Subscribe
Kad su objavljeni rezultati mađarskih parlamentarnih izbora 12. travnja 2026., sjetio sam se primjedbe koju je Margaret Thatcher dala krajem 2002. na večeri u Hampshireu. Pitali su je što smatra svojim najvećim postignućem. Odgovorila je: ‘Tony Blair!’ Jedanaest godina samouvjerenog i uspješnog thatcherizma, nakon čega je uslijedilo sedam godina manje borbenog thatcherizma Johna Majora, prisililo je laburističku oporbu da se pridruži novom mainstreamu koji je pokrenula Thatcher. Godine 1997., kada je laburistički Tony Blair zamijenio Majora, njihove sličnosti bile su puno upečatljivije od razlika. Čini se da je to slučaj i sada u Mađarskoj. Pobjeda vođe oporbe Pétera Magyara, naravno, poraz je premijera Viktora Orbána, ali nije poraz Orbánovih stavova: Magyar i Orbán su i konzervativci i nacionalisti. Mađarski izbori i Orbánovo prihvaćanje rezultata također pokazuju nevjerojatnost tvrdnje mnogih ljevičarskih komentatora da je Orbán neka vrsta fašista. Tijekom njegovih šesnaest godina na vlasti, Mađarska je ostala demokracija.
Nacionalizam, dobar i loš
Doista, Mađar je možda u jednom pogledu konzervativniji i nacionalističkiji od Orbána. Nije prijatelj ruskog Putina. Mađarski birači odlučno su odbacili svako usklađivanje s autoritarnim ruskim režimom, koji već više od četiri godine vodi rat protiv Ukrajine. Treba naglasiti da je ovo rat između dvije vrste nacionalizma, agresivnog, ekspanzionističkog nacionalizma Rusije i mirnog, neasertivnog nacionalizma Ukrajine, koji je u biti potvrda njezina identiteta. Ukrajinci žele biti Ukrajinci, a ne Rusi. Pravi konzervativci trebali bi poštovati ukrajinsku volju da bude autonomna nacija, da formira neovisnu državu i da zaštiti svoje tradicije, jezik i književnost, svoja sjećanja i težnje. Pravi nacionalisti trebali bi drugima pružiti ono što sami zahtijevaju: nacionalno samoodređenje. Prava nacija temelji se na izboru, a ne na sili. Ona je, kako je rekao Ernest Renan, svakodnevni plebiscit.
Nacija slobodnih ljudi
Nadajmo se da će mađarski nacionalizam biti blagonaklon, izraz mađarske volje da budu nacija među nacijama, uz minimalno odricanje od suvereniteta bezličnim birokratima u Bruxellesu. Kad sam raspravljao s islandskim ljevičarima 1970-ih, često sam završavao svoje govore islandskim prijevodom zvonkih riječi mađarskog nacionalnog pjesnika Sándora Petöfija:
Ustani Mađare, tvoja zemlja zove!
Sad ili nikad, vrijeme nas prisiljava!
Hoćemo li biti robovi? Hoćemo li biti slobodni?
Ovo su pitanja. Odgovorite mi!
Mađari zaslužuju biti nacija slobodnih ljudi, a ne robova. Štoviše, Madžar (koji sretno nosi isto ime kao i njegova nacija) snažno podržava još jedan stup civilnog društva, obitelj, koja nije samo puno učinkovitija jedinica potrošnje od pojedinca, već i stabilizator, proširujući naš vremenski horizont. Lord Keynes opravdao je kratkoročne mjere napominjući da smo, dugoročno gledano, svi mrtvi. Da, ali djeca žive dalje. Madžar s pravom primjećuje da Mađarska i druge europske zemlje riskiraju depopulaciju, što se neće riješiti masovnom imigracijom iz zemalja s tradicijama vjerskog ekstremizma, netolerancije i mizoginije, već poticanjem mađarskih obitelji da imaju više djece.
Subvencije korumpirane
Glavni razlog Orbánova poraza bio je umor birača i zdrava sumnja običnog čovjeka u preveliku moć koju predugo drži premalo ljudi. U posljednjih šesnaest godina, s dvotrećinskom većinom u parlamentu, država i stranka kao da su se stopile u jedno, kao što se dogodilo u skandinavskim zemljama tijekom dominacije socijaldemokrata nakon Drugog svjetskog rata. U izvješćima u tisku prije izbora mnogo se govorilo o rasipanju i korupciji u Mađarskoj povezanoj s subvencijama EU-a te o prijetnji Bruxellesa uskraćivanjem sredstava EU-a ako Mađarska ne bude u skladu s direktivama EU-a. No, dvije lekcije koje se iz ovoga mogu izvući su da subvencije obično korumpiraju primatelje i da se nikakva sredstva EU-a ne bi trebala davati ili uskraćivati državama članicama.