Libanon, primirje koje nije

Jedna stvar mora biti jasno i bez dvosmislenosti istaknuta: Izrael ima puno pravo braniti se. Suočen s prijetnjom koju predstavlja Hezbollah – milicija koju podržava Iran i strukturno je posvećena uništenju Izraela – nijedna odgovorna vlada ne bi mogla odabrati nedjelovanje. Nacionalna sigurnost nije predmet pregovora, a Europa je predugo usvojila plašljiv, često licemjeran pristup ovom pitanju.

Ali priznavanje ovog načela ne znači odustajanje od prosuđivanja onoga što se danas događa u Libanonu. I upravo je tu u pitanju kredibilitet Zapada: u njegovoj sposobnosti da razlikuje legitimnu samoobranu od operativnog prekoračenja.

Danas, dok diplomacija govori o pregovorima, pa čak i mogućnosti prekida vatre, stvarnost na terenu govori drugačiju priču: izraelska bombardiranja se nastavljaju, intenziviraju i pogađaju ne samo vojne ciljeve već i civilna područja. Ova kontradikcija – prizvano primirje, vođen rat – ono je što situaciju čini ne samo nestabilnom, već i politički neodrživom.

Rat koji nadilazi vojne granice

Izrael tvrdi da cilja na infrastrukturu Hezbolaha: skladišta oružja, zapovjedne centre, logističke mreže. I vjerojatno je da je značajan dio tih ciljeva doista vojni. Međutim, dokazi koje su prikupili međunarodni promatrači i neovisne agencije ukazuju na to da je utjecaj tih napada daleko širi.

Stambene zgrade, urbane četvrti, kola hitne pomoći, zdravstvene ustanove: operativno se polje proširilo. Ovo više nije kirurški rat, već sukob koji zahvaća civilno društvo u cjelini. A to temeljno mijenja političku prosudbu.

Međunarodno humanitarno pravo nije tehnički detalj: ono je temelj koji razlikuje demokratsku državu od aktera koji djeluje bez ograničenja. Ako ta granica slabi, slabi i moralna legitimnost vojne akcije.

Brojke: nacija u pokretu

Brojke su nedvosmislene. Od početka najnovije eskalacije, u Libanonu je ubijeno oko 1700 ljudi, a više od milijun ih je raseljeno. U zemlji s nešto više od pet milijuna stanovnika to znači da je svaka peta osoba bila prisiljena napustiti svoj dom.

Ovo nije broj koji se može trivijalizirati. To je sistemska kriza.

Libanon, već razoren godinama ekonomskog kolapsa, nekontrolirane inflacije i institucionalne paralize, sada se nalazi na rubu propasti. Bolnice su pod ekstremnim pritiskom, medicinske zalihe nestaju, a infrastruktura je oštećena ili uništena. Ovo nije samo rat – to je potencijalna prijelomna točka za libanonsku državu.

I ovdje se pojavljuje još jedno političko pitanje: destabilizirani Libanon nije pobjeda ni za koga, pa čak ni za Izrael. To je vakuum koji su drugi akteri – prije svega Iran – spremni popuniti.

Incident s UNIFIL-om: prekretnica u odnosima s Italijom

Situacija je postala još delikatnija nakon incidenta u koji su izravno uključene talijanske trupe koje služe u misiji UNIFIL. Pucnjava s izraelskih položaja došla je u blizini talijanskog konvoja, u operativnom kontekstu koji je trebao biti pod međunarodnom zaštitom. Talijanski ministar obrane Guido Crosetto opisao je epizodu kao „ozbiljnu i neprihvatljivu“, zahtijevajući hitno pojašnjenje od Izraela i naglašavajući da se snage UN-a ne mogu tretirati kao sporedan element na terenu. U istom smislu, premijerka Giorgia Meloni nazvala je incident „jasnim kršenjem“ međunarodnih pravila i naredila pozivanje izraelskog veleposlanika u Rim. Ovo je politički značajan trenutak: kada su uključeni talijanski vojnici, pitanje više nije isključivo diplomatsko – postaje nacionalno. I označava daljnje zaoštravanje odnosa između povijesnog saveznika i vlade koja, iako ostaje bliska Izraelu, nije spremna tolerirati radnje koje ugrožavaju njezine oružane snage.

Stav Italije: čvrstoća i odgovornost

U tom kontekstu, stav talijanske vlade na čelu s Giorgijom Meloni čini se među najjasnijima u Europi. Nema dvosmislenosti oko izraelskog prava na samoobranu. Ali nema ni šutnje pred onim što se događa.

Meloni je napade opisao kao „neprihvatljive“ i pozvao na njihov trenutni prekid, ističući sada neodrživ broj civilnih žrtava i raseljenih osoba. Ovo nije ideološki prekid, već stav političke odgovornosti: podržavanje saveznika ne znači prihvaćanje svega što on čini.

To je, u konačnici, razlika između saveza i podređenosti.

Italija, također s obzirom na svoju vojnu prisutnost u misiji UNIFIL, ne može si priuštiti dvosmislenost. Sigurnost Izraela je u interesu Zapada. Ali isto tako i stabilnost Libanona i poštivanje minimalnih pravila angažmana.

Europski rizik: migracije i nestabilnost

Oni koji vjeruju da je ovo udaljena kriza čine stratešku pogrešku. Europa je izravno izložena.

Milijun raseljenih osoba u Libanonu znači potencijalni migracijski pritisak. To znači nove rute preko Sredozemlja, nove odlaske, nove tokove kojima je teško upravljati. Ovo nije teoretski scenarij – to je obrazac koji smo već vidjeli.

Tu je i još jedan element: Libanon ugošćuje stotine tisuća izbjeglica, posebno Sirijaca i Palestinaca. Ako se sustav dodatno uruši, neće se seliti samo libanonski građani, već i te već ranjive zajednice.

Još jednom, bliskoistočna kriza postaje europsko pitanje.

Rizik od eskalacije: rat koji bi se mogao proširiti

Ključno pitanje sada je što će se dogoditi u nadolazećim tjednima. Libanon nije izolirana fronta, već dio mnogo šireg regionalnog sustava. Hezbollah je jedan od glavnih instrumenata iranske strateške projekcije, a svako slabljenje – ili nekontrolirana reakcija – mogla bi Teheran izravno uvući u sukob.

U ovom scenariju, logika odvraćanja riskira neuspjeh: što više Izrael intenzivira svoje napade kako bi neutralizirao prijetnju, veća je vjerojatnost odgovora velikih razmjera. Ova dinamika viđena je u drugim zonama, ali ovdje nosi daleko veći eksplozivni potencijal.

Otvoreni rat između Izraela i Hezbollaha, uz izravno ili neizravno sudjelovanje Irana, više ne bi bio lokalna kriza već regionalni sukob s globalnim posljedicama – od energetskih tržišta do međunarodne sigurnosti. I upravo kako bi se izbjegao ovaj scenarij, diplomatski prozor, koliko god krhak i kontradiktoran bio, ne smije se dopustiti da se potpuno zatvori.

Krhko, možda iluzorno primirje

Paradoks ovih dana je jasan. S jedne strane, govori se o pregovorima, otvaranju diplomatskih razgovora, čak i mogućem prekidu vatre. S druge strane, bombardiranja se nastavljaju i intenziviraju.

Prekid vatre nije deklaracija – to je činjenica. I danas, na nebu iznad Libanona, nigdje ga se ne vidi.

Pravi rizik je da se diplomacija koristi kao političko pokriće dok se stvarnost na terenu kreće u suprotnom smjeru. Ako je to slučaj, prozor za deeskalaciju brzo će se zatvoriti, ustupajući mjesto daleko opasnijem scenariju: širem regionalnom ratu.

Politička poanta: podrška Izraelu bez odustajanja od osude

Ako europska desnica želi biti vjerodostojna, mora prevladati binarno razmišljanje. Ovdje se ne radi o biranju između Izraela i Libanona, između sigurnosti i prava, između savezništva i kritike.

Radi se o spajanju dviju istina.

Prvo: Izrael ima pravo – i dužnost – braniti se od Hezbollaha i terorizma.

Drugo: ovo pravo nije neograničeno. Kada vojna akcija rezultira milijun raseljenih osoba, pogodi civilnu infrastrukturu i riskira destabilizaciju cijele zemlje, problem se ne može ignorirati.

Upravo je to poanta koju je istaknula Giorgia Meloni: ne prekid, već poziv na ograničenja.

Jer snaga demokracije ne leži samo u njezinoj sposobnosti da udari na svog neprijatelja, već i u njezinoj sposobnosti da se pritom ne izgubi.

A danas, u Libanonu, ta se granica čini sve tanjom.