Freedom House na Islandu

Politika - 6 siječnja, 2022

Ponekad je sloboda ograničena u ime demokratske različitosti…

Dana 16. prosinca 2021. objavljeno je godišnje izvješće o Indeksu ljudske slobode . Zajednički su ga konstruirali stručnjaci Instituta Fraser u Vancouveru i Instituta Cato u Washingtonu DC i koristi se za mjerenje ljudske slobode u širem smislu, kako osobne tako i ekonomske, diljem svijeta. Podaci su izvedeni iz 165 jurisdikcija za 2019. godinu. Bilo je pomalo iznenađujuće vidjeti da je od pet nordijskih zemalja Island bio na četvrtom mjestu prema Indeksu: od 165 jurisdikcija, Danska je bila broj 3, Finska broj 6 (izjednačena s Kanadom), Švedska broj 9, Island broj 12, i Norveška broj 13. Mislio bih da bi Island bio na prvom ili drugom mjestu, iako je, naravno, značajnija činjenica da je svih pet nordijskih zemalja bilo u najslobodnijem kvartilu zemalja. Čini se da je objašnjenje da je Island dobio manje od pune ocjene u nekoliko kategorija prema jednom izvoru Indeksa, godišnjem izvješću Freedom House o slobodi u svijetu , objavljenom 2020. o 2019. godini. Međutim, ne bih se složio s nekim procjenama i tvrdnjama osoblja Freedom Housea, čak i ako sam siguran da su dali sve od sebe. Nadam se da će otvoreno razmotriti moje prigovore.

Dva pokazatelja odnose se na Samherji

Jedan od pokazatelja u istraživanju Freedom Housea o slobodi na Islandu 2019. bio je odgovor na pitanje: ‘Jesu li politički izbori ljudi slobodni od dominacije sila koje su izvan političke sfere ili političkih snaga koje koriste izvanpolitička sredstva?’ Island je označen dolje i dobio tri od četiri (što bi značilo 7,5 u Indeksu ljudske slobode) sa sljedećim objašnjenjem: ‘Nijedan vojni, strani ili vjerski entitet ne vrši nedemokratski utjecaj na izbore birača. Međutim, neki političari i stranke usko su povezani s poduzećima, koji zauzvrat imaju značajan politički utjecaj. Ministar ribarstva Kristján Þór Júlíusson usko je povezan sa Samherji, islandskom ribarskom tvrtkom koja je bila umiješana u shemu podmićivanja namibijskih dužnosnika u studenom 2019.’

Drugi pokazatelj u anketi bio je odgovor na pitanje: ‘Jesu li mjere zaštite od službene korupcije jake i učinkovite?’ Opet, Island je obilježen i dobio tri od četiri (što bi značilo 7,5 u Indeksu ljudske slobode) sa sljedećim objašnjenjem: ‘U studenom je islandska ribarska tvrtka Samherji bila upletena u podmićivanje nakon puštanja tzv. Fishrot Files;” otkrili su da je Samherji još 2012. podmitio dužnosnike namibijske vlade kako bi osigurali prava na ribolov. Izvršni direktor Samherji Þorsteinn Már Baldvinsson podnio je ostavku kasnije tog mjeseca nakon što je WikiLeaks objavio datoteke, ali ministar ribarstva Júlíusson odupirao se pozivima da odstupi nakon što je priznao da je razgovarao s Baldvinsson zbog optužbi.’

Prva afera Samherji: Zloupotreba moći

Ove izjave u izvješću Freedom Housea su vrlo obmanjujuće. Zapravo postoje dvije afere Samherji, a ne jedna, a zaključak prve donekle objašnjava početak druge. Samherji je doista jedna od najvećih islandskih ribarskih tvrtki, koja ima koristi od sustava individualnih prenosivih kvota u ribarstvu koji je Island razvio 1980-ih i 1990-ih. Ovo je, kao što sam tvrdio u dvije knjige na engleskom, održiv i profitabilan sustav. Samherjijev uspjeh mnogi zamjeraju, a na zabavi početkom 2012. bivši inspektor za ribarstvo rekao je novinaru Državne radiodifuzne službe, NBS, Helgi Seljan, da misli da je Samherji manipulirao cijenom ribe kojoj je prodao njezine inozemne podružnice (što je niža cijena određene količine ribe, to bi manji dio udjela dobila posada ribarskog plovila koji lovi tu količinu). Seljan, bivši ljevičarski aktivist, uredno je obavijestio ljude iz Jedinice za nadzor kontrole kapitala pri Centralnoj banci Islanda. Jedinica je osnovana kada je Island usvojio drakonske kontrole kapitala 2008., nakon bankovnog kraha.

U sljedećih nekoliko tjedana Jedinica je uključila posebnog tužitelja za gospodarski kriminal u istragu protiv Samherjija, dok je Seljan čekao na krilima, pomno prateći slučaj. Specijalni tužitelj izvršio je udar 27. ožujka 2012. dramatičnim upadom u prostorije Samherjija, zaplijenivši poslovne knjige tvrtke. Dobro pripremljena, NBS je odmah i opširno izvijestila o raciji i o Samherjijevim navodnim kršenjima kontrole kapitala. Međutim, na kraju se pokazalo da za optužbe nema temelja. Kriminalistička istraga nad Samherjijem je obustavljena, a Vrhovni sud je 2018. godine poništio upravnu kaznu koju je Središnja banka izrekla tvrtki. I dok je NBS prije racije odbila Samherjiju dati pristup razmjeni e-pošte između Seljana i direktora Jedinice za nadzor kontrole kapitala, njih je Središnja banka objavila 2020. Pokazali su da je izvorna dojava došla od novinara NBS-a Seljana te da su se on i direktor Jedinice često konzultirali prije racije 2012. godine. Tako se u prvom predmetu Samherji radilo o zlouporabi ovlasti, ali je to bila vlast koju su vršili nadležni u Centralnoj banci i Specijalni tužitelj, djelujući u suradnji s novinarima NBS-a.

Druga afera Samherji: nepouzdan zviždač

Vjerojatno Seljan i njegovi suradnici iz NBS-a nisu posebno uživali u totalnom porazu u prvom slučaju Samherji. Stoga su možda bili manje nego kritični kada im se obratio nezadovoljni bivši zaposlenik tvrtke Samherji, Johannes Stefansson, tvrdeći da ima dokaze o pogrešnim postupcima tvrtke u Namibiji gdje je on upravljao njenim poslovanjem. Tvrdio je da je on, u ime Samherjija, podmićivao namibijske političare i dužnosnike kako bi dobili dozvole za ribolov u namibijskim vodama. Stefansson, međutim, nije ispričao cijelu priču. On je upravljao Samherjijevim operacijama u Namibiji između 2012. i 2016., ali je bez sumnje otpušten u ljeto 2016. kada je Samherji otkrio da je pokušavao prodati svoje usluge, uključujući svoje namibijske poslovne kontakte, drugoj velikoj islandskoj ribarskoj tvrtki. Njegovo ponašanje na poslu također je postajalo sve nestalnije, vjerojatno zbog njegovog razularenog osobnog života. Kako bi potvrdio svoje tvrdnje, Stefansson je sa sobom donio većinu, ali ne sve, e-mailova koje je razmjenjivao sa Samherjijevim menadžerima i s drugima u godinama koje su prethodile smjeni, uz još neke dokumente. Ovaj put Seljan nije radio s islandskim vlastima, već s grupom novinara na Islandu i u inozemstvu. Pogodili su se 12. studenog 2019. kada su Stefanssonovi e-mailovi i drugi dokumenti objavljeni na WikiLeaksu, dok je NBS predstavio dugačak i dobro pripremljen televizijski dokumentarac o Samherjijevim navodnim nedjelima, ne samo mitu u Africi, već i utaji poreza i pranju novca.

Razumljivo, Islanđani su bili šokirani. Samherjijev direktor, Thorsteinn Mar Baldvinsson, žestoko je negirao Stefanssonove optužbe, ali se povukao dok je stvar bila istražena (no nije ‘ostavku’, kako tvrdi Freedom House). Nešto je očito bilo trulo u državi Namibiji, i doista su dva ministra namibijske vlade odmah podnijela ostavke nakon otkrića Wikileaksa nakon čega su oni i njihovi suradnici uhićeni i pokrenuta istraga o njihovim mogućim zločinima. Ali je li Stefansson u svojim odnosima s Namibijcima djelovao u svoje ili u ime Samherjija? Možda i nije iznenađujuće, temeljita studija koju je norveška odvjetnička tvrtka napravila za Samherji nije otkrila dokaze o bilo kakvom sudjelovanju Samherjijevih islandskih menadžera u Stefanssonovim poslovima. Što je još važnije, dosadašnje istrage o ovome od strane drugih nisu došle do takvih dokaza. U listopadu 2021., nakon dvije godine, namibijski tužitelji podigli su optužnicu protiv deset namibijskih političara i poslovnih ljudi koji su uključeni u slučaj, ali ne i protiv bilo koga iz Samherjija. (Očigledno, trojica Islanđana koji su bili zaposleni u Samherjijevoj podružnici u Namibiji nisu bili pod istragom niti optuženi jer tužitelji nisu mogli doći do njih.) Utvrđeno je da su optužbe za pranje novca preko norveške banke neutemeljene , te je taj slučaj odbačen. Baldvinsson je u ožujku 2020. ponovno preuzeo dužnost direktora tvrtke Samherji, a u ljeto 2021. javno se ispričao za ‘prekorno’ poslovanje Samherjijeve podružnice u Namibiji za koje je okrivio nedostatak nadzora.

