Subscribe
Napad Hamasa na Izrael 7. listopada 2023. bio je strašan događaj, prava katastrofa, gotovo nevjerojatna. Teroristi su silovali žene i ubijali bebe. Ukupno su ubili 1200 ljudi, više Židova nego što je ubijeno u jednom danu od holokausta, i uzeli više od 250 talaca. Za razliku od nacista, Hamasovi teroristi nisu pokušavali prikriti svoju zloću. Umjesto toga, drsko su na internetu prikazivali snimke svojih gnusnih zločina. Druga je razlika bila u tome što se u ratu nacisti uglavnom nisu pokušavali sakriti iza civila, dok Hamasovi teroristi koriste i taoce i svoje ljude kao živi štit. Smatra se da je 125 talaca ostalo u zarobljeništvu negdje u Gazi.
Tri različite i međusobno neprijateljske populacije
Bilo je iznenađujuće, štoviše šokantno, da su vlade Španjolske, Irske i Norveške 28. svibnja 2024. odlučile službeno priznati palestinsku državu, a da barem nisu postavile preduvjet da će Hamas osloboditi preostale taoce. Štoviše, pitanje je što ta deklaracija znači. Prema međunarodnom pravu, država bi trebala imati 1) stalno stanovništvo; 2) određeno područje; 3) vlada; i 4) sposobnost stupanja u odnose s drugim državama. Palestinska država ne postoji. Arapi u bivšem britanskom mandatu pod tim imenom (1922. – 1948.) podijeljeni su u tri međusobno neprijateljske skupine: 1) Arapi u Izraelu čine oko 20 posto stanovništva i uživaju puna prava u liberalnoj demokraciji, uključujući zastupljenost u Knessetu. 2) Arapi na Zapadnoj obali imaju određenu samoupravu, ali žive na teritoriju koji su okupirale druge države, prvo Jordan 1948.–1967., a od tada Izrael. Trenutno njima upravlja Fatah, ozloglašen po svojoj neučinkovitosti i korupciji. 3) Arapi u Gazi žive na teritoriju koji su dugo okupirale druge države, prvo Egipat 1948.-1967., zatim do 2005. Izrael, kada se jednostrano povukao. Ubrzo nakon toga Hamas je preuzeo vlast. Ogorčeno se protive Fatahu čije su članove i pristaše u Gazi oteli, mučili i ubijali u gomilama nakon izraelskog povlačenja.
Ne postoji posebna i stalna populacija koja se može nazvati palestinskom nacijom. ‘Palestina’ je samo jedno od mnogih imena koja se daju regiji koja se sastoji od Izraela, Zapadne obale pod Fatahom i Gaze pod Hamasom. Na ovim prostorima Židovi su bili većina sve do trećeg stoljeća nove ere. Nakon opetovanih pobuna protiv Rimskog Carstva većina ih je ubijena ili protjerana, iako su neki ostali u zemlji, vjerojatno 10-20 posto stanovništva. Kršćani su bili većina dok je regija bila pod kontrolom Bizantskog Carstva, ali su je 637. godine osvojili muslimani. Većina stanovništva kasnije je prešla na islam i usvojila arapski. Osmansko Carstvo vladalo je regijom od 1516. do 1917. kada su je Britanci okupirali. Židovsko useljavanje počelo je krajem devetnaestog stoljeća kao rezultat progona Židova u Ruskom Carstvu i drugdje, a potom i zbog cionizma, tvrdnje da su Židovi nacija kojoj je potrebna domovina i država. Imigracija je porasla u godinama između dva svjetska rata kada su se zemlje svijeta mogle, prema poznatim riječima Chaima Weizmanna, podijeliti na one koje žele protjerati Židove i one koje ih ne žele primiti.
