Subscribe
U eri koju definira intenziviranje geopolitičkog rivalstva i porast hibridiziranih sukoba, najizloženije ranjivosti Europe sada leže daleko ispod površine. Podmorska infrastruktura, koja se nekoć smatrala neupadljivom kulisom globalne povezanosti, postala je ključno bojno polje. Sigurnost te imovine više nije nišna tehnička briga, već središnji stup kontinentalne otpornosti.
Zaključci Europskog vijeća od 23. listopada 2025. to su jasno pokazali. Njegov izričit poziv na jačanje zaštite podmorske infrastrukture suočene s ruskom hibridnom agresijom nije bio retoričko signaliziranje, već priznanje da su europske digitalne i energetske arterije sada mete u sporoplamtećem sukobu. Za ECR grupu, ovi događaji naglašavaju trajno načelo: suradnja između država članica je ključna, ali mora biti utemeljena na supsidijarnosti, a ne uvučena u gravitacijsku privlačnost centralizirajućih tendencija Bruxellesa.
Irska ilustrira ovu napetost s neuobičajenom jasnoćom. Kao najzapadnija ispostava EU-a i glavna točka slijetanja transatlantskih tokova podataka, zemlja utjelovljuje i strateške rizike i prilike svojstvene decentraliziranim, državno vođenim sigurnosnim pristupima. Njeni podmorski kabeli nose ogroman udio europskog podatkovnog prometa, što ih čini ne samo nacionalnom infrastrukturom već i temeljima kontinentalnog gospodarskog života.
Nedavne parlamentarne razmjene mišljenja i nacionalne konzultacije otkrile su razmjere ove ovisnosti. Također ističu ograničenja donošenja politika od vrha prema dolje. Rješavanje ranjivosti zahtijeva davanje državama članicama slobode da vode, dijele obavještajne podatke na kontroliran način i grade kapacitete prilagođene njihovim vlastitim geografskim područjima.
Stratešku težinu irske podmorske mreže teško je precijeniti. Smještena na rubu Europe, Irska je domaćin primarnih točaka slijetanja za otprilike 75 posto podmorskih optičkih kabela sjeverne hemisfere. Ove linije prenose više od 95 posto globalnog internetskog prometa, podržavajući sve, od financijskog trgovanja u stvarnom vremenu do zdravstvenih sustava, koordinacije u hitnim slučajevima i obrambene komunikacije. Četrnaest aktivnih kabela trenutno stiže na kopno u Irskoj, uključujući četiri izravne veze sa Sjevernom Amerikom. Širenje se nastavlja, s keltskim interkonektorom s Francuskom koji bi trebao biti pušten u rad 2027. godine, a dalekosjevernim optičkim kabelom koji povezuje Aljasku, Japan i Norvešku očekuje se 2026. godine.
Ova infrastruktura podupire irsko gospodarstvo s velikim brojem podatkovnih centara, kojim dominiraju Google, Meta, Amazon i Microsoft, te učvršćuje ulogu Irske kao europskog „digitalnog ulaza“ u Sjedinjene Države. Za EU, ovi kabeli su živčani sustav digitalnog gospodarstva jedinstvenog tržišta. Oni omogućuju razvoj umjetne inteligencije, integraciju obnovljivih izvora energije na moru i funkcioniranje složenih lanaca opskrbe. Jedan jedini poremećaj odjeknuo bi na tržištima; istovremeni prekidi mogli bi prouzročiti milijarde štete i tjedne operativne paralize.
U geopolitičkom okruženju oblikovanom ruskim ratom protiv Ukrajine i produbljivanjem konkurencije između SAD-a i Kine, podmorska imovina predstavlja slabu stranu. Hibridno ratovanje cvjeta u ovom prostoru, miješajući kibernetički upad s fizičkom sabotažom, izbjegavajući pritom pragove koji bi izazvali otvoreni sukob.
