Subscribe
Desetljećima je europska politika bila uvjerena da njezina snaga leži u pravilima – propisima o ljudskim pravima, tržištu, klimi i raznim drugim područjima. Ukratko, regulatorni div. Ali povijest – prava povijest – vratila se s osvetom. Ratovi, nestabilnost, asimetrične prijetnje, vojna rivalstva. U tom kontekstu nastaje imperativ: suverenitet nije zapisan u propisima ili deklaracijama o namjerama. Proizvodi se. U čeličanama. U brodogradilištima. U raketnim centrima. Na montažnim trakama.
Čini se da je Europska unija – svojim nedavnim zelenim svjetlom za program industrijske obrane – prvi put to konačno shvatila.
Potez: prvo Bruxelles, zatim tvornice
Dana 25. studenog 2025. Europski parlament konačno je odobrio EDIP : paket od 1,5 milijardi eura za trogodišnje razdoblje 2025.-2027., osmišljen za jačanje europske obrambene industrijske i tehnološke baze (EDTIB), osiguranje spremnosti za odgovor na prijetnje, koordinaciju kupnje i proizvodnje te uključivanje ukrajinske industrije putem namjenskog instrumenta potpore.
Ovo nije „fond za slogane“: to je prvi pravi strukturni okvir koji je EU posvetio industrijskoj obrani – više nije riječ o hitnom slučaju, već o dugoročnom projektu.
Kao da smo godinama raspravljali o tome kako napraviti savršenu pizzu, a tek smo sada odlučili kupiti pećnice, mješalice za tijesto i prave sastojke: nema više teorije, već konkretan rad.
Iza ratifikacije: stvarne napetosti, politička neslaganja, različite vizije
Činjenica da se nije radilo o jednoglasan konsenzus pokazuje stav ECR grupe – europske političke obitelji kojoj pripadaju snage poput naše: zastupnici ECR-a u Europskom parlamentu glasali su protiv prve verzije teksta – one korištene u odborima za industriju i obranu – jer su je smatrali „formom bez funkcije“, kojoj nedostaju neka odlučujuća poglavlja.
Zašto su tako glasali? Zato što u suverenističkim i konzervativnim krugovima već dugo postoji osjećaj da Europi ne trebaju prazne proklamacije, već infrastruktura, proizvodni kapaciteti, stvarne zalihe, robusni lanci opskrbe i – prije svega – brzi pragmatizam. Program koji je slab, nesiguran ili previše birokratski riskira da propadne. Bolje je imati konkretan, jasan i prodoran plan.
Na kraju je EDIP usvojen, ali tek nakon što su Parlament i Vijeće – vjerojatno pod pritiskom geopolitičkih realnosti – postigli kompromis koji barem formalno sadrži:
- ograničenja upotrebe komponenti koje nisu iz EU (maksimalno 35%), kako bi se realno očuvalo načelo „Kupuj europsko“.
- integracija, od samog početka, ukrajinske industrije u europski sustav, kao ‘de facto partnera’ u europskoj obrani.
- sustav koji nije samo ‘jednokratan’, već osmišljen kao trajna struktura, sposoban pružiti industrijsku okosnicu europske obrane u sljedećem desetljeću.
To je pobjeda – ali krhka, neizvjesna: ovisi o tome kako se provodi. I, prije svega, o tome održavaju li nacionalne i politike EU dosljednost između projekata i stvarne podrške.
Jer za konzervativnu desnicu to je prekretnica — ako ne bude izdana
Oni koji pišu s konzervativnih pozicija znaju da suverenitet nije apstraktan pojam: on je konkretan, materijalan. To je sposobnost obrane obitelji, naroda, nacije. Brane granice, gradove, civilizaciju. I tako…
- Obrambena industrija nije relikt prošlosti, već drvena letvica na kojoj počiva sloboda.
- „Kupuj europsko“ nije glupi protekcionizam, već strateška svijest: ne možemo se oslanjati na krhke globalne lance kada rat kuca na vrata.
- Otvorenost za integraciju s ukrajinskom industrijom nije dobročinstvo: to je geopolitički realizam: jača Europu kao blok.
- Model „obrane kao tržišta“ mora se napustiti: potrebna nam je „obrana kao nacionalna/europska sposobnost“.
Ako se EDIP doista provede, u skladu s ovom vizijom, to bi mogao biti početak industrijske i obrambene renesanse Starog kontinenta.
Ali rizici su stvarni. I desnica mora biti oprezna.
Jer nije dovoljno odobriti program.
- Ako birokratske procedure, natječaji, certifikati i regulatorne apstrakcije to uspore, završit će kao mnoge europske „velike ideje“: u dugim godinama ničega.
- Ako velike skupine monopoliziraju sredstva, a mala i srednja poduzeća ostanu po strani, izvorni duh bit će izdan: duh raširene, pluralističke i otporne industrijske baze.
- Ako se načelo „Kupuj europsko“ zaobiđe ili krivo protumači, vratit ćemo se riziku ovisnosti o stranim komponentama – upravo slabosti koju smo htjeli izbjeći.
- Ako ‘ukrajinska integracija’ postane način premještanja teške proizvodnje na Kijev, bez zajedničkog strateškog plana, sve riskira da propadne.
Zbog toga konzervativna desnica ima dvostruku odgovornost: ne samo da pozdravi odobrenje tih mjera, već i da osigura njihovu provedbu u praksi – rigorozno, s vizijom i dosljednošću.
Prekretnica — ako smo dorasli zadatku
EDIP bi zaista mogao označiti prekretnicu za Europu. Njegov značaj neće se mjeriti priopćenjima za javnost ili ritualnom retorikom, već njegovom sposobnostju da ograničene resurse transformira u živahnu industriju: tvornice koje rade, lance opskrbe koji ponovno dobivaju zamah, streljivo koje silazi s proizvodne trake, brodogradilišta koja nikada ne staju. Tu će se roditi europski kredibilitet.
Oni koji Europu vide kao civilizaciju – a ne kao skup direktiva – prepoznaju da se snaga ne može improvizirati: ona se mora izgraditi. Ovisi o političkoj volji sposobnoj održati na okupu identitet, odgovornost i slobodnu volju naroda. To zahtijeva jasnoću, odlučnost i sigurnost da se ne želi delegirati vlastita sigurnost nikome drugome, ni Moskvi ni Pekingu, ni Ankari ni bilo kojem drugom glavnom gradu.
Jasno je da se nešto promijenilo. Ali dokaz neće biti glasovanje u Saboru. Bit će to brzina kojom se vraćamo proizvodnji. Bit će to odlučnost kojom ćemo privlačiti ulaganja, reorganizirati lance vrijednosti, podržati Ukrajinu i konsolidirati industriju koju imamo na našem teritoriju. Bit će to sposobnost ponovnog fokusiranja na ideju da Europa postoji kada je sposobna braniti se.
I tu počinje politička odgovornost. Nema potrebe za trijumfalizmom, već za odlukama. Moramo biti budni, uporni i zahtijevati dosljednost. Jer program može utrti put, ali samo svjesna vladajuća klasa može ga transformirati u okosnicu europske sigurnosti.