Subscribe
U kontekstu strukturne i naizgled nepovratne transformacije europskog sigurnosnog ekosustava, Italija se nalazi u potrebi sustavne ponovne procjene svog obrambenog stava, osiguravajući da je u skladu s trenutnim strateškim potrebama i projiciranim rizicima za blisku budućnost. Predstavljanje Višegodišnjeg plana za razdoblje 2025.-2027. od strane ministra obrane posebno je značajan trenutak u ovom redefiniranju, jer jasno ocrtava područja u kojima zemlja smatra hitno djelovanje: brojčano širenje Oružanih snaga, kvalitativno poboljšanje unutarnjih vještina, ažuriranje infrastrukture i tehnologija koje se koriste u zrakoplovnom, kibernetičkom i logističkom sektoru, kao i stvaranje skupine volonterskog osoblja sposobnog za mobilizaciju u kriznim situacijama, nacionalnim izvanrednim situacijama ili scenarijima karakteriziranim hibridnim prijetnjama. Ovi ciljevi ne mogu se tumačiti kao isključivo kontingentne mjere ili djelomični odgovori na neposredne potrebe. Umjesto toga, oni su dio šire putanje koju dijele brojne zemlje Europske unije, posvećene redefiniranju svog vojnog stava i jačanju svojih obrambenih sposobnosti u posebno nestabilnom geopolitičkom kontekstu. Među najznačajnijim elementima, ova putanja uključuje progresivni povratak – u inovativnim i diferenciranim oblicima – vojnih ili paravojnih modela usluga i stalno povećanje sredstava dodijeljenih obrambenim proračunima. Ovaj fenomen pokazuje promjenu paradigme u usporedbi s godinama nakon završetka Hladnog rata, kada je prevladavalo uvjerenje da je kontinentalna sigurnost konsolidirana i trajno zajamčena. Eskalacija međunarodnih napetosti duboko je promijenila ovaj okvir. Sukob između Rusije i Ukrajine predstavljao je prekretnicu u europskoj strateškoj imaginaciji, pokazujući ne samo ranjivost istočnih granica Europe, već i brzinu kojom se konvencionalne i nekonvencionalne prijetnje mogu ostvariti. Tome se dodaje i unutarnja reorganizacija NATO-a, obilježena progresivnim smanjenjem interesa SAD-a za održavanjem svoje tradicionalne uloge glavnog jamca euroatlantske sigurnosti. Ova kombinacija čimbenika ubrzala je, čak i u Italiji, svijest o potrebi jačanja vojnih sposobnosti i opremanja odgovarajućim alatima za rješavanje sve složenijeg, konkurentnijeg i nepredvidivijeg međunarodnog scenarija.
NOVI MODEL KADROVANJA: ODABRANA VOJNA REGRETBA I DOBROVOLJNA REZERVA
Prvi element talijanskog prijedloga odnosi se na stvaranje fleksibilnog mehanizma novačenja. Prema ministrovim riječima, ne postoji jedinstveno rješenje za povijesni problem nedostatka osoblja u Oružanim snagama. Potreban je koordinirani skup alata, pri čemu ideja modernog novačenja igra središnju ulogu. Navedeni cilj je razviti skupinu građana s tehničkim i operativnim vještinama, spremnih za raspoređivanje ne samo u tradicionalnim vojnim kontekstima već i u civilnim izvanrednim situacijama i prirodnim katastrofama. Nacrt ne ponovno uvodi obvezni model obustavljen 2005. godine, već uvodi dobrovoljne programe, uključujući kratkoročne, koji mogu kulminirati ulaskom u stalnu pričuvu ili periodičnim opozivom ako je potrebno. Planirano je početno stvaranje pomoćne pričuve od otprilike deset tisuća dobrovoljaca, s ciljem učetverostručenja tog broja u srednjoročnom razdoblju. Pričuvnici neće zamijeniti osoblje raspoređeno u međunarodne misije, već će pružati logističku podršku, tehničke sposobnosti i stručnost u kibernetičkoj obrani. Talijanski model crpi inspiraciju iz nedavnih odluka Francuske i Njemačke, zemalja koje eksperimentiraju s inovativnim oblicima službe – dobrovoljnom i poluobaveznom. Međutim, prilagodba nacionalnom kontekstu zahtijeva preciznu regulaciju, koju ministar namjerava povjeriti Parlamentu. Ovaj pristup ima za cilj spriječiti da se pravila doživljavaju kao stranačke inicijative, težeći zajedničkom pristupu s onima koji svakodnevno rade u sektoru.
ZAHTJEVI, VJEŠTINE I FORMALIZACIJA PRIJEDLOGA
Nova rezerva bit će otvorena širokoj publici: bivšem vojnom osoblju, civilima sa specijaliziranim vještinama – od liječnika do inženjera, od IT stručnjaka do zaštitara – i mladim ljudima zainteresiranim za kratki, ali visoko profesionalni program obuke. Dobne granice, kriteriji odabira i trajanje službe bit će definirani u zakonu koji vlada planira predstaviti između početka 2026. i proljeća iste godine. Uz razliku između tehničkih i borbenih profila, uvest će se i zahtjevi prilagođeni vrsti obavljane aktivnosti. Ministar je naglasio potrebu za odgovarajućim financijskim poticajima i priznanjima, uspoređujući odgovornost vojnog osoblja s odgovornošću menadžera tvrtki. Ovaj aspekt odražava želju za izgradnjom konkurentnog sustava kroz odabir najboljih dostupnih vještina.
