Subscribe
Sat i pol u Palazzo Chigi kako bi se analizirale nedavne napetosti, ali prije svega kako bi se ponovno otvorio politički kanal. Talijanska premijerka Giorgia Meloni primila je u Rimu američkog državnog tajnika Marca Rubia na sastanku koji su obje strane namjeravale vratiti red u odnose između Italije i Sjedinjenih Država nakon tjedana trenja oko Irana, korištenja vojnih baza, carina i izjava Donalda Trumpa protiv talijanskog premijera i pape Lava XIV.
Sastanak je, prema izvještajima objavljenim tijekom dana, Meloni opisao kao „produktivan i konstruktivan“. Rasprava se dotakla glavnih međunarodnih dosjea: Bliskog istoka, Hormuškog tjesnaca, Libije, Libanona, Ukrajine, Kine i bilateralnih odnosa između Rima i Washingtona.
Melonijev pristup bio je pristup čvrstoće bez prekida. „Oboje razumijemo koliko je važan transatlantski odnos“, objasnio je premijer, dodajući da i Italija i Sjedinjene Države moraju braniti „vlastite nacionalne interese“. To je linija koju je usvojila Palazzo Chigi: odanost zapadnom savezu, središnjost odnosa s Washingtonom, ali bez automatske podređenosti kada su u pitanju nacionalna sigurnost, parlamentarne prerogative i stabilnost Mediterana.
U jednoj rečenici, Meloni je sažeo političko značenje sastanka: „Italija brani svoje nacionalne interese baš kao što to čine Sjedinjene Države. I dobro je da se oko toga slažemo.“
Ta točka daleko je od sporedne. Sastanak s Rubiom dogodio se nakon napetosti izazvanih stavom Washingtona o Iranu i američkim pritiskom na europske saveznike. Govoreći u Rimu, Rubio je inzistirao na potrebi da se protivljenje Teheranu ne ograničava na javne izjave. Državni tajnik optužio je Iran da pokušava normalizirati kontrolu nad međunarodnim plovnim putem poput Hormuškog tjesnaca, opisujući takav scenarij kao opasan presedan. Temeljno pitanje koje svaka zemlja mora postaviti, tvrdio je Rubio, jest je li spremna prihvatiti da država može polagati pravo na kontrolu nad ključnim međunarodnim pomorskim prolazom.
Po tom pitanju, stav Italije ostaje oprezan, ali ne i dvosmislen. Rim smatra slobodu plovidbe u Hormuškom tjesnacu strateškim interesom, ne samo zbog ekonomskih posljedica koje bi svaka eskalacija imala na cijene energije i inflaciju. Istodobno, talijanska vlada ne namjerava biti uvučena u ofenzivne operacije bez jasnog okvira, bez političkog procesa i bez procjene vlastitih nacionalnih interesa Italije.
To je konzervativan stav u najkonkretnijem smislu te riječi: braniti saveze, uz očuvanje suverene ovlasti donošenja odluka države; podržavati Zapad, a istovremeno osigurati da Italija ne postane logistička platforma za ratove koji se vode negdje drugdje.
Sastanak je također potvrdio Melonijev pokušaj pozicioniranja Italije kao jednog od najpouzdanijih sugovornika Washingtona u Europi. U vrijeme kada se nekoliko europskih prijestolnica bori prilagoditi novom američkom pristupu, Rim pokušava održati transatlantski kanal otvorenim bez odustajanja od vlastite strateške autonomije. Za Melonija je ta ravnoteža ključna: Italija mora ostati čvrsto usidrena na Zapadu, ali mora biti sposobna razgovarati sa Sjedinjenim Državama kao politički partner, a ne samo kao popustljiv saveznik.
Za Italiju, Mediteran ostaje odlučujuće područje. Krize u Libiji i Libanonu, nestabilnost Bliskog istoka, sigurnost pomorskih ruta i pritisak na opskrbu energijom, sve to izravnije utječe na Rim nego na mnoge druge europske prijestolnice. Zato Melonijev oprez prema Iranu ne treba miješati s oklijevanjem. On odražava svijest da talijanski nacionalni interes prije svega oblikuje stabilnost susjedstva. Konzervativna vanjska politika, u tom smislu, ne juri za apstraktnim formulama, već polazi od geografije, granica, energetske sigurnosti i zaštite nacionalnih zajednica.