ECR je dosljedno upozoravao da vjerodostojna otpornost počiva na ciljanim ulaganjima i strategijama koje vode države, a ne na širokim saveznim mandatima koji razvodnjavaju nacionalnu odgovornost. Većina kvarova kabela diljem svijeta nastaje zbog slučajnih uzroka – ribolovne opreme, sidrenja, seizmičkih događaja – no namjerne prijetnje su u porastu. Ruski ratni brodovi, uključujući nadzorni brod Yantar , više su puta prilazili irskim rutama, što je dokumentirano 2021., studenog 2024. i ožujka 2025. Raspoređivanje podmornica broda sugerira izviđanje ili prethodno pozicioniranje za rezove.
Ova viđenja slijede obrazac viđen u Baltičkom moru, uključujući prekid dalekovoda Finska-Estonija 2023. i štetu na kabelima Finska-Njemačka i Švedska-Litva u studenom 2024., incidente pripisane ruskim posrednicima. Kina predstavlja drugačiji oblik rizika: gotovo monopol na proizvodnju i popravak kabela, dajući prednost nad pomorskim lancima opskrbe i izazivajući zabrinutost zbog ugrađene tehnologije i strateškog uskraćivanja.
Irska geografija dodatno otežava situaciju. Njezin isključivi ekonomski pojas prostire se na 450.000 četvornih kilometara – deset puta više od kopnene površine – no Pomorska služba zadužena za patroliranje suočava se s kroničnim nedostatkom osoblja i djeluje s obrambenim izdacima daleko ispod normi EU. Neutralnost je očuvala diplomatsku autonomiju, ali je potaknula određeni stupanj pomorskog samozadovoljstva: nema podmorničke flote, ima ograničenu pokrivenost sonarom i odgovornosti su nespretno podijeljene među odjelima.
Kibernetičke istrage usmjerene na irske sustave već su rutinske. Fizički prekid kabela, u kombinaciji s kašnjenjima uzrokovanim globalnim nedostatkom plovila za popravak, podigao bi trajnu prijetnju na razinu krize velikih razmjera. Irska Nacionalna procjena rizika iz 2023. identificirala je oštećenje podmorske infrastrukture kao prijetnju najviše razine, s „razumnim najgorim scenarijem“ koji uključuje koordinirane napade na plinske interkonektore prema Ujedinjenom Kraljevstvu.
Za analitičare ECR-a, ovi događaji pokazuju zašto sigurnost mora ostati prvenstveno nacionalna. Nadnacionalne obrambene strukture sporo se prilagođavaju, raspršuju odgovornost i mogu stvarati lažna jamstva. Učinkovita otpornost dolazi od država članica koje jačaju vlastite snage uz istovremeno dijeljenje najboljih praksi.
Irska domaća rasprava odražava ovu promjenu. Aktivnosti Oireachtasa u 2025. godini signalizirale su rastuće prepoznavanje pomorske ranjivosti. Dana 8. svibnja, tijekom Obrambenih pitanja, zamjenik Duncan Smith vršio je pritisak na Tánaistea i ministra obrane Simona Harrisa o zaštiti podmorske infrastrukture. Harris je priznao „temeljnu promjenu“ u sigurnosnom okruženju Irske i potvrdio da je pomorsko dobro postalo glavni vladin prioritet.
Iznio je ulogu Ministarstva obrane u razvoju prve irske Nacionalne strategije pomorske sigurnosti (NMSS), označavajući podmorske kabele kao „kritičnu pomorsku infrastrukturu“ koja zahtijeva pojačanu budnost. Procjene rizika Ureda za planiranje u hitnim slučajevima bile su izravne: koordinirani napad na plinske interkonektore smatran je najgorim mogućim slučajem usred rastućih fizičkih i kibernetičkih prijetnji.
Irska je poduzela ograničene korake unutar struktura EU-a. Promatra PESCO projekt o zaštiti kritične infrastrukture morskog dna – dobivajući uvide bez obvezujućih obveza – i odobrila je sudjelovanje obrambenih snaga u Zajedničkom okruženju za razmjenu informacija EU-a (CISE), omogućujući sigurnu razmjenu podataka s drugim pomorskim vlastima. Testovi otpornosti na stres na energetskoj infrastrukturi poslani su Europskoj komisiji, što je utjecalo na širu reviziju otpornosti EU-a.
