Subscribe
Govor koji je Mario Draghi održao 2. veljače, nakon što je primio počasni doktorat na Sveučilištu u Leuvenu, dolazi u vrijeme obilježeno dubokim preusmjeravanjem globalnih političkih, ekonomskih i strateških ravnoteža. Razmišljanje koje je predložio bivši predsjednik Europske središnje banke poprima opseg koji daleko nadilazi kontingentnost trenutnih poteškoća Europske unije, uzimajući oblik strukturne analize uvjeta pod kojima ona može opstati kao neovisni akter na međunarodnoj sceni. Draghi ne opisuje samo ranjivosti Europe, već jasno identificira sistemsku dinamiku koja redefinira odnos između ekonomske moći, sigurnosti i političkog suvereniteta. Srž njegove argumentacije vrti se oko posebno oštrog upozorenja: u nedostatku odlučnog političkog i institucionalnog napretka, Europa riskira trostruki pad. S jedne strane, strateška podređenost glavnim globalnim silama, prvenstveno Sjedinjenim Državama i Kini, sposobnim integrirati industrijsku politiku, trgovinu i sigurnost u jedinstvenu viziju moći. S druge strane, trajna unutarnja fragmentacija sprječava Uniju da se izrazi kao jedinstveni entitet u temeljnim izborima u vezi s vanjskom politikom, obranom i industrijskim razvojem. Konačno, rizik progresivne deindustrijalizacije, potaknute sve politiziranijim lancima vrijednosti i globalnom konkurencijom koja kažnjava igrače nesposobne zaštititi i usmjeriti svoju stratešku imovinu.
Iz te perspektive, Draghijeva analiza čini se kao istinski poziv na europsku političku odgovornost. Unija se ne opisuje kao entitet kojemu nedostaju resursi ili sposobnosti, već kao entitet koji riskira da ih neće moći sistematizirati. Implicitna poruka je da problem Europe ne leži toliko u nedostatku ekonomskih ili tehnoloških alata, koliko u neadekvatnosti struktura donošenja odluka i nevoljkosti da napravi skok prema većoj integraciji koju je promijenjeni globalni kontekst učinio neophodnom. U tom smislu, intervencija iz Leuvena predstavlja značajan teorijski i politički doprinos, usmjeren na redefiniranje rasprave o budućnosti EU u svjetlu sistemskih izazova 21. stoljeća.
OD TRŽIŠTA DO PITANJA MOĆI
Prema Draghiju, temeljni problem s kojim se Europa danas suočava više nije tehničke ili regulatorne prirode. Unija je pokazala svoju sposobnost izgradnje učinkovitog jedinstvenog tržišta, s naprednim pravilima o tržišnom natjecanju, trgovini i monetarnoj politici. Međutim, u međunarodnom kontekstu koji je sve više obilježen geopolitičkom konkurencijom, samo tržište nije dovoljno. Moć, shvaćena kao sposobnost obrane strateških interesa i utjecaja na globalnu dinamiku, zahtijeva višu razinu integracije, onu koja nadilazi konfederalnu logiku i približava se federalnoj strukturi.
ASIMETRIJE EUROPSKE INTEGRACIJE
Draghi identificira jasnu asimetriju u arhitekturi Unije. U područjima gdje je integracija u potpunosti napredovala, poput trgovine, unutarnjeg tržišta i monetarne politike, Europa se prepoznaje kao jedinstveni akter i pregovara s pozicije snage. Suprotno tome, tamo gdje nacionalni suverenitet još uvijek prevladava, u ključnim područjima poput obrane, industrijske politike i vanjskih poslova, Unija se pojavljuje kao fluidna skupina država srednje veličine, lako djeljivih i stoga manje utjecajnih. Ova fragmentacija postaje posebno problematična kada su sigurnost i gospodarstvo isprepleteni, jer europske snage ne uspijevaju kompenzirati strukturne slabosti.
PREVLAĐIVANJE POSLIJERATNOG GLOBALNOG PORETKA
U svojoj analizi, Mario Draghi osporava tumačenje da je međunarodni poredak nakon Drugog svjetskog rata utemeljen na iluzornim ili idealističkim pretpostavkama. Naprotiv, on naglašava kako je ova multilateralna arhitektura generirala konkretne i široko rasprostranjene koristi, pomažući u oblikovanju razdoblja stabilnosti te političke i ekonomske integracije za Europu, učvršćujući vodeću ulogu Sjedinjenih Država i nudeći prilike za rast i razvoj brojnim zemljama u nastajanju. Međutim, Draghi naglašava da suvremena kritična pitanja ne proizlaze iz intrinzičnog neuspjeha ovog sustava, već iz njegove progresivne nemogućnosti prilagodbe novoj globalnoj dinamici, posebno rastućoj divergenciji između trgovine i sigurnosti. Uključivanje Kine u multilateralni sustav naglasilo je ovaj rascjep, uvodeći igrača neviđene veličine i autonomnih strateških ambicija, sposobnog izvršiti značajan utjecaj na globalne lance vrijednosti i dovesti u pitanje ravnotežu između ekonomske međuovisnosti i geopolitičke konkurencije. Prema Draghiju, suvremena globalizacija više ne slijedi načela komparativne prednosti, već teži pogodovati strategijama usmjerenim na apsolutne dobitke, često na štetu industrijske kohezije i sigurnosti europskih država.