Rubio je također pokušao umiriti talijanske dužnosnike o jednom od najosjetljivijih pitanja: američkoj vojnoj prisutnosti u Europi. Nakon Trumpovih prijetnji da će preispitati raspoređivanje američkih trupa na kontinentu, državni tajnik pojasnio je da on i Meloni nisu razgovarali o specifičnim temama poput povlačenja američkih snaga iz Europe, napominjući da svaka takva odluka pripada predsjedniku. Istodobno, Rubio se opisao kao „snažnog pristašu NATO-a“ i objasnio da je jedan od središnjih razloga američke prisutnosti u Savezu mogućnost raspoređivanja snaga u Europi koje se mogu koristiti u izvanrednim situacijama.
No i ovdje se pojavilo trenje. Rubio je primijetio da za neke članice NATO-a ta mogućnost možda više nije zajamčena kao što je nekad bila, opisujući to pitanje kao „pitanje koje treba dalje ispitati“. Referenca se odnosila na europski otpor korištenju baza i zračnog prostora u vezi s iranskom krizom. Prema Reutersu, Italija je prošli mjesec odbila dopustiti korištenje baze Sigonella za borbene operacije povezane sa sukobom s Iranom, tvrdeći da Washington nije tražio prethodno odobrenje od Rima.
Upravo je to politička poanta: Melonijeva Italija ne želi prekid s Washingtonom, ali ne prihvaća ni da se prema njoj postupa kao prema pijunu. Premijerka zna da veza sa Sjedinjenim Državama ostaje stup međunarodnog položaja Italije. Istodobno, ona tvrdi da Rim ima pravo braniti vlastite interese u širem Mediteranu, u Libiji, u Libanonu, po pitanju energetske sigurnosti i upravljanja regionalnim krizama. To je stav koji nastoji spojiti atlantizam, realizam i nacionalni suverenitet.
Razgovaralo se i o Ukrajini. Rubio je ponovila da je Washington spreman nastaviti posredničku ulogu, ali ne namjerava ulagati „vrijeme i energiju“ u napore koji ne donose napredak. Meloni, sa svoje strane, nastavlja se kretati linijom zapadne čvrstoće protiv ruske agresije, a istovremeno drži vrata otvorenima za diplomatski okvir sposoban izbjeći beskrajni rat iscrpljivanjem.
Vatikanski dosje nije bio ništa manje relevantan. Rubio je stigao u Rim kako bi se sastao i s papom Lavom XIV., nakon kontroverze koju su izazvali Trumpovi napadi na papu. U katoličkoj zemlji poput Italije, te su riječi imale političku težinu. Meloni ih je nazvao “neprihvatljivima”, što je zauzvrat izazvalo oštar odgovor američkog predsjednika. I iz tog razloga, susret licem u lice u Palazzo Chigi imao je značaj koji je nadilazio običnu diplomaciju: poslužio je za provjeru mogu li, unatoč žestokoj retorici, odnosi između talijanske vlade i američke administracije ostati utemeljeni na povjerenju, zajedničkim interesima i međusobnom poštovanju.
U tom smislu, sastanak u Rimu nije bio samo diplomatska kurtoazija, već test talijanskog manevarskog prostora unutar zapadnog tabora. Melonijeva poruka bila je jasna: odanost saveznicima nije upitna, ali odanost mora koegzistirati s odgovornošću prema talijanskim građanima, nacionalnoj sigurnosti i strateškim prioritetima zemlje.
Za sada je odgovor oprezno otopljavanje. Ne potpuno pomirenje, ne povratak savršenom skladu, već ponovno otvoreni kanal. Meloni je odlučila ne rasplamsati sukob, ali se nije ni povukla. Podsjetila je Rubio da je zapadno jedinstvo „dragocjeno“, ali da jedinstvo ne može značiti napuštanje suvereniteta.
To je značenje sastanka u Rimu: Italija ostaje na Zapadu, ostaje u NATO-u i ostaje saveznik Sjedinjenih Država. Ali to čini kao odrasla nacija, svjesna svoje uloge i odlučna braniti vlastite interese.