Harris je naglasio da je sudjelovanje u PESCO-u „jedan od načina da se Irskoj omogući rješavanje i ublažavanje rizika koji predstavljaju podmorsku arhitekturu“, dok bi CISE „igrao ključnu ulogu u povećanju svijesti o pomorskim aktivnostima i poboljšanju odgovora na rastuće prijetnje na moru, uključujući fizičke i kibernetičke napade na kritičnu infrastrukturu“.
Zamah se nastavio pokretanjem javnih konzultacija o NMSS-u od strane Tánaistea 11. lipnja 2025. Strategija, koja obuhvaća petogodišnje razdoblje, oblikovana je kao ključna za rješavanje novih rizika i zaštitu podmorske imovine. Prijave su zatvorene 11. srpnja, uz snažan interes energetskih tvrtki, pomorskih agencija i obrambenih stručnjaka. Harris je naglasio važnost situacije: kao otočna nacija s jednim od najvećih europskih morskih područja, Irska treba robustan i koherentan okvir pomorske sigurnosti.
Očekuje se da će strategija integrirati nadolazeće nadogradnje pomorske opreme – uključujući 80 milijuna eura za poboljšanja sonara planirana za 2027. – s novim bilateralnim sporazumima, poput pregovora o tehnologiji nadzora između Ujedinjene Kraljevine i Irske održanih u listopadu 2025. Za ECR, ovo je supsidijarnost koja funkcionira kako je zamišljeno: država članica gradi kapacitete prilagođene vlastitoj isključivoj ekonomskoj zoni, a istovremeno selektivno koristi mehanizme EU.
U međuvremenu, rasprava na razini EU-a i dalje se ubrzava. Saslušanje SEDE-a u Parlamentu 18. veljače 2025. pod nazivom „Hibridni rat: Zaštita podmorskih kabela u Baltičkom moru“ poslužilo je kao katalizator. Stručnjaci su europsku podmorsku mrežu opisali kao „globalni živčani sustav“ ranjiv na tehnike tajnih napada osmišljenih za izbjegavanje pripisivanja. Njihova upozorenja izravno su se utjecala na Akcijski plan EU-a o sigurnosti kabela za 2025. godinu, proveden Preporukom (EU) 2024/779, koju je Parlament usmjerio prema vodstvu država članica, a ne dominaciji Komisije.
Ovaj je put u listopadu potvrđen izvješćem Komisije o napretku od 23. listopada, koje je u Rigi predstavila izvršna potpredsjednica Henna Virkkunen. Izvješće je sadržavalo prvo sveobuhvatno mapiranje podmorskih kabela EU od strane Stručne skupine za kabele, što je važan korak u dijagnosticiranju izloženosti cijelog sustava.
No, sljedeći izazov se nazire. Sve je veći pritisak za arhitekturu pomorske sigurnosti na razini EU-a koja bi centralizirala nadzor, izvještavanje o incidentima i operativni odgovor. Zagovornici tvrde da bi to pojednostavilo kolektivnu obranu. U praksi bi to premjestilo operativnu vlast s nacionalnih vlada i koncentriralo je u Bruxellesu – potez koji riskira zamagljivanje zapovjednih struktura u vrijeme kada je jasnoća neophodna.
Za ECR, ovo je upravo pogrešan smjer. Sigurnost zahtijeva odgovornost, a odgovornost se ne može prenijeti na druge. Države članice moraju zadržati kontrolu nad svojim pomorskim područjima kako bi osigurale brzo i odgovorno djelovanje.
Irska podmorska infrastruktura je, zapravo, digitalni bedem Europe. Njena zaštita zahtijeva budnost, ulaganja i suradnju – ali suradnju koja jača nacionalne kapacitete, a ne zamjenjuje ih. Nedavne akcije Irske, od nadzora Oireachtasa do procesa NMSS-a, nadopunjuju inicijative na razini EU bez žrtvovanja suvereniteta. Može li ta ravnoteža preživjeti instinktivne impulse centralizacije unutar EU-a ostaje neizvjesno.