Mit o američkoj nejednakosti

Četrdeset godina bio sam član Društva Mont Pelerin , međunarodnog društva konzervativnih i klasičnih liberalnih znanstvenika i ljudi koji se sastaju jednom godišnje ili dvaput kako bi raspravljali o načelima i izazovima slobodnog društva. Budući da dolazim iz male i udaljene zemlje, mnogo mi je koristilo prisustvovanje sastancima i slušanje nekih od najdubljih svjetskih mislilaca. Posljednji sastanak održan je krajem listopada 2023. u Bretton Woodsu u New Hampshireu, u istom hotelu (prikazano gore) kao i konferencija u srpnju 1944. gdje se pod vodstvom dizajnirao međunarodni gospodarski poredak koji će se uspostaviti nakon Drugog svjetskog rata. Johna Maynarda Keynesa. Jedno predavanje smatram posebno poučnim, bivšeg američkog senatora Phila Gramma , koji je prije nego što je ušao u politiku bio profesor ekonomije. Govorio je o ‘mitu američke nejednakosti’. Odmah nakon konferencije nabavio sam knjigu koju je on napisao o ovoj temi, s Robertom Ekelundom, profesorom emeritusom ekonomije i autorom mnogih znanstvenih knjiga i radova, i Johnom Earlyjem, matematičkim ekonomistom i bivšim pomoćnikom povjerenika u Zavodu za statistiku rada . Riječ je o čitljivom djelu koje pobija mnoge aktualne klišeje koji prevladavaju iu Europi. Senator Bernie Sanders, na primjer, uzvikuje: ‘Opscena i rastuća razina bogatstva i nejednakosti prihoda u ovoj zemlji je nemoralna, neamerička i neodrživa.’ Čak The Economist piše: ‘Univerzalno je priznata istina da je nejednakost u bogatom svijetu visoka i da raste.’ Glavna poruka knjige Gramma i njegovih suradnika je da je američka nejednakost velikim dijelom mit. Jaz između bogatih i siromašnih mnogo je manji nego što bi službena statistika sugerirala.

40 posto prihoda se ne računa!

Dva su glavna razloga zašto je jaz između bogatih i siromašnih u Americi mnogo manji nego što se često vjeruje. Pri izračunu dohotka siromašnih američki popis stanovništva ne uključuje većinu transfernih uplata ovoj skupini, a pri izračunu dohotka bogatih ne uključuje porezne uplate iz ove skupine. Postojao je razlog zašto Popis stanovništva na početku, 1947. godine, nije izračunao transferna plaćanja. Oni su tada bili mali dio prihoda, i donekle ih je bilo teško procijeniti. Obično se kućanstva u Sjedinjenim Državama dijele u pet grupa ili kvintila, gdje bi kvintil s najnižim prihodom bio ‘siromašni’, a kvintil s najvišim prihodom bio bi ‘bogati’. Prema Popisu, prosječni dohodak najbogatijeg (gornjeg) kvintila u 2017. bio je 16,7 puta veći od prosječnog dohotka najsiromašnijeg (donjeg) kvintila. Popis također otkriva da je postotak Amerikanaca koji žive u siromaštvu uglavnom nepromijenjen od 1960-ih.

Ovo je sve pogrešno. Popis stanovništva ne računa dvije trećine transfernih uplata, od kojih većina (68 posto) završi u dva najsiromašnija kvintila. U 2017. godini — posljednjoj godini s potpunim podacima — transferna plaćanja iznosila su ne manje od 2,8 trilijuna dolara. Isto tako, Popis stanovništva ne oduzima poreze od dohotka, od čega najveći dio (82 posto) plaćaju dva najbogatija kvintila. U 2017. porezna plaćanja iznosila su 4,4 trilijuna dolara. To zapravo znači da popis ne broji 40 posto svih prihoda, bilo dobivenih transfernim uplatama ili izgubljenih u porezima. Međutim, kad se to učini, uključujući sav prihod, jaz između bogatih i siromašnih u Sjedinjenim Državama znatno se smanjuje. Prosječni dohodak najbogatijeg kvintila postaje 4,0 puta veći od najsiromašnijeg kvintila, a ne 16,7 puta, kako se službeno navodi. To je ključna, doista ogromna razlika.

Nejednakost opada, siromaštvo nestaje

Zapravo, kada se uključe svi transferi i porezna plaćanja, nejednakost dohotka od 1947. nije porasla, kao što se često tvrdi. Pao je za 3,0 posto. Također, ako se uračunaju svi ti transferi i plaćanja poreza, broj Amerikanaca koji žive u siromaštvu nije 12,3 posto, kako tvrdi popis za 2017., već 2,5 posto. Gramm i njegovi suradnici pišu (str. 4): ‘Sigurno postoje ljudi koji se fizički ili mentalno ne mogu brinuti sami za sebe i koji su propali kroz pukotine sustava koji isporučuje transferna plaćanja, ali, za sve praktične svrhe, siromaštvo zbog nedostatak javne ili privatne potpore praktički je eliminiran u Americi.’

