Subscribe
U Rimu, 23. siječnja 2026., Giorgia Meloni i Friedrich Merz potpisali su talijansko-njemački „Akcijski plan“ koji, iako nije pravno obvezujući, ima za cilj nametnuti političku prekretnicu na europskoj putanji: manje rituala, više interesa; manje retorike, više sposobnosti. Dokument potvrđuje središnju ulogu transatlantske veze, pridržavanje načela teritorijalnog integriteta i suvereniteta te posebnu odgovornost Italije i Njemačke – kao zemalja osnivačica – da Uniju učine učinkovitijom u obrani strateških vrijednosti i interesa. Međutim, političko značenje operacije mora se čitati izvan formula: Rim i Berlin pokušavaju odgovoriti na isto pitanje koje proganja Europu najmanje desetljeće, a sada ga pogoršavaju ruski rat u Ukrajini i natjecanje velikih sila. Kako Europa može ostati prosperitetna, a da ne postane ranjiva? Implicitni odgovor talijansko-njemačkog „motora“ je jednostavan i, u osnovi, konzervativan: sigurnost se ne financira priopćenjima za javnost, a konkurentnost se ne postiže propisima. Potrebna je industrija, energija, lanci vrijednosti i vjerodostojna arhitektura odvraćanja unutar NATO-a.
Konkurentnost: kraj Europe kao „regulatorne supersile“
Najzanimljiviji dio poruke Rima i Berlina leži u odabranom rječniku: „pojednostavljenje“, „zakonodavna samokontrola“, „nebirokratska“ provedba koja je „prilagođena poslovanju i malim i srednjim poduzećima“ te poboljšanje „okvirnih uvjeta“ bez snižavanja standarda. Ovo je stav protiv strukturnog europskog poroka: miješanja stvaranja pravila s političkim djelovanjem i nazivanja „ambicijom“ ono što je često samo regulatorna proliferacija.
Nije slučajno da je, u danima prije summita, talijansko-njemački dokument o konkurentnosti (s namjerom da se uključi u raspravu o EU) iznio brojke i prioritete na brutalno izravan način: bez reformi, Europa riskira zaostajanje za Sjedinjenim Državama i Kinom; „životni standard“ i „suverenitet“ su u pitanju; „nastavak ovim putem nije opcija“. I, iznad svega, optužnica nije samo „uprnuta prema van“ već i unutarnja: barijere unutar jedinstvenog tržišta jednake su „unutarnjim tarifama“ do 44% za robu i preko 110% za usluge.
Tu osovina Rim-Berlin može promijeniti pravila igre. Italija i Njemačka nisu samo dva glavna grada s političkim programom: one su, kako naglašava Protokol, dva vodeća proizvodna gospodarstva na kontinentu, duboko povezana. Drugim riječima: ako odluče da Europa mora prestati biti „muzej“ rasta drugih ljudi, imaju kritičnu masu da nametnu korekciju kursa.
Međutim, poanta nije u ratovanju protiv europskih standarda (ekoloških, socijalnih, sigurnosnih). Poanta je u obnavljanju hijerarhije sredstava i ciljeva. Unija može održati svoje ciljeve i kvalitetu svog regulatornog okvira, ali mora prestati pretvarati svaki politički prioritet u administrativni labirint koji favorizira velike tvrtke, obeshrabruje ulaganja i ubija brzinu izvršenja. Jer u stvarnom svijetu – Washingtonu i Pekingu, ali i Moskvi i Teheranu – brzina je komponenta moći.
Jedinstveno tržište: „integracija“ znači uklanjanje prepreka, a ne dodavanje slojeva
U Protokolu i u rekonstrukcijama sa summita pojavljuje se ideja koja bi – ako se provede – bila revolucionarnija od mnogih uzvišenih deklaracija: suradnja na smanjenju „preostalih prepreka“ slobodnom kretanju robe i usluga te podrška agendi za jedinstveno tržište koje zaista funkcionira.
Europa ne postaje jača centralizacijom svakog dosjea u Bruxellesu; postaje jača stvaranjem koherentnog zajedničkog gospodarskog prostora i vraćanjem predvidljivosti. Jedinstveno tržište koje nije razbijeno administrativnim praksama, suvišnim nacionalnim standardima, beskrajnim dozvolama i pravnom nesigurnošću najčišća je industrijska politika koja postoji: smanjuje troškove, povećava opseg i nagrađuje one koji inoviraju.
U istom duhu je i referenca na ideju „28. režima“ prava društava, nakon izvješća Lette i Draghija, s ciljem prevladavanja fragmentacije i prekograničnih troškova. To nije tehnokracija: to je pokušaj rješavanja kroničnog europskog problema – naime, nemogućnosti njegovanja kontinentalnih prvaka bez da se izgube u mozaiku pravila i ovlaštenja.
Odvraćanje: bez sposobnosti, Europa govori, ali ne oblikuje rezultate
Ako je konkurentnost jedna noga, druga je sigurnost. A sigurnost, za ozbiljnu Europu, ne može biti semantička prečica za izgovaranje „više Europe“: ona se mora prevesti u odvraćanje, operativnu spremnost i obrambeno-industrijsku bazu.
U tekstu Akcijskog plana, obveza je eksplicitna: održavati vjerodostojno odvraćanje i obranu od svih euroatlantskih prijetnji, jačati europski stup unutar Saveza i ostati ujedinjen u podršci Ukrajini protiv ruske agresije.
Ovdje leži srž realizma: Europa ne postaje „strateška“ suprotstavljanjem Sjedinjenim Državama ili zamišljanjem alternativnih arhitektura. Postaje strateška dajući svoj doprinos u NATO-u, smanjujući jaz u sposobnostima, povećavajući proizvodnju i pojednostavljujući interoperabilnost i nabavu. Merz to izražava gotovo didaktičkim riječima: „nije dovoljno učiniti više da bismo se obranili; prvo moramo pojednostaviti naše sustave“, kako bismo zajedničkim doprinosima došli do obrambene industrije koja je „učinkovita i efikasna“.
Ovo nije detalj: danas Europa pati od industrijske i operativne fragmentacije koja je, zapravo, porez na sigurnost. Previše paralelnih programa, previše standarda, previše „malih nacionalizama“ u nabavi. Rat u Ukrajini jasno je pokazao da odvraćanje nije apstraktan pojam: to je streljivo, protuzračna obrana, dronovi, logistika, održavanje, obuka, kibernetička i energetska otpornost.
I doista, u dijelu posvećenom Ukrajini, sporazum prelazi na operativne detalje: obuku pod pokroviteljstvom EU-a, donacije iz vojnih zaliha, bilateralne industrijske isporuke, obrambeno-industrijsku suradnju s Kijevom i korištenje instrumenata EU-a i NATO-a, s posebnim naglaskom na protuzračnu obranu te energetsku i kibernetičku otpornost.
Politička poruka je jasna: podrška Ukrajini nije čin „moralne virtuoznosti“. To je polica osiguranja za Europu. Kontinent koji dopušta da se ruska agresija konsolidira pred njegovim vratima ne kupuje mir; kupuje samo rat koji je bliži, skuplji i vjerojatniji.
Lanci vrijednosti: od industrijske ranjivosti do ekonomske sigurnosti
Postoji i treći stup, često podcijenjen, koji povezuje konkurentnost i odvraćanje: lanci opskrbe. Na istom summitu, Italija i Njemačka povezale su europsku sigurnost s ekonomskom sigurnošću, s posebnom pažnjom na kritične sirovine i lance opskrbe.
Reuters je izvijestio da Rim i Berlin namjeravaju surađivati kako bi osigurali „stabilne i sigurne“ lance opskrbe sirovinama koje su ključne za obrambene tehnologije, poluvodiče, obnovljive izvore energije i baterije, unatoč zabrinutosti oko kineske sposobnosti utjecaja na cijene i dostupnost. Argument nije „antikineski“ po ideološkom refleksu; on je proeuropski po instinktu očuvanja. Tko god kontrolira sirovine i tehnološka uska grla, u konačnici kontrolira slobodu djelovanja drugih.
Ovo je točka u kojoj EU mora birati između dva stava:
- iluzija tranzicije „bez ikakvih troškova“, izgrađena na vanjskim ovisnostima;
- uređena tranzicija – tehnološki neutralna i industrijski održiva – koja smanjuje strateške ranjivosti.
I tu osovina Rim-Berlin može napraviti razliku: jer dva vodeća proizvodna gospodarstva u Europi imaju svaki interes spriječiti da Europa postane industrijska kolonija – zelena u priopćenjima za javnost, ali ovisna duž svojih lanaca vrijednosti.
Washingtonski faktor: Atlantizam kao multiplikator, a ne alibi
Protokol inzistira na „temeljnoj važnosti“ transatlantske veze. To je precizan politički izbor, posebno u vrijeme trgovinskih napetosti i strateškog repozicioniranja. Poanta, iz realističke perspektive, nije treba li „vjerovati“ ili „ne vjerovati“ Sjedinjenim Državama; radi se o izbjegavanju najčešće europske pogreške: prepuštanja sigurnosti Washingtonu, a zatim žaljenja na ovisnost.
Čini se da Rim i Berlin žele postaviti odnos na zreliju osnovu: suradnju sa SAD-om, da – ali s jačim europskim stupom unutar NATO-a, sposobnim smanjiti neravnoteže i povećati europsku pregovaračku težinu.
To je, u biti, atlantizam koji Europi treba: ne vjera, već politički ugovor utemeljen na konvergentnim interesima i zajedničkim odgovornostima. Bez ovog skoka, Europa će nastaviti oscilirati između dvije podjednako sterilne krajnosti: antiamerikanizma kao principa i amerikanizma kao pogodnosti.
Migracije i Afrika: realizam i na granicama
Akcijski plan nije ograničen samo na gospodarstvo i obranu: on prepoznaje izazov ilegalnih migracija i potrebu za globalnim partnerstvima s fokusom na Afriku. Integracija je moguća samo ako država kontrolira granice, a društvena kohezija – konzervativna po definiciji – počiva na provedivim pravilima, a ne na narativima.
Ovo je područje gdje se Europa često utječe u neuvjerljivi moralizam: sve svodi ili na „dobrodošlicu“ ili na „zatvaranje“, izbjegavajući konkretnu politiku. Os između Rima i Berlina, ako je zaista operativna, može preusmjeriti pozornost na ono što je važno: suradnju s trećim zemljama, učinkovite povratke, upravljanje krizama, selektivne pravne kanale i ciljana ulaganja koja smanjuju pritiske uzvodno.
„Motor“ Rim-Berlin će raditi samo ako donosi rezultate
Summit od 23. siječnja 2026. ima simboličku vrijednost: signalizira pokušaj ponovnog pokretanja Europe prečesto zaglavljene između birokracije i straha, između deklarativnih vrijednosti i strateške nemoći.
Ali prava vrijednost mjerit će se negdje drugdje: u odlukama EU koje slijede – počevši od rasprave o konkurentnosti prije povlačenja čelnika 12. veljače 2026. – i u sposobnosti da se riječi poput „pojednostavljenja“ i „obrambene spremnosti“ pretvore u provjerljive činove.
Jer istina je sljedeća: Europu neće spasiti novi vokabular. Spasit će je – ako se spasi – temeljni politički izbor: ponovno postati industrijska sila sposobna braniti se i stoga pregovarati kao odrasla osoba u svijetu velikih sila. Ovaj pakt, ako je koherentan, korak je u pravom smjeru: očuvanje prosperiteta i slobode zahtijeva ekonomsku moć i stratešku snagu. Ostatak je upravljanje propadanjem.