Subscribe
Državljanstvo je najvrjedniji status koji država može dodijeliti pojedincu. Ono osobi daje oblik kolektivnog vlasništva nad državom i njezinim političkim institucijama. Međutim, iako je povijesna norma da pojedinci dobiju taj status na temelju svog podrijetla ili rođenja unutar granica države, to više nije slučaj. Naturalizacija, mogućnost stranog državljanina da dobije državljanstvo zemlje u kojoj boravi, postala je uobičajenija. U Irskoj je, prema izvješćima, gotovo 235 000 ljudi dobilo državljanstvo putem naturalizacije od 2011. do danas.
Za zemlju s populacijom od oko 5,5 milijuna ljudi, jednostavno nije održivo da se irsko državljanstvo dijeli poput konfeta. Središnja tema ove rasprave posljednjih mjeseci je činjenica da Irska ne zahtijeva nikakvo građansko, jezično ili socijalno testiranje kao dio procesa naturalizacije. Prema trenutnim pravilima, strani državljanin treba samo 5 godina boravka u državi da bi dobio državljanstvo. Ove nedostatke ukazuju na to da irski sustav državljanstva jednostavno nikada nije izgrađen s ciljem sprječavanja njegovog iskorištavanja. Sada, 22 godine otkako je irska javnost glasala za uklanjanje državljanstva stečenog rođenjem iz ustava zemlje, suočavamo se s još jednim problemom vladine imigracijske politike.
Godine 2004. irsko biračko tijelo odlučilo je ukinuti pravo na državljanstvo jus soli za djecu rođenu u Irskoj od roditelja koji nisu irski te ga zamijeniti sustavom roditeljskog državljanstva poput modela koji se koristi u većem dijelu Europske unije. Glavni uzrok ovog referenduma bilo je iskorištavanje irskih imigracijskih pravila korištenjem “ancor beba” i zlouporaba složenosti oko dodjeljivanja irskog državljanstva djeci iz Sjeverne Irske zbog statusa regije pod britanskom jurisdikcijom.
Ipak, unatoč takvoj ustavnoj promjeni pravila koja reguliraju tko dobiva irsko državljanstvo, zemlja je ostala potpuno lijena prema bilo kakvom razmatranju procesa naturalizacije. Razlog, za to vrijeme, bio je taj što to jednostavno nije bilo dovoljno rašireno da bi opravdalo bilo kakvu ozbiljnu istragu od strane lijenih irskih birokrata i političara.
Sada, prepoznajući da je irsko državljanstvo prelako dobiti potencijalnim migrantima, ministar pravosuđa Jim O’Callaghan izjavio je da će vlada prijeći na uvjet boravka od 8 godina uz obvezno polaganje ispita iz građanskog odgoja i jezika. Migranti i lijeva oporba kritizirali su ove nove promjene kao nepravedne, posebno zbog toga što se ljudi koji bi bili na rubu ispunjavanja starog uvjeta boravka od 5 godina sada suočavaju s produženjem od 3 godine.
Ministar pravosuđa s pravom je odgovorio na ove tvrdnje tvrdnjom da za migrante koji su istinski predani tome da Irska bude njihov dom, trogodišnje produljenje uopće ne bi trebalo biti problem. Unatoč tim tvrdnjama, ipak je izjavio da vlada razmatra „velikodušniji program“ za one koji su u nepovoljnom položaju zbog novih pravila koja će se uvesti. Ove godine broj zahtjeva za irsko državljanstvo porastao je u rujnu na 8765 nakon što su najavljene promjene. S brojem zahtjeva u kolovozu od 2611, porast zahtjeva iznosi 236 posto.
Problemi oko labavog irskog sustava naturalizacije poznati su vladi već dugo vremena. Godine 2020. Institut za ekonomska i društvena istraživanja, primarni savjetodavni think tank države za politiku, primijetio je da Irska ima neke od najpovoljnijih uvjeta za migrante u Europskoj uniji. U svojoj analizi, ESRI je utvrdio da su glavni razlozi odbijanja neispunjavanje kriterija boravka, kao i uvjeta dobrog karaktera postojećeg irskog procesa. Kao pokazatelj irskog nedostatka promišljenosti u postupcima dobivanja državljanstva, Ministarstvo pravosuđa ne definira dobar karakter niti ima smjernice o tome kako bi se taj pojam trebao tumačiti. Do danas još uvijek ne postoji zakonska definicija što znači dobar karakter za one koji ispunjavaju uvjete za dobivanje irskog državljanstva.