Gramm i njegovi suradnici sve svoje nalaze temelje na službenim statistikama. Ali također ističu da indeksi cijena i druge takve statistike, čak i ako se ispravno protumače i stave u odgovarajući kontekst, ne govore uvijek cijelu priču. Na primjer, kada su Amerikanci sredinom 1960-ih počeli letjeti umjesto da se voze vlakovima ili autobusima, kao odgovor na pad relativne cijene putovanja zrakoplovom, koristi nisu bile u potpunosti obuhvaćene indeksima potrošača. Isto vrijedi i za današnji mobilni telefon. Tek je uvršten u košaricu dobara u indeksima potrošača dugo nakon što mu je cijena dramatično pala. Da je uvršten ranije, pokazao bi značajan porast kupovne moći. Autori također ističu povećanu učinkovitost i djelotvornost minimalno invazivnih medicinskih tretmana i lijekova te veću udobnost, sigurnost i veličinu domova ljudi. (Govoreći u svoje ime, velika je razlika u tome koliko je bolji (ili manje loš) osjećaj otići zubaru danas nego prije šezdeset godina.)

Bogati i siromašni: zavaravajuće etikete

Gramm i njegovi suradnici jednostavnim, jasnim prozama objašnjavaju činjenice koje su često skrivene iza prosjeka statističkih zavoda. Ovi prosjeci obično su snimke iz kalendarske godine. Ali tijekom svog životnog vijeka pojedinac migrira iz jedne dohodovne skupine u drugu, možda je neko vrijeme student s niskim primanjima, zatim počinje s početničkom plaćom na poslu, postupno napreduje do višeg položaja, jednog dana možda proda svoj ili njezina velika kuća ili mala tvrtka ili zbirka dionica, i konačno odlazak u mirovinu. Opet, ako pogledamo donji kvintil, glavni razlog zašto ljudi tamo završe je to što samo nekolicina njih radi puno radno vrijeme, iz raznih razloga. Polovica odraslih u ovoj skupini su u mirovini. Od radno sposobnih (između 18 i 65 godina, a nisu ni studenti ni u mirovini) samo 36 posto radi. Od onih koji rade, oni rade u prosjeku samo 17,3 sata tjedno, manje od upola manje sati od prosječnog radnika u ostalim kvintilima.

Možda bi druge oznake osim ‘siromašan’ i ‘bogat’ bile korisnije: ono što čini razliku jest sposobnost i volja da se zaradi radom. Gramm i njegovi suradnici bacaju prosvjetljujući pogled na bogate, najviši kvintil. Glavni razlog visokog dohotka kućanstava iz ove skupine je to što ona obično imaju dva člana na visoko plaćenim poslovima koji rade puno radno vrijeme. Kad se od ovih 20 posto kućanstava okrenemo prema stvarno bogatim, 400 najbogatijih kućanstava u Americi, zanimljivo je da je prosječno vrijeme koje kućanstvo provede u toj skupini samo 2,01 godinu, uglavnom zato što 60 posto prihoda u ovoj skupini grupa dolazi od kapitalnih dobitaka. Ovo je dakle netipično. Kao što autori ističu (str. 117), većina onih koji su trenutno bogati u Americi zaradili su svoje bogatstvo stvaranjem ekonomske vrijednosti, čime su poboljšali živote drugih. Nasuprot tome, bogataši iz prošlosti svoje su bogatstvo obično stjecali zloporabom moći. Nije slučajno da su ih ponekad nazivali ‘barunima pljačkaša’.

Godine 2017. donji kvintil američkih kućanstava platio je u prosjeku 7,5 posto svog dohotka na ime poreza, dok je gornji kvintil u prosjeku platio 35,2 posto. Zanimljiv je misaoni eksperiment, opisan u romanu Atlas Shrugged Ayn Rand, što bi se dogodilo kada bi ljudi u gornjem kvintilu odjednom odlučili otići. Bi li ostale četiri kvintile brzo nadoknadile svoj odlazak? Naravno, ovo nije puki misaoni eksperiment. To se dogodilo na Kubi nakon revolucije 1959. kada je srednja klasa pobjegla, odnoseći sa sobom sve svoje vještine i sposobnosti; iu Alžiru 1962. kada je francuskoj manjini rečeno da može otići s torbom ili u torbi; i u Zimbabveu nakon 1980. dok su marljive bijele farmere otjerale rulje koje je podržavala vlada. Košare za kruh postale su košare.

Problem, a ne rješenje

Kada se službene brojke raspodjele dohotka u Sjedinjenim Državama isprave, otkrivaju da postoji mnogo manja nejednakost u dohotku nego što se prije vjerovalo. Ali to može biti više zabrinjavajuće nego utješno. Možda je to prije problem nego rješenje. Postoje dva načina suočavanja sa siromaštvom: olakšati izlazak iz njega i olakšati ostanak u njemu. Gramm i njegovi suradnici pokazuju da su 2017. transferna plaćanja povećala prihod prosječnog donjeg kvintila nakon transfera i poreza na 49 613 dolara — od čega je samo 4 908 dolara bio zarađeni prihod. To jasno stvara poticaj da se ne traži posao i da se umjesto toga oslanja na državne beneficije. Godine 1964. predsjednik Lyndon B. Johnson objavio je ‘Rat siromaštvu’. Rezultat je bezbroj programa redistribucije, s lošim učinkom i na bogate i na siromašne, potičući bježanje, obeshrabrujući naporan rad i poduzetništvo. Gramm i njegovi suradnici zaključuju (str. 68): ‘Rat protiv siromaštva značajno je povećao ovisnost i nije uspio u svom primarnom nastojanju da ljude s nižim primanjima dovede u glavni tok američkog gospodarstva.’