Subscribe
Je li takozvano zeleno oporezivanje mjera koja će donijeti značajna poboljšanja okoliša ili će u konačnici zadati konačni udarac industriji i primarnom sektoru?
Beskrajne rasprave nisu dale apsolutno nikakve rezultate, osim stvaranja neizvjesnosti među europskim zemljama, koje promatraju kako se njihovi sekundarni sektori smanjuju i prepuštaju svoje vodeće pozicije zemljama koje nastavljaju provoditi tradicionalne ekonomske politike.
Krenimo stvari od početka.
Europska unija snažno promiče poreze na energiju, promet i onečišćenje s ciljem postizanja klimatske neutralnosti do 2050. i smanjenja emisija ugljičnog dioksida za 55% do 2030. Zbog toga je i postupno ukidanje subvencija za fosilna goriva jedan od njezinih ciljeva.
Ali može li se to postići bez nanošenja štete europskim zemljama i bez ponovnog podnošenja cijelog ekonomskog tereta poreznim obveznicima? Može li europska industrija izdržati sav taj pritisak? Mogu li gospodarstva europskih zemalja ostati konkurentna drugim velikim globalnim silama, poput Sjedinjenih Država i Kine?
Ne zaboravimo da je prekomjerno oporezivanje kroz povijest uzrokovalo samo štetu i potrošačima i industrijskim poduzećima, nanoseći tešku, a ponekad i nepopravljivu ekonomsku štetu.
Dakle, što je zapravo potrebno europskim industrijama?
Ono što industrijama, i općenito sekundarnom sektoru Europske unije, treba nije nepotrebno oporezivanje emisija ugljičnog dioksida kroz još jednu politiku povećanja prihoda. Umjesto toga, potrebni su im niži troškovi energije, manje birokracije i svakako niži porezi kako bi ostali konkurentni u stalno promjenjivom međunarodnom poslovnom okruženju.
Europa se, štoviše, približava riziku deindustrijalizacije i propadanja svog sekundarnog sektora. Ako ovaj sektor nestane ili se čak smanji, posljedice za sva europska gospodarstva bit će dalekosežne. Te posljedice uključuju rastuću nezaposlenost zbog gubitka radnih mjesta, veće troškove proizvodnje, pad ulaganja i slabljenje industrijske snage.
I sve se to događa ne u korist europskih građana ili europskih proizvođača, već u korist trećih zemalja koje ne provode nijednu od mjera koje se od europskih država traži da usvoje.
Ali postoji li ikakav pozitivan utjecaj na okoliš od prekomjernog oporezivanja u europskim zemljama? Svakako ne, budući da se globalne emisije u konačnici ne smanjuju. Jedini ishod je konačno uništenje sekundarnog sektora i gubitak radnih mjesta u vrijeme kada globalno gospodarstvo doživljava široko rasprostranjeno usporavanje, s tisućama radnika koji se suočavaju s nezaposlenošću ili su u opasnosti od gubitka posla.
Što bi, uistinu, trebao biti cilj Europske unije, ako ne gospodarski razvoj zemalja Starog kontinenta? Umjesto da donositelji odluka u EU smišljaju načine za povećanje poreza i uvođenje politika za povećanje prihoda – koje neće imati utjecaja na okoliš – bilo bi puno bolje pružiti poticaje za gospodarski rast umjesto promicