Subscribe
Rezolucija koja redefinira pojmove
Dana 31. listopada 2025. Vijeće sigurnosti UN-a odobrilo je Rezoluciju 2797 kojom se produljuje mandat Misije Ujedinjenih naroda za referendum u Zapadnoj Sahari (MINURSO) do listopada 2026. Jedanaest članica podržalo je prijedlog, dok su Kina, Rusija i Pakistan bile suzdržane; Alžir je, u skladu s prošlim ponašanjem, odbio sudjelovati.
Prava važnost obnove ne leži u njezinoj proceduralnoj prirodi, već u njezinom političkom smjeru. Rezolucija, koju su sastavile Sjedinjene Države, ponovno je potvrdila marokansku inicijativu za autonomiju kao glavni okvir za buduće pregovore – što je implicitno odstupanje od dugogodišnjeg naglaska UN-a na referendumu o samoodređenju.
Za Maroko, ovaj ishod predstavlja konsolidiranu diplomatsku pobjedu. Kralj Muhammed VI. pozdravio je to kao “otvaranje novog poglavlja” u konsolidaciji marokanskog suvereniteta nad teritorijem. Odluka kruna je strateškog procesa koji je započeo pet godina ranije kada je bivši predsjednik Donald Trump priznao suverenitet Maroka u zamjenu za normalizaciju odnosa s Izraelom. Od tada su velike zapadne prijestolnice – od Pariza i Londona do Berlina i Madrida – postupno usvojile plan autonomije kao najizvodljiviji put prema stabilnosti. Ono što je nekoć bio sukob uokviren neovisnošću uvelike se pretvorilo u raspravu o upravljanju unutar marokanskog suvereniteta.
Od washingtonskog vodstva do usklađivanja s Europom
Nedavne izjave američkog državnog tajnika Marca Rubia potvrđuju da Washington smatra marokanski prijedlog jedinim vjerodostojnim putem do trajnog rješenja. London je ubrzo slijedio primjer, opisujući ga kao „realističan i pragmatičan temelj za mir“. Ova transatlantska konvergencija redefinirala je geopolitičku kartu Magreba: Maroko sada predstavlja glavnog partnera Zapada u regiji rastuće nestabilnosti, cijenjenog zbog suradnje u borbi protiv terorizma, upravljanju migracijama i energetskoj povezanosti. Alžir se, u međuvremenu, dodatno nagnuo prema Moskvi, Pekingu i Teheranu, dodajući sloj ideološke napetosti već složenom rivalstvu.
U ovom promjenjivom krajoliku, stav Španjolske ostaje neizvjestan. Nekada kolonijalna sila, a još uvijek smatran administrativnom vlašću prema međunarodnom pravu, Madrid još uvijek nije artikulirao koherentnu dugoročnu strategiju za južno susjedstvo. Odluka premijera Pedra Sáncheza iz 2022. da podrži Rabatov plan autonomije – osobno priopćena kralju Muhamedu VI. – prekinula je desetljeća oprezne neutralnosti. Pružila je kratkoročnu stabilnost u bilateralnim odnosima, posebno u pogledu migracija, ali je oslabila utjecaj Španjolske u široj regionalnoj jednadžbi. Prigušena reakcija vlade na tekuća humanitarna pitanja i pitanja ljudskih prava u Zapadnoj Sahari pojačala je osjećaj da je španjolska diplomacija vođena taktičkom nužnošću, a ne strateškim planom.
Sljedeće poglavlje Španjolske u Magrebu
Sljedeći opći izbori u Španjolskoj, koji se očekuju 2027. godine, vjerojatno će zatvoriti poglavlje Sáncheza. Ankete ukazuju na parlamentarnu većinu za desnocentrističku Partido Popular i Vox, što otvara mogućnost novog političkog smjera. No, hoće li takva vlada preoblikovati španjolsku politiku prema Magrebu ostaje otvoreno pitanje.
Dolazeća administracija suočit će se s osjetljivim nasljeđem: formalnim odobravanjem marokanskog okvira autonomije od strane Španjolske, sve većim približavanjem Europske unije tom stavu i obnovljenim američkim utjecajem pod drugom Trumpovom administracijom. Vox vjerojatno neće osporiti stav Washingtona, posebno dok je Trump na vlasti. Pravi test pasti će na Partido Popular – može li definirati politiku koja ponovno potvrđuje interese Španjolske, a istovremeno konstruktivno surađuje s Marokom i Alžirom.
Španjolski izazov manje se odnosi na odabir saveznika, a više na vraćanje osjećaja za smjer. Njihovo rješavanje saharskog pitanja prečesto je bilo reaktivno, nedostajala mu je jasnoća i dosljednost koja se očekuje od mediteranske sile. Pa ipak, ovo pitanje dotiče se vitalnih dimenzija nacionalne strategije: energetskih ruta, upravljanja granicama i kredibiliteta španjolskog međunarodnog glasa. Buduća vlada ima priliku vratiti koherentnost svojoj diplomaciji – uravnotežiti realizam s principima i osigurati da Španjolska ponovno djeluje, a ne samo reagira, u svom južnom susjedstvu.
Pola stoljeća nakon Zelenog marša, Zapadna Sahara ostaje i humanitarna briga i geopolitički test. Za Španjolsku bi također mogla postati mjesto gdje se počinje oblikovati obnovljeni osjećaj svrhe u vanjskoj politici.