Samherjijeva snažna obrana

Iako je Samherji veliko i snažno društvo, u ovom slučaju to je bio plijen, a ne lovac. Ali svakako se branila energično, čak i agresivno. Primjerice, podnijela je pritužbu Etičkom povjerenstvu NBS-a, optužujući novinara Helgija Seljana da je prekršila Etički kodeks NBS-a koji propisuje da novinari ne smiju zauzimati javni stav o spornim temama na društvenim mrežama. Samherji je istaknuo da je Seljan na svojim Facebook i Twitter računima objavio mnogo neprijateljskih komentara o tvrtki. Etičko povjerenstvo proglasilo je Seljana krivim za kršenje Etičkog kodeksa NBS-a, te da je njegovo kršenje teško. Samherji je također zaposlio privatnog istražitelja koji je možda pokazao pretjeranu revnost u pristupu Seljanu, za što se Samherji kasnije ispričao. Navodno je sve to Seljanu uzelo danak. U emotivnom intervjuu za NBS u listopadu 2021. rekao je da su njegovi kritičari iskoristili činjenicu da je ranjiv: morao je neko vrijeme provesti neko vrijeme na psihijatrijskom odjelu, otkrio je. Javno je Samherji također istaknuo da je tvrtka ostvarila ukupni gubitak na svojim namibijskim operacijama, te da oni ionako nisu bili značajan dio njenog ukupnog poslovanja. Nova epizoda u ogorčenoj svađi između Samherjija i ljevičarskih novinara dogodila se u svibnju 2021. kada su dva internetska časopisa — koja su prethodno surađivala s NBS-om u aferi Samherji — objavila procurile e-poruke zaposlenika Samherjia o tome kako tvrtka organizira svoje odnose s javnošću . Prepuni sarkastičnih komentara, e-mailovi se nisu dobro odrazili na Samherjija, iako nisu pokazivali zločinačke namjere.

Nije bila tajna kako je WikiLeaks došao do svog materijala o Samherjiju. To je bio Johannes Stefansson koji ga je dao (vjerojatno kršeći islandski zakon o privatnosti). Ali tko je dao materijal od osoblja Samherji? Čini se da je zaposleniku Samherjia netko provalio u pametni telefon dok je bio bez svijesti u bolnici i da je ovaj digitalni provalnik kopirao sav materijal koji je (ili ona) tamo pronašao. Policija još istražuje slučaj. Obično dobro informirani islandski bloger piše da policija zna tko je ukrao pametni telefon te da su materijal na njemu kopirali tehničari i novinari NBS-a. Teško mi je u ovo povjerovati. No činjenica je da su tijekom nekoliko mjeseci do kraja 2021. gotovo svi u NBS-u koji su imali bilo kakvu vezu s aferom Samherji tiho napustili posao, uključujući i urednika vijesti. Možda oni znaju nešto što mi ne znamo.

Sukob između slobode i demokratske raznolikosti

Islandska istraga o Samherjiju kao rezultat otkrića Wikileaksa iz 2019. još uvijek traje, koliko ja znam, ali je malo vjerojatno da će dovesti do bilo kakvih optužbi. Stoga je pogrešno reći, kao što to čini Freedom House, da je Samherji umiješan u skandal s podmićivanjem u Namibiji. Upravo je Johannes Stefansson osobno i izravno upleten u ovaj skandal, s nekim namibijskim poslovnim ljudima i političarima. Još je više pogrešno vidjeti ovo kao znak korupcije u islandskoj politici. Istina je da je bivši ministar ribarstva Kristjan Thor Juliusson bio blizak Samherjijevom Thorsteinnu Mar Baldvinssonu, kako navodi Freedom House, no to je bilo i očekivano jer je Samherji jedna od najvećih privatnih tvrtki sa sjedištem u Juliussonovoj izbornoj jedinici. Juliusson je pet godina služio u Samherjijevom odboru, mnogo prije nego što je postao član parlamenta. Zapravo, prihodi islandskih političkih stranaka uglavnom dolaze od vlade, a postoje stroga zakonska ograničenja o tome što im tvrtke mogu donirati (oko 2500 dolara godišnje). Na primjer, pro-poslovna Stranka neovisnosti kojoj Juliusson pripada ostvaruje manje od 2 posto svog ukupnog prihoda od ribarskih tvrtki. Također je nejasno zašto je Juliusson trebao podnijeti ostavku čak i ako je direktor podružnice Samherji u Namibiji bio umiješan u skandal s podmićivanjem. To se dogodilo u Namibiji, a ne na Islandu. Inače, islandske ribolovne dozvole, pojedinačne prenosive kvote, nisu politički dodijeljene. U najvažnijim ribarstvom oni su prvotno dodijeljeni 1983. godine na temelju povijesti ulova, a od tada se slobodno prenose između ribarskih poduzeća. Političari i birokrati nemaju kontrolu nad njima.

