ovisite o izborima drugih.
Prava linija fronta nije nacrtana na karti. Ona je nacrtana u političkoj volji kontinenta koji mora odlučiti hoće li ostati ovisan o vanjskoj ravnoteži ili će se vratiti tome da bude protagonist vlastite sigurnosti.