Rane koje ne zacjeljuju
Na kraju Drugog svjetskog rata oko dvije trećine stanovništva u britanskom mandatu bili su Arapi, dok su jednu trećinu činili Židovi. Skupština Ujedinjenih naroda 1947. predložila je podjelu regije između dvije skupine. Židovski su čelnici prihvatili prijedlog, ali su ga vlade arapskih država oštro odbile. (Arapi koji su živjeli u britanskom mandatu nisu imali pravo glasa po tom pitanju.) Kad je u svibnju 1948. osnovana država Izrael, arapske zemlje su odmah napale. Kao posljedica toga, oko 700.000 Arapa pobjeglo je iz Izraela, vjerujući u skoru arapsku pobjedu, dok su Židovi iz arapskih zemalja bježali, odnosno emigrirali, u nešto dužem razdoblju, od toga 600.000 u Izrael, od toga 300.000 u druge zemlje. Izrael je, unatoč svim izgledima, porazio združene arapske snage 1948., iako je Zapadnu obalu kasnije okupirao Jordan, a Gazu Egipat. Židovske izbjeglice u Izrael integrirane su u društvo, dok su arapske zemlje arapskim izbjeglicama iz Izraela odbile dati državljanstvo, već su ih desetljećima držale u posebnim logorima.
U dvadesetom stoljeću došlo je do mnogih masovnih protjerivanja ili ‘premještanja stanovništva’: 1923. godine 1,6 milijuna Grka pobjeglo je iz Turske u Grčku nakon grčko-turskog rata, dok je 400.000 muslimana pobjeglo iz Grčke u Tursku. Većina tih ljudi živjela je generacijama u svojim zemljama rođenja. Godine 1940. 400.000 Finaca pobjeglo je u Finsku s teritorija koje je Sovjetski Savez oteo u ratu protiv Finske. Godine 1945. čak deset milijuna Nijemaca (ili ljudi koji govore njemački) protjerano je iz Poljske, Čehoslovačke i drugih srednjoeuropskih zemalja. Bilo je tiho, ali pravo čudo da su se relativno mirno integrirali u Saveznu Republiku Njemačku. Godine 1947. nakon podjele Britanske Indije na Indiju i Pakistan uslijedilo je prebacivanje možda šesnaest milijuna ljudi između dviju novih država, dok je najmanje jedan milijun izgubio živote u nasilju koje je uslijedilo. Bilo je to nevjerojatno krvoproliće. Godine 1962. oko milijun Alžiraca koji su govorili francuski pobjeglo je u Francusku nakon što im je rečeno da mogu otići s torbom ili u torbi. U svim tim tragičnim slučajevima, međutim, izbjeglice su imale zemlju koja ih je bila voljna prihvatiti: Grčka ili Turska, Finska, Njemačka, Indija ili Pakistan te Francuska. Rane su polako zacijelile. Postupno su preživjeli mogli nastaviti normalan život. Postojala je jedna iznimka: Arapi koji su 1948. pobjegli iz britanskog mandata Palestine nakon utemeljenja države Izrael nigdje nisu bili dobrodošli. Tako je identitet Palestinaca oblikovan odbijanjem arapskih zemalja da ih integriraju u svoja društva i da ih priznaju kao sunarodnjake Arape. Toliko o bratstvu u arapskom svijetu.
Jesu li Palestinci nacija?
Nema sumnje da su Židovi nacija. Dijele jezik, hebrejski, religiju, judaizam i dugo i bogato kulturno nasljeđe iako su bili raštrkani diljem svijeta od vremena židovskih pobuna koje je brutalno ugušilo Rimsko Carstvo do osnutka Izraela. Štoviše, ovo je nacija koja je dala ogroman doprinos svjetskoj civilizaciji, ne samo u umjetnosti i znanosti: više od 200 Židova dobilo je Nobelovu nagradu. Iako su Židovi oko 0,2 posto svjetske populacije, oni su oko 20 posto dobitnika nagrada. Nasuprot tome, četiri muslimana koji govore arapski (uključujući Egipćane koji se općenito ne smatraju Arapima) dobili su Nobelovu nagradu, jedan za književnost i tri za znanost, od kojih su dvojica živjela u Sjedinjenim Državama, a jedan u Engleskoj. Osim toga, nekoliko govornika arapskog dobilo je Nobelovu nagradu za mir, ponekad zato što su obećali da više neće ubijati Židove. Ali jesu li Palestinci nacija? Istina je da svi govore istim jezikom, arapskim, i da su iste vjere, islama, te da svi dolaze s istog teritorija, britanskog mandata Palestine. Ali oni ne dijele istu povijest ili što je najvažnije, volju da budu jedna nacija, jer su podijeljeni u tri međusobno neprijateljske skupine. Stoga je manje nego uvjerljivo smatrati ih nacijom.
