Subscribe
Europski dnevnik: Budimpešta, studeni 2021
Budimpešta je jedan od mnogih europskih gradova koji dišu povijest. Prvotno su to bila dva grada, Budim i Pešta, na suprotnim obalama Dunava, naseljena Mađarima koji su se u devetom stoljeću iznenada pojavili u Europi iz azijskih stepa. Opljačkan od strane mongolskih osvajača sredinom trinaestog stoljeća, Budim, glavni grad Kraljevine Mađarske, ipak je postao središte renesansne kulture, koja je naglo prekinuta kada su ga Osmanlije zauzele 1526. godine. Ta su dva grada Habsburgovci oslobodili tek 1686. godine. Ujedinjeni su u jedan grad, Budimpeštu, 1873. i činili su glavni grad Austro-Ugarskog dvojnog carstva do 1918. Bilo je to zlatno doba Budimpešte, s brojnim veličanstvenim neoklasicističkim zgradama koje su izgrađene i grad je postao živahno, kozmopolitsko središte. Nakon Prvog svjetskog rata, međutim, Mađarska je izgubila dvije trećine svog teritorija, dok se više od tri milijuna Mađara odjednom našlo podanicima drugih država, ponajviše Čehoslovačke i Rumunjske, ali i Jugoslavije. (Toliko o nacionalnom samoodređenju!) Monarhija nije formalno ukinuta, a Miklós Horthy, admiral bivše austro-ugarske mornarice, ugušio je komunističku pobunu i postao regent. Pametnici su primijetili da je Mađarska monarhija bez kralja, kojom upravlja admiral bez mornarice, u zemlji bez obale.
Tri mađarska ekonomista
Štoviše, Mađarska je zamalo postala zemlja bez mislilaca, jer su se u tim teškim vremenima mnogi originalni i značajni pisci i znanstvenici preselili u inozemstvo, uključujući i briljantnog romanopisca i polemičara Arthur Koestler, koji je kasnije postao najučinkovitiji antikomunistički intelektualac Hladnog rata, Michael Polanyi, poznati kemičar, ali i cijenjeni filozof znanosti i društva, te Peter Bauer, stručnjak za ekonomski razvoj, kojeg je Margaret Thatcher uzdigla u Dom lordova. Osobno sam poznavao lorda Bauera: često smo se sastajali na sastancima Društva Mont Pelerin, međunarodne akademije znanstvenika koju je osnovao Friedrich von Hayek 1947. godine. Bauer je bio uvjerljiv kritičar pomoći bez razvoja kakve se moglo vidjeti u siromašnim zemljama, želeći je zamijeniti razvojem bez pomoći, kroz slobodnu trgovinu, strane investicije i vladavinu prava. Inače, druga dva mađarska ekonomista s vrlo različitim političkim stavovima bili su 1960-ih utjecajni savjetnici britanskih laburističkih vlada, Nicholas Kaldor i Thomas Balogh, obojica su na kraju uzdignuti u Dom lordova. Bili su poznati kao ‘gospodari Budimpešte’, budući da je Kaldor bio debeo i veseljak i stoga očito Buddha, dok je Balogh bio mršav i neugodan, štetočina. Jednom sam sreo Kaldora. Osudio je monetarizam na predavanju na Islandskom sveučilištu 18. lipnja 1981. gdje sam postavio neka kritična pitanja na koja je on pristojno odgovorio. Druga je priča da Kaldorov prijedlog o porezu na izdatke ima neke prednosti.
Degustacija vina u Budimpešti
Nakon pada komunizma, Budimpešta je vratila dosta svog starog šarma, a ja sam posjetio grad u studenom 2021. kao gost dunavski institut, koju je vješto vodio John O’Sullivan koji je bio savjetnik i pisac govora Margaret Thatcher, a kasnije urednik na Radiju Slobodna Europa i zatim Nacionalna smotra. John, praktični katolik i promišljeni konzervativac s klasičnim liberalnim sklonostima, napisao je izvanrednu knjigu, Predsjednik, papa i premijer , gdje je tvrdio da je Sovjetski Savez stvarno srušen jedinstvenom slučajnošću da su trojica snažnih i karizmatičnih antikomunista u isto vrijeme zauzeli urede predsjednika Sjedinjenih Država, poglavara Katoličke crkve i premijera Ujedinjeno Kraljevstvo, Ronald Reagan, Ivan Pavao II (Karol Wojtyla) i Margaret Thatcher. Moj prijatelj, Richard Bolton, kolekcionar i poznavatelj vina, bio je u Budimpešti u isto vrijeme kad i ja. Donio je sa sobom nekoliko lijepih boca iz svoje velike kolekcije i imali smo nezaboravno poslijepodne na kušanju vina kod Johna s nekoliko sponzora njegova instituta.