Europska migrantska mreža Irske, preko svoje voditeljice Emme Quin, izjavila je ESRI-ju za njihovu studiju iz 2020. da je za Irsku „državljanstvo prepoznato kao ključna mjera za podršku integraciji migranata“. Problem s tim mentalitetom je što integraciju tretira kao trajni proces s nedefiniranom krajnjom točkom, pri čemu je državljanstvo samo jedan nejasan korak. Govoreći o integraciji migranata, dodjeljivanje statusa i časti irskog državljanstva pojedincu trebala bi biti posljednja mjera u procesu integracije. Državljanstvo, nakon što je dodijeljeno, teško je opozvati osim ako se ne pojave dokazi o lažnim tvrdnjama podnesenim vlastima kao dio postupka prijave i potkopaju legitimnost prijave kandidata. Kao takva, irska vlada je u pravu što mijenja svoja pravila kako bi bila restriktivnija. Nažalost, kao i sve irske javne politike, uvode polovičnu mjeru koja neće riješiti temeljne probleme.
Irska konceptualizacija građanstva danas se drastično razlikuje od povijesnog shvaćanja koje su njezini osnivači imali tijekom osnivanja države. Osnovna načela građanstva u novoj Irskoj Republici najbolje su sažeta u Proklamaciji iz 1916. godine, kojom je proglašeno „pravo naroda Irske na vlasništvo nad Irskom i na neograničenu kontrolu nad irskim sudbinama“ te je nadalje proglašena uspostava suverene irske države s lojalnošću njezinih građana. Koncept građanstva u Irskoj u to vrijeme očito se shvaćao kao ograničen na irske muškarce i irske žene. Kasnije, dok je Irska Slobodna Država određivala kako praktično primijeniti prava građanstva nove države, na kraju su se odlučili za one koji su redovito boravili uz svoje irsko podrijetlo. To je proizašlo iz složenosti stvaranja novih vladinih institucija i postupaka uz ostanak dijelom Britanskog Commonwealtha. Kao takvo, dodjeljivanje irskog državljanstva osobama koje nisu Irci u početku je proizašlo iz razumijevanja geografskog i društvenog odnosa nacije s britanskim narodom, a da ne spominjemo jurisdikcijski sukob oko Sjeverne Irske. To se samo po sebi vidi u suvremenom istraživanju ESRI-ja, pri čemu je studija o irskom državljanstvu iz 2020. identificirala britanske državljane među tri najčešće nacionalnosti EU koje se prijavljuju za državljanstvo, uz Rumunje i Poljake.
Irska se ponovno našla u politički naivnom odnosu prema temeljnim kompetencijama moderne države. Uzastopne vlade u Leinster Houseu nisu uspjele tretirati ovo pitanje s ozbiljnošću koju ono zahtijeva, možda zato što zemlji nedostaje istinsko građansko sudjelovanje ili ponos na vlastite institucije. Bilo da se radi o emigracijskoj krizi 1950-ih i 1960-ih ili suvremenoj imigracijskoj krizi, Irska se kontinuirano suočava s preseljenjem stanovništva tijekom svoje moderne povijesti. Često su te demografske promjene oblikovale ekonomske izglede zemlje za sljedeća desetljeća. Možemo se samo nadati da je moderni val imigracije privremen i da će nova ograničenja obuzdati priljev novih stanovnika prije nego što se to može manifestirati u negativne ekonomske posljedice; iako već postoje znakovi da je stambena kriza u zemlji pogoršana demografskom neodgovornošću vlade.
Što se tiče razloga zašto su irski političari djelovali s takvom nepopustljivošću prema pitanju migracija, možemo se samo osvrnuti na njihovu ideološku sljepoću za brige šire javnosti. Ironija je da su samo irski političari sposobni; biti opsjednuti idejom ‘pravednosti’ dok istovremeno osiguravaju da su osobno što manje odgovorni irskoj javnosti i njezinim interesima.