Subscribe
Kad bi europske države bile istinski zabrinute za sigurnost i dobrobit vlastitih građana, ilegalne migracije bi se rješavale brzo i odlučno, a ne birokratskim takozvanim paktovima, eufemizmima i prijetnjama. Puno je retorike, a vrlo malo odlučnosti da se učini ono što je potrebno kako bi se istinski borili protiv poplava migranata koje i dalje pristižu.
Nije teško predvidjeti što budućnost nosi ako donositelji odluka nastave birati retoriku „solidarnosti i uključivosti“ među tim „najvišim vrijednostima“ EU, umjesto realističnog plana za obnovu reda i spašavanje europske civilizacije. U pitanju je naš vlastiti opstanak.
Dok sve više zemalja traži izuzeća ili otvoreno osuđuje Pakt o migracijama i azilu u vezi s kvotama za preraspodjelu migranata ili takozvanim doprinosima (naravno financijskim), Europska komisija najavila je nove korake prema učinkovitoj provedbi Pakta od lipnja 2026.
Prije nekoliko dana, Komisija je ponosno pokrenula prvi „Godišnji ciklus upravljanja migracijama“, koji uključuje pregled i izazove s kojima se suočavaju države članice, kao i prijedlog za godišnju rezervu solidarnosti. „Bitni“ korak, prema Komisiji, prema „učinkovitoj“ provedbi Pakta. Objavljeno je i prvo godišnje izvješće, koje obuhvaća razdoblje od lipnja 2024. do lipnja 2025., prema kojem su ilegalni ulasci u EU pali za trećinu zahvaljujući povećanoj suradnji među državama članicama. Statistika je stoga ohrabrujuća.
O „solidarnosti“ i „odgovornosti“ čujemo u gotovo svim situacijama gdje se spominje skup pravila koja bi trebala regulirati dolazak migranata u EU. „Solidarnost“ i „odgovornost“ koje se nameću državama članicama.
Osim retorike, evo u čemu je stvar. Poljska, Mađarska, Slovačka i Češka Republika više su puta izjavile da neće podržati sustav kvota, zalagati se za preraspodjelu ili platiti ni jedan euro za imigrante samo radi „solidarnosti“. Te zemlje nisu krile svoj kritički stav prema Paktu, koji smatraju velikom i neposrednom prijetnjom sigurnosti vlastitih građana.
Poljska i Češka, kojima će se pridružiti najmanje četiri druge zemlje – Austrija, Bugarska, Hrvatska i Estonija – zatražit će od Vijeća EU-a, gdje će im biti potrebna kvalificirana većina glasova za dobivanje izuzeća od „fonda solidarnosti“. Koliko je realno vjerovati da će samo određene zemlje moći dobiti izuzeća, dok će druge biti odbijene i da će i dalje biti predmet obveznog programa „solidarnosti“, tek ćemo vidjeti.
Dok zemlje EU-a nastoje pobjeći od pakta koji ne žele, laburistička vlada u Ujedinjenom Kraljevstvu, suočena s ogromnim političkim pritiskom, usvaja strože mjere protiv imigranata na svom teritoriju, nešto što bi do nedavno bilo nezamislivo za ljevičarsku vladu. Dok ih je do sada ljevica dočekivala raširenih ruku, sada se čini da ulaže napore kako bi ih obeshrabrila da ostanu predugo. Reforma migracijskog sustava uključuje prepolovljenje trajanja boravka s pet godina na dvije i pol godine i četverostruko povećanje vremena potrebnog za dobivanje statusa stalnog boravka, s pet godina na dvadeset godina. Druga mjera je ukidanje automatskog pristupa socijalnoj pomoći za tražitelje azila koji odbijaju raditi iako to mogu, te za one koji počine kaznena djela. Ništa pregrubo, mogli bismo dodati.
Nijedan pakt i nijedna reforma ne mogu funkcionirati ako se ne ukloni uzrok ovog širenja raka. Ilegalne migracije ne mogu se u potpunosti upravljati ako se ne zaustave u izvoru. Premještanje migranata iz jedne zemlje u drugu, vjerujući da će to ublažiti pritisak i financijsko kažnjavanje država koje odbijaju sudjelovati u ovom ludilu neće dovesti do učinkovite borbe protiv ove pošasti. Prava solidarnost koja je potrebna državama članicama je borba protiv zla mjerama koje imaju dubok dugoročni učinak, a ne palijativnim politikama.