Subscribe
Europska obrambena debata često se definira kao izbor između „više Europe“ i „više nacionalnog suvereniteta“. Istraživanje EuroScopea iz studenog 2025. koje je provela tvrtka Polling Europe sugerira da javnost razmišlja pragmatičnije: ljudi žele da Europa bude sigurnija i brža , mogu navesti nedostatke u sposobnostima koje očekuju da će vlade zatvoriti i daleko su manje uvjereni u ideju da bi obrana trebala biti sljedeće opravdanje za zajedničko zaduživanje EU-a .
Istraživanje je provedeno online (CAWI) između 16. i 25. studenog 2025. na reprezentativnom uzorku odraslih osoba iz EU27 od 5115 potpunih intervjua, s podjelom po glavnim zemljama i europskim političkim obiteljima.
Široko “da” ulaganjima u obranu – ali nema konsenzusa o izgradnji jedinstvene strukture EU-a
O ključnom pitanju – treba li Europa ulagati u obranu – javno mnijenje nije dvosmisleno. Na razini EU-27, 75% bira opciju koja podrazumijeva povećanje ulaganja u obranu; 13% radije ne ulaže, a 12% ostaje neodlučno.
Slika postaje politički zanimljiva institucionalni put. Europljani su gotovo podjednako podijeljeni između dva pristupa: 38% preferira jačanje nacionalnih oružanih snaga uz produbljivanje suradnje s NATO-om , dok 37% favorizira ulaganje u zajednički europski obrambeni sustav.
Ova podjela je važna jer ukazuje na trajnu stvarnost: sposobnost i spremnost uživaju snažan demokratski mandat; centralizacija ne uživa ništa ni približno toliko jasno.
Nacionalni rezultati ilustriraju neravnomjernu geografiju percipirane prijetnje. Podrška ulaganju u obranu vrhunac je u Poljskoj (89%) , a znatno niža u Francuskoj (67%) , dok su Njemačka (76%) , Italija (69%) i Španjolska (79%) između.
Biračko tijelo ECR-a ističe se: ulaganja u obranu sa suverenitetom i NATO-om u središtu
Političko-obiteljska podjela ankete posebno je relevantna za Europske konzervativce i reformiste. Među biračima ECR-a , podrška ulaganju u obranu doseže 83% – znatno iznad prosječnog udjela EU27 koji se odlučuju “ne ulagati”.
Ali ključna značajka nije razina podrške; to je model. Birači ECR-a pokazuju izraženu sklonost jačanju nacionalnih snaga i radu kroz NATO: 53% bira taj pristup, dok 30% preferira obrambeni sustav na razini EU.
Unutar tablice političkih grupa navedenih u izvješću, ECR bilježi najveći udio za opciju „nacionalne snage + NATO“. To je koristan podsjetnik da obrambena agenda usklađena s ECR-om nije „protiv suradnje“; ona je pro-suradnja pod nacionalnom demokratskom kontrolom , s NATO-om kao utvrđenim okvirom za odvraćanje i interoperabilnost.
Građani ne traže apstrakcije. Oni imenuju konkretne sposobnosti.
Možda najoperativnije vrijedan dio ankete jest pitanje o prioritetu. Kada se Europljane pita što je najvažnije „trenutno“ (do tri odgovora), najčešće se navodne tvrdnje usko podudaraju s onim što su nedavni sukobi i hibridne kampanje već naučili kreatore politika.
Na razini EU27, glavni prioriteti su: poboljšanje nadzora zračnog prostora i zaštite od dronova i zračnog izviđanja (36%) ; jačanje obavještajnih i protuutjecajnih kapaciteta (33%) ; izgradnja raketnog štita (30%) ; jačanje vanjskih granica osobljem i infrastrukturom (28%) ; i proširenje multinacionalnih vježbi radi povećanja spremnosti i koordinacije (23%) .
Glasači ECR-a slijede isti redoslijed „sposobnosti na prvom mjestu“, s nešto većim naglaskom na zaštitu zračnog prostora i granice: 41% daje prioritet praćenju zračnog prostora; 36% obavještajnim podacima; 32% raketnoj obrani; 32% jačanju granica; i 25% multinacionalnim vježbama.