EUROPSKI POVRATAK REGRUTACIJE I KLIMA PONOVNOG NAORUŽAVANJA NA KONTINENTU
Talijanski prijedlog nalazi se u središtu europske rasprave koja je posljednjih godina poprimila sve konkretnije obrise. Francuska je najavila desetomjesečnu dobrovoljnu vojnu službu za mlade odrasle osobe, koja stupa na snagu 2026. godine, dok Njemačka ima za cilj značajno povećati broj svog vojnog osoblja putem sustava odabira među 18-godišnjacima koji uključuje obvezne elemente za muškarce. Ovaj postupni, ali vidljivi proces ponovnog naoružavanja dio je kontinentalnog konteksta obilježenog utjecajem rata u Ukrajini i prepoznavanjem da Europa mora preuzeti veću stratešku autonomiju. Postupno povlačenje Sjedinjenih Država, sve više usmjerenih na indo-pacifičko ratište, ubrzalo je potrebu za domaćim jačanjem Atlantskog saveza i nacionalne obrane. U tom kontekstu, talijanski prijedlog čini se u skladu s orijentacijama svojih europskih partnera, kako u pogledu novačenja, tako i u pogledu novih tehnologija.
ZRAČNO-SVEMIRSKI ŠTIT: NOVI NACIONALNI PRIORITET
Uz pitanje osoblja, ministar je odredio drugi strateški prioritet: izgradnju nacionalnog zrakoplovnog štita. Riječ je o višeslojnom sustavu osmišljenom za presretanje dronova, projektila i prijetnji iz svemira. Ova arhitektura, za razliku od svega što Italija ikada posjedovala, danas je postala bitna, s obzirom na događaje u Ukrajini i izraelsku obranu, koja se smatra referentnom. Planirano ulaganje iznosi otprilike 4,4 milijarde eura, namijenjeno je razvoju satelitskih senzora za rano upozoravanje, naprednih radara, zračnih platformi i proturaketnih baterija sljedeće generacije. Projekt također uključuje doprinos Italije europskom programu GCAP, koji će dovesti do razvoja borbenog zrakoplova šeste generacije i integriranih sustava za borbu protiv dronova. Interoperabilnost cijelog sustava ključna je, u skladu sa zahtjevima NATO-a i postupnom integracijom europskih sposobnosti.
KIBERNETIČKA SIGURNOST, TEHNOLOŠKE PRIJETNJE I “RAT DRONOVA”
Treći stup modernizacije talijanske obrane odnosi se na kibernetički prostor. Trenutni proračun, otprilike pola milijarde eura godišnje, smatra se nedovoljnim s obzirom na složenost suvremenih prijetnji. Rastuća upotreba umjetne inteligencije u ofenzivnim tehnologijama, široko rasprostranjeno korištenje jeftinih dronova i širenje napada na kritičnu infrastrukturu zahtijevaju promjenu tempa. Pouke naučene iz rusko-ukrajinskog sukoba su jasne: moderno ratovanje sve je više “rat dronova”, asimetrično natjecanje u kojem jeftini i lako dostupni uređaji mogu nanijeti značajnu štetu. Prema ministrovim riječima, Italija si ne može priuštiti rješavanje ovih izazova s kašnjenjima ili s nižim ulaganjima od onih koje su planirali njezini glavni saveznici. Prikupljanje podataka, pravovremena analiza i zaštita mreže postaju ključni elementi u osiguravanju nacionalne sigurnosti.
SLOŽEN, ALI NEIZBJEŽAN PUT
Predstavljeni paket reformi označava duboku promjenu u talijanskoj koncepciji obrane. Kombinacija odabrane vojne obveze, dobrovoljnih pričuva, zrakoplovnog štita i ojačane kibernetičke sigurnosti odgovara radikalno promijenjenom europskom i međunarodnom kontekstu. Rat u Ukrajini redefinirao je sigurnosne prioritete kontinenta, dok je postupno povlačenje SAD-a potaknulo europske države da preuzmu veći dio vlastite zaštite. Italija ulazi u ovaj scenarij s ambicioznim projektom koji će zahtijevati resurse, političku koheziju i stalni dijalog s Oružanim snagama i civilnim društvom. Izazov je dvostruk: s jedne strane, izgradnja modernih alata sposobnih za suočavanje s globalnim prijetnjama, a s druge strane, jačanje kolektivne svijesti da je nacionalna sigurnost opće dobro. Započeta transformacija neće biti trenutna, ali predstavlja neizbježan korak kako bi se zemlji osigurala vjerodostojna uloga u europskoj i atlantskoj obrani budućnosti.