RIZIK OD PODREĐENOSTI, PODJELE I DEINDUSTRIJALIZACIJE
U tom kontekstu, Draghi identificira najozbiljnije rizike koji se nadvijaju nad Europom. S jedne strane, Sjedinjene Države sve su sklonije percipirati unutarnju fragmentaciju Unije kao povoljan alat za pregovore, usvajajući asertivne i protekcionističke trgovinske politike koje odražavaju logiku uravnoteženja povijesnih troškova i koristi. S druge strane, Kina vrši sve veću kontrolu nad strateškim čvorovima globalnih lanaca vrijednosti, pokazujući svoju spremnost da geopolitički koristi te poluge, s potencijalnim posljedicama na europske proizvodne kapacitete i sigurnost. Između ova dva pola nalazi se Europska unija koja, ako ne razvije zajedničke i koordinirane odgovore, riskira progresivno smanjenje svoje industrijske autonomije, ugrožavanje svoje proizvodne baze i povećanje ovisnosti o vanjskim akterima. Deindustrijalizacija, u ovom kontekstu, poprima značaj koji nadilazi ekonomsku sferu: postaje pokazatelj političke i društvene ranjivosti, sposoban oslabiti sposobnost Europe da zaštiti svoje strateške interese, svoju unutarnju koheziju i otpornost svojih institucija u sve konkurentnijem i sukobima opterećenom međunarodnom kontekstu.
STRATEŠKI RESURSI JOŠ UVIJEK DOSTUPNI
Unatoč ovoj kritičnoj situaciji, Draghi naglašava da Europa još uvijek posjeduje ključnu imovinu. Unija ostaje vodeći svjetski trgovinski igrač i ključni partner za desetke zemalja. Europske tvrtke dominiraju ključnim tehnološkim sektorima, poput ekstremne ultraljubičaste litografije za proizvodnju mikročipova, te održavaju središnju poziciju u civilnoj aeronautici i globalnoj navigaciji. Međutim, ti se resursi ne mogu u potpunosti iskoristiti bez zajedničke političke strategije. Trgovina danas više nije samo pokretač rasta, već strateški alat koji se mora koordinirati s ciljevima sigurnosti i autonomije.
PRAGMATIČNI FEDERALIZAM KAO ODGOVOR
Prijedlog koji se pojavljuje jest pragmatični federalizam. Draghi priznaje postojeći otpor i razilaženja, ali tvrdi da jedinstvo nije preduvjet za djelovanje, već njegov rezultat. Povijest europskih integracija pokazuje da su odlučne korake, poput uvođenja eura, poduzele skupine zemalja spremnih krenuti naprijed, s vremenom stvarajući zajedničke institucije i istinsku solidarnost. Čak ni danas cilj ne smije biti slabija suradnja, već put jasno usmjeren prema istinskoj federaciji.
NEIZBJEŽAN IZBOR
Argumentativna putanja koju je razvio Mario Draghi koherentno i neizbježno vodi do temeljnog pitanja koje utječe na samu sudbinu EU: je li Europa predodređena da ostane veliko, regulirano ekonomsko područje, visoko integrirano na tržišnoj razini, ali strukturno ovisno o strateškim prioritetima drugih globalnih igrača, ili namjerava prijeći na političku silu sposobnu autonomno zaštititi vlastite interese, vrijednosti i društveni model? U kontekstu novog međunarodnog poretka, koji karakterizira rastuća konkurencija između velikih geopolitičkih područja i progresivna fuzija ekonomije, sigurnosti i tehnologije, ideja institucionalne neutralnosti Unije čini se sve manje održivom. Nedostatak izbora, daleko od očuvanja ravnoteže, u konačnici bi se pretvorio u oblik pasivne prilagodbe odlukama drugih. U ovom scenariju, izbor između jačanja federalne integracije i postupne marginalizacije više se ne predstavlja kao teorijska ili ideološka rasprava, već kao nužnost koju nameću strukturne transformacije globalnog sustava. Sposobnost utjecaja na pravila međunarodne trgovine, zaštite strateških lanaca vrijednosti, osiguranja energetske i tehnološke sigurnosti te igranja vjerodostojne uloge u upravljanju krizama sada ovisi o dostupnosti zajedničkih alata za donošenje odluka i zajedničkoj političkoj viziji. Bez ovih elemenata, Unija riskira da bude izložena vanjskim pritiscima i unutarnjim podjelama, s izravnim posljedicama za ekonomsku i socijalnu koheziju svojih država članica. Predstojeći izbor stoga nije ni odgodiv ni reverzibilan bez troškova. On će definirati ulogu Europe u međunarodnom sustavu u nadolazećim desetljećima, određujući hoće li kontinent biti igrač sposoban voditi promjene ili će ih biti prisiljen podnijeti. U tom smislu, Draghijeva refleksija poziva nas da prepoznamo da je vrijeme dvosmislenosti prošlo: Unija mora odlučiti hoće li se opremiti političkim alatima potrebnim za održavanje svoje ekonomske i vrijednosne težine ili će prihvatiti progresivni gubitak središnje uloge u svijetu koji se sve više organizira oko logike moći.