Iz ovih brojki proizlaze dva šira zapažanja.
Prvo, Europljani sve više definiraju obranu kao više od teške opreme: ona je također zaštita kritične infrastrukture, otpornost društava na neprijateljske manipulacije i integritet granica – pitanja u kojima vlade mogu pokazati opipljive rezultate.
Drugo, ovi prioriteti omogućuju suradnju bez prekoračenja institucionalnih ovlasti : zajednički standardi, kompatibilna nabava, zajednička obuka, zajednička situacijska svjesnost i strukturirana razmjena obavještajnih podataka mogu se brzo proširiti uz očuvanje nacionalnih lanaca zapovijedanja.
Pravi politički test stresa je novac – točnije, zajedničko zaduživanje EU-a
Ako obrambena ulaganja uživaju snažan mandat, metoda financiranja ga nema.
O prijedlogu stvaranja zajedničkog europskog dužničkog instrumenta koji bi se koristio isključivo za vojne izdatke, javnost EU27 je podijeljena: 42% se slaže (13% snažno; 29% donekle), 39% se ne slaže (22% donekle; 17% snažno), a 19% je neodlučno.
Nacionalna raspodjela naglašava koliko bi krhak bio „europski konsenzus“. Ukupno slaganje je 36% u Francuskoj , 37% u Italiji , 45% u Njemačkoj , 47% u Španjolskoj i 44% u Poljskoj – sa značajnim udjelom „ne znam“ u nekoliko zemalja.
Među biračima ECR-a , rezerve su jasnije nego u prosjeku EU27: 40% se slaže sa zajedničkim dugom EU za obranu, dok se 45% ne slaže; 20% se snažno protivi.
Ovo je ključno ograničenje za kreatore politika: ako obrana postane sredstvo za trajnu fiskalnu mutualizaciju, politička rasprava riskira da se pomakne s „kako zaštititi Europu“ na „koliko je integracije javnost zapravo odobrila“. Anketa pokazuje da je odobrenje, u najboljem slučaju, osporavano.
Izgradite snagu kroz odgovornost, a ne kroz savezne prečace
Podaci upućuju na konzervativan zaključak: Europa ima povijesnu priliku ponovno izgraditi vjerodostojno odvraćanje, ali to mora učiniti na način koji čuva legitimnost.
Počnite s onim što građani izričito daju prioritet. Zaštita zračnog prostora od dronova, jače obavještajne službe sposobne odoljeti neprijateljskom utjecaju, vjerodostojan sloj raketne obrane, otporne granice i brži tempo zajedničke obuke nisu ideološki projekti; to su praktične zaštite koje se mogu mjeriti, revidirati i poboljšavati.
Učvrstiti suradnju u NATO-u, jer je tamo europska sigurnost već operativna. Anketa ne “podržava NATO” kao političku izjavu, ali pokazuje da veliki udio Europljana – posebno unutar biračkog tijela ECR-a – preferira model koji jača nacionalne snage uz suradnju s NATO-om. Tu preferenciju treba tretirati kao signal legitimnosti: građani žele učinkovitost i odvraćanje, a ne preraspodjelu suvereniteta koja bi mogla ublažiti odgovornost.
Odbijte iskušenje da obranu tretirate kao sljedeće poglavlje fiskalne unije. Podjela zajedničkog duga EU nije detalj; to je upozorenje. Kada je javnost nesigurna, razborito je dati prioritet učinkovitosti, spremnosti i podjeli tereta – putem nacionalnih proračuna, reforme nabave, zajedničkih standarda i ciljane suradnje – prije nego što se posegne za mehanizmima koje će mnogi protumačiti kao trajne uzajamne obveze.
Ukratko, konzervativni slučaj nije „manje Europe“. To je Europa koja ostvaruje sigurnosne rezultate, a odgovornost drži blizu birača : nacionalna kontrola tamo gdje leži legitimnost, kompatibilnost s NATO-om tamo gdje odvraćanje već djeluje i suradnja usmjerena na sposobnosti, a ne na stvaranje novih fiskalnih ili ustavnih svršenih činjenica.