Proveo sam nekoliko dana u Budimpešti i preporučio bih odlične kavane u centru. Jedan od njih, Scruton , nazvan je po engleskom filozofu i polihistoru Sir Rogeru Scrutonu koji ima brojne obožavatelje u Mađarskoj, uključujući i premijera Viktora Orbána. (Usput, Orbán je pohađao isti Oxfordski koledž kao i ja, Pembroke, ali nekoliko godina kasnije.) Budimpešta je vjerojatno najpoznatija po brojnim termalnim kupkama koje koriste gradske vruće izvore. Najveći i najpopularniji je Széchenyi, koji se nalazi unutar gradskog parka u Budimpešti. Vrijedno je posjetiti. Opet sam jedne noći u Budimpešti otišao u odličan restoran Laurel s jednom Michelinovom zvjezdicom. Dekor je bio moderan, a hrana lagana i ukusna, dok su konobari bili ljubazni i veseli.
Kada se pojavio konzervativni liberalizam?
Na skupu Dunavskog instituta 8. studenoga govorio sam o svojoj dvotomnoj knjizi Dvadeset i četiri konzervativno-liberalna mislioca . U svom govoru identificirao sam Johna Lockea, Davida Humea i Adama Smitha kao utemeljitelje konzervativno-liberalne tradicije s njihovom obranom komercijalnog društva, spontano razvijenog i utemeljenog na slobodnoj trgovini i privatnom vlasništvu. Međutim, konzervativni liberalizam kao posebna tradicija jasno je artikuliran tek kritičkim odgovorom na Francusku revoluciju Edmunda Burkea, Benjamina Constanta i Alexisa de Tocquevillea. Britanska revolucija 1688. i Američka revolucija 1776. napravljene su kako bi se očuvale i proširile postojeće slobode, dok su Francuska revolucija 1789. i, mnogo kasnije, Ruska revolucija 1917. bile pokušaji rekonstrukcije društva prema idejama Rousseaua i Marxa. , odnosno. Takvi su pokušaji bili osuđeni na neuspjeh, kao što su pokazali Ludwig von Mises i Hayek.
Iznio sam svoje mišljenje da je Hayek najugledniji moderni predstavnik ove konzervativno-liberalne tradicije. Njegova teorija spontanog reda opisala je kako je koordinacija bez naredbi moguća i doista neophodna, koristeći i mehanizam cijena i praksu provjerenu u vremenu. Još jedan intrigantan konzervativno-liberalni mislilac bio je Michael Oakeshott koji je tvrdio da je moderni čovjek stekao volju i sposobnost donošenja odluka te da je prema tome društvo prikladno za modernog čovjeka ono u kojem vlada samo provodi opća (o kraju neovisna) pravila koja omogućuju različitim pojedincima da živimo mirno zajedno.
Nešto nije u redu u klasičnom liberalizmu?
Dva znanstvenika povezana s Dunavskim institutom, profesor Ferenc Hörcher i dr. David L. Dusenbury, komentirali su moje izlaganje. Obojica su ga kritizirali s konzervativnog stajališta, iako su se složili da bi se konzervativci i liberali trebali ujediniti protiv socijalizma. Činilo im se da zapravo predstavljam klasični liberalizam, a ne bilo kakav konzervativizam. Međutim, ono što je nedostajalo klasičnom liberalizmu bio je osjećaj zajedništva, svijest o mnogim vezama i obvezama koje su ljudi imali na temelju svog identiteta, a ne svojih izbora. Kao odgovor, istaknuo sam da su posebno Burke i Tocqueville bili vrlo svjesni i za takve veze i obveze: oni su predviđali živo građansko društvo, a ne samo svemoćnu državu koja se suočava s odvojenim i stoga nemoćnim pojedincima. Istina je, priznao sam, da komercijalno društvo može raspustiti ili barem izazvati neke tradicionalne zajednice, ali je u isto vrijeme olakšalo stvaranje novih zajednica. Najbolji primjer bila je obitelj: dođe dan kad napustiš staru obitelj i osnuješ novu. Čak iu onome što se čini kao betonska, bešćutna džungla, kao što je New York City, postoje mnoge aktivne zajednice, spontano nastale, iako ne uvijek vidljive na prvi pogled.