Subscribe
Nedavna smrt devetogodišnjeg Harveyja Morrisona Sherratta 29. srpnja 2025. potaknula je obnovljenu i emocionalno nabijenu raspravu u Irskoj o stanju zdravstvenog sustava, posebno o stalnim kašnjenjima u liječenju skolioze kod djece.
Harvey, mladi dječak iz Clondalkina u Dublinu, postao je tragičan simbol sistemskih propusta koji su doveli do sve većih poziva na političku odgovornost.
Među onima koji se suočavaju s intenzivnom političkom lupom je Tánaiste Simon Harris, irski zamjenik premijera i bivši ministar zdravstva koji je bio ministar zdravstva od 2016. do 2020., a kasnije i predsjednik vlade prije nego što je preuzeo svoju sadašnju dužnost u siječnju 2025. Političke oporbe sada traže njegovu ostavku.
Harveyjeva priča priča je o dubokom gubitku i frustraciji. Dijagnosticirana mu je spina bifida i skolioza, stanja koja zahtijevaju pravovremenu medicinsku intervenciju, pa se Harvey suočio sa značajnim kašnjenjima u pristupu kritičnoj spinalnoj operaciji.
Prema riječima njegovih roditelja, Gillian Sherratt i Stephena Morrisona, Harvey je prvi put stavljen na listu čekanja za hitnu operaciju skolioze u veljači 2022., ali postupak nije primio do studenog 2023. Tijekom tog kašnjenja od 33 mjeseca obitelj je doživjela dodatnu nevolju kada su otkrili da je Harvey uklonjen s liste čekanja Dječjeg zdravstva Irske (CHI) bez njihovog znanja ili pristanka, što je otkriće pogoršalo njihov osjećaj napuštenosti od strane zdravstvenog sustava.
Iako točan uzrok Harveyjeve smrti ostaje neutvrđen, kako je izjavila njegova majka, dugotrajno čekanje na operaciju i uočeno loše vođenje njegovog slučaja potaknuli su javno ogorčenje i zahtjeve za odgovornost.
Mary Lou MacDonald, čelnica glavne oporbene stranke Sinn Fein, uputila je oštru kritiku Tánaisteu Simonu Harrisu, navodeći prekršeno obećanje dano 2017. kada je Harris, kao ministar zdravstva, obećao da nijedno dijete neće čekati dulje od četiri mjeseca na operaciju skolioze.
McDonald je također pojačao pritisak na Harrisa, pisavši mu 12. kolovoza 2025. zahtijevajući sastanak s Harveyjevim roditeljima.
McDonald’sov poziv slijedi nakon Harrisovog ranijeg obećanja, danog 18. rujna 2024., da će izravno stupiti u kontakt s obitelji kako bi razgovarao o skrbi za Harveyja, obećanje koje, do Harveyjeva sprovoda, nije ispunjeno.
Objave na X-u od Harveyjeve majke, Gillian Sherratt, i zagovaračkih grupa poput Scoliosis Networka odražavaju duboku frustraciju, optužujući Harrisa da daje prioritet odnosima s javnošću nad smislenim angažmanom s pogođenim obiteljima.
Ovi osjećaji naglašavaju širu percepciju da je odgovor vlade na krizu skolioze bio, blago rečeno, neadekvatan.
Kako se kriza za Harrisa nastavlja razvijati, irski ministar financija Paschal Donohoe stao je u Harrisovu obranu, naglašavajući predanost Tánaistea rješavanju problema skolioze tijekom njegovog mandata kao ministra zdravstva i premijera.
Donohoe je, priznajući tragediju Harveyjeve smrti i tugu njegove obitelji, izjavio: „Moramo to poštovati i dopustiti im da iznesu točke koje smatraju važnima.“ Također je istaknuo vladine napore za smanjenje vremena čekanja, uključujući povećane resurse, kliničku podršku i kapacitet operacijskih sala, za koje je tvrdio da su doveli do smanjenja i broja djece na listama čekanja i trajanja njihovog čekanja.
Međutim, Donohoe je priznao da „uvijek želimo učiniti više“ i da zdravstvena služba „mora raditi bolje“, što odražava priznanje stalnih izazova unatoč napretku.
Harrisov glasnogovornik ponovio je ovaj osjećaj, napominjući da je, kada je Harveyjev slučaj doveden u pozornost Tánaistea tijekom njegova mandata kao Taoiseacha, njegov ured odmah kontaktirao Ministarstvo zdravstva i Izvršnu upravu zdravstvene službe (HSE) kako bi osigurao pružanje kliničke pomoći.
Glasnogovornik je potvrdio da je provedena dodatna klinička procjena i da je naknadno zakazana operacija. Sam Harris izrazio je „najdublju sućut“ Harveyjevoj obitelji, naglašavajući svoje očekivanje da će Ministarstvo zdravstva, HSE i CHI nastaviti podržavati obitelj.
Dječje zdravstvo Irske, u izjavi u kojoj se suzdržalo od komentiranja Harveyjevog pojedinačnog slučaja, napomenulo je da je lista čekanja za operaciju kralježnice dinamična, s mjesečnim “važnim napretkom” koji se postiže kako pacijenti primaju liječenje i dodaju se novi slučajevi.
Međutim, ovo objašnjenje nije puno utjecalo na javne i političke kritike, posebno s obzirom na specifične optužbe za loše upravljanje u Harveyjevom slučaju.