Cijela afera pokazuje koliko prva pojava može biti varljiva. Vjerojatno su novinari koji su napadali Samherija djelovali u dobroj namjeri. Ali oni su prihvatili cilj: propovijedali su, a ne izvještavali. Neki od njih su također prilično djelomični. Islandski sindikat novinara dvaput je donio rezolucije u kojima se Samherji osuđuje jer se javno branio (u videima na Youtubeu i novinskim oglasima). Nije uvijek bila toliko naklonjena slobodi izražavanja. Kada je islandski poduzetnik koji je podržavao ljevičarske ciljeve iskoristio stroge zakone o kleveti u Engleskoj i prevelike sudske troškove koji su bili uključeni, da podnese tužbu protiv mene pred engleskim sudom 2004. godine zbog nelaskavih komentara o njemu na novinarskoj konferenciji 1999., Sindikat novinara me odbio javno podržati. (Ovaj čovjek koji se preselio u London 2003. dobio je nepravomoćnu presudu protiv mene koja je kasnije poništena , ali me je cijela afera ipak koštala oko 170.000 funti.)

Međutim, moram napomenuti da se zakoni koji ograničavaju doprinose pojedinaca političkim strankama moraju smatrati ograničenjem slobode. Oni pojedincima uskraćuju pravo financijski poduprijeti ciljeve u koje strastveno vjeruju. Oni također stvaraju nepravednu prednost nositelja dužnosti, na račun pridošlica. Nije li ovo primjer mogućeg sukoba između slobode i demokratske različitosti? Također moram napomenuti da Freedom House opisuje islandsku nacionalnu radiodifuznu službu kao ‘autonomnu’ i navodi da se natječe s privatnim radio i televizijskim postajama. Ali NBS financira vlada. Ne podliježe testu izbora potrošača kao privatni mediji. Islanđani imaju pravo otkazati pretplatu na privatne televizijske postaje i novine, ali ne mogu otkazati pretplatu na NBS. Nije li to slučaj da se sloboda radije smanjuje nego širi?

Bura u čajniku

Većina izvješća Freedom Housea za 2020. o Islandu 2019. razumna je i umjerena. Postoji jedna eklatantna iznimka, za pokazatelj koji je bio odgovor na pitanje: ‘Radi li vlada otvoreno i transparentno?’ Island je obilježen i dobio tri od četiri (što bi značilo 7,5 u Indeksu ljudske slobode) sa sljedećim objašnjenjem: ‘U 2018., šest parlamentaraca PP i CP tajno je zabilježeno kako daju mizoginističke, anti-LGBT i sposobne primjedbe o kolege u baru u Reykjaviku. Nastala je galama nakon što je žena koja je snimala razgovor to procurila u medije. Četiri uključena zakonodavca podnijela su peticiju Okružnom sudu u Reykjavíku da podignu optužnicu protiv nje zbog kršenja njihove privatnosti, ali sud je tog prosinca odbacio njihove tvrdnje.’ Ovo je manje-više točan opis onoga što se dogodilo. Ali smatram da je izvanredno da je ovaj beznačajni incident iskorišten da se Island označi kao slobodna zemlja. Saborski zastupnici Narodne stranke i Stranke centra bili su svi u oporbi. U baru su se potukli u pijanom stanju i snimljeni su bez njihovog znanja. Mislim da je to doista bilo kršenje njihove privatnosti, ali ne vidim relevantnost ovog incidenta za pitanje radi li islandska vlada otvoreno i transparentno. Ovo je bila oluja u čajniku. Valja istaknuti da četiri spolne zastupnice uključene u slučaj (ako je bilo) više nisu u Saboru. Moj zaključak je da Island nikako nije savršena zemlja, ali je ipak jedna od najslobodnijih zemalja na svijetu. Zaslužuje više ocjene od onih u Indeksu ljudske slobode ili Freedom Houseu.

The text was translated by an automatic system