Dvije slatkozvučne, ali loše ideje
Dvije ideje o rješavanju sukoba na Bliskom istoku zvuče dobro i beskrajno ih ponavljaju ugađači gomili i profesionalni dobročinitelji. Jedna je ideja o trenutnom prekidu vatre kako bi se spasili životi civila. Ali cilj mora biti uništiti Hamas, kao što je cilj u Drugom svjetskom ratu bio uništiti nacizam. Nikome početkom 1945. godine nije palo na pamet da bi Saveznici trebali pristati na prekid vatre s nacistima kako bi spasili civilne živote Nijemaca ako je to značilo dopustiti Hitleru da upravlja dijelom Njemačke iz svog berlinskog bunkera. Rat je morao biti gotov. U svim ratovima ima civilnih žrtava, ali razlog zašto ih je tako tragično mnogo u ratu u Gazi je taj što Hamas koristi obične građane kao živi štit. Strašno je, stvarno potresno, vidjeti bespomoćne žene i djecu, a naravno i nedužne muškarce, kako bivaju ozlijeđeni ili ubijeni u Gazi. Ali Hamas je taj koji je kriv. Oni su kukavice koje se skrivaju iza civila. Izraelske obrambene snage moraju završiti svoju zadaću, a ništa im nije olakšala izjava vlada Španjolske, Irske i Norveške od 28. svibnja.
Druga ideja je dvodržavno rješenje, nešto slično onom koje su arapske države odbacile 1947. godine. Opet, zvuči dobro. Ali u sadašnjim okolnostima to je nerealno. Nijedna država ne može prihvatiti susjednu državu iz koje se stalno mogu očekivati napadi i rakete. Hamas ne skriva činjenicu da odbija priznati pravo Izraela na postojanje. Poučno je, ali i jezivo, da su 2021. održali konferenciju o tome što učiniti nakon nestanka Izraela i ‘potpunog oslobođenja Palestine od mora do rijeke’. Oni Židovi koji su se usudili pružiti otpor trebali su biti ubijeni. Nekim drugim Židovima bilo bi dopušteno otići ili ostati kao građani nove palestinske države. Onim Židovima koji su bili ‘stručnjaci u području medicine, inženjerstva, tehnologije te civilne i vojne industrije’ ipak nije bilo dopušteno otići jer se nova država morala oslanjati na njihovu stručnost. Konferencija je također preporučila da se sastave popisi ‘agenata okupacije u Palestini, u regiji iu svijetu’ kako bi se Palestina i druga mjesta mogla očistiti ‘od ovog licemjernog ološa’. Je li ovo palestinska država koju priznaju vlade Španjolske, Irske i Norveške? Naravno ne u teoriji, ali najvjerojatnije u praksi, ako se Izraelu ne dopusti da dobije rat u Gazi.
Jedina realna rješenja
Jedina dva realna rješenja sukoba u Gazi i na Zapadnoj obali su, prvo, da arapske države prihvate arapske izbjeglice s ta dva teritorija i integriraju ih u svoja društva i, drugo, da oni koji ostanu mogu živjeti u samoupravnim jedinicama , pomalo poput švicarskih kantona, unutar Izraela koji bi međutim zadržao suverenitet nad regijom kao cjelinom.