Šira pitanja vezana uz liječenje skolioze u Irskoj raspravljala su se tijekom sastanka Zajedničkog odbora za zdravlje Irskog parlamenta 19. lipnja 2025. Ova rasprava pruža ključni kontekst za razumijevanje sistemskih problema koji su u igri.
Odbor je saslušao mišljenja interesnih skupina, uključujući Mrežu za zastupanje skolioze, koja je detaljno opisala trenutnu krizu u skrbi za dječje skolioze.
U raspravi je istaknuto da unatoč vladinim obvezama, mnoga djeca i dalje čekaju daleko više od cilja od četiri mjeseca koji je Harris postavio 2017. godine.
Odbor je obaviješten da kašnjenja u operaciji skolioze mogu dovesti do pogoršanja zakrivljenosti kralježnice, povećane boli i, u teškim slučajevima, nepovratnih komplikacija, posebno kod djece sa složenim stanjima poput spine bifide.
Mreža za zagovaranje skolioze kritizirala je nedostatak transparentnosti u upravljanju listama čekanja, navodeći slučajeve poput Harveyjevog gdje su pacijenti uklonjeni bez obavijesti roditelja.
Odbor je također primijetio da, iako su dodijeljena dodatna sredstva i kirurški kapaciteti, nedostatak osoblja i problemi s koordinacijom unutar CHI-a i dalje ometaju napredak.
S političke perspektive, pozivi na Harrisovu ostavku stoga se moraju odmjeriti s realnošću upravljanja složenim zdravstvenim sustavom.
Harrisovo obećanje iz 2017., iako ambiciozno, odražavalo je želju za rješavanjem jasnog neuspjeha javnog zdravstva.
Međutim, uporna kašnjenja ukazuju na dublje strukturne probleme unutar HSE-a i CHI-a, uključujući raspodjelu resursa, zadržavanje osoblja i administrativni nadzor.
Dok Harrisovi branitelji tvrde da je pokazao predanost kroz povećana ulaganja i angažman, kritičari i politički protivnici ukazuju na neuspjeh vodstva u pretvaranju obećanja u opipljive rezultate. Uklanjanje Harveyja s liste čekanja bez roditeljskog pristanka posebno je neopravdano, što postavlja pitanja o odgovornosti unutar CHI-ja i njegovoj komunikaciji s obiteljima.
Postoji argument da je, iako zahtjev za Harrisovom ostavkom emocionalno rezonantan, možda i previše pojednostavljuje problem.
Vladino priznanje potrebe za poboljšanjem, zajedno s Donohoeovim tvrdnjama o smanjenju vremena čekanja, sugerira određeni napredak, ali tragedija Harveyjevog slučaja naglašava da ti napori nisu bili dovoljni za sve pacijente.
Nalazi Odbora Oireachtas ističu potrebu za većom transparentnošću, poboljšanom koordinacijom i održivim ulaganjima kako bi se spriječili slični neuspjesi.
Smrt Harveyja Morrisona Sherratta razoran je podsjetnik na ljudsku cijenu kašnjenja u zdravstvu. Pozivi na ostavku Tánaiste Simon Harris odražavaju legitimno nezadovoljstvo neispunjenim obećanjima i sistemskim nedostacima, no istovremeno riskiraju politiziranje složenog pitanja.
Dok Harrisovi branitelji ističu njegove napore da se pozabavi liječenjem skolioze, specifični propusti u Harveyjevom slučaju, posebno neovlašteno uklanjanje s liste čekanja, zahtijevaju odgovornost i na političkoj i na institucionalnoj razini.
Irska vlada mora dati prioritet transparentnoj komunikaciji s obiteljima, rigoroznom nadzoru upravljanja listama čekanja i održivom ulaganju u pedijatrijsku skrb kako bi se osiguralo da nijedno drugo dijete ne pati kao Harvey.
Kontroverza je također ponovno potaknula ispitivanje šireg irskog pristupa upravljanju listama čekanja u zdravstvenom sustavu, ne samo u skrbi za skoliozu. Kritičari primjećuju da su slični propusti zabilježeni u kardiologiji, neurologiji i onkologiji, gdje se pacijenti suočavaju s produljenim kašnjenjima u liječenju s posljedicama koje mijenjaju život. Zagovaračke skupine tvrde da ponavljajući obrazac obećanja, djelomičnih poboljšanja i naknadnog nazadovanja odražava strukturnu nemogućnost HSE-a da pruži pravovremenu skrb. Ova percepcija, pojačana tragedijama visokog profila poput Harveyjeve, narušava povjerenje javnosti i u zdravstveni sustav i u političko vodstvo. Bez temeljne promjene u upravljanju, transparentnosti i odgovornosti, ostaje rizik da će uslijediti daljnji smrtni slučajevi koji se mogu spriječiti, pretvarajući Harveyjevu priču u još jednu u dugom nizu, a ne u katalizator za smislenu reformu.
Zasad se politička debata samo pojačava između onih koji tvrde da bi fokus trebao ostati na podršci Harveyjevoj obitelji i provođenju smislenih reformi, izbjegavajući simbolične geste koje možda neće riješiti temeljne uzroke ove krize, i onih koji također ispravno primjećuju da je irska politika prepuna žalosnog nedostatka odgovornosti na bilo kojoj razini, čak i za teške propuste poput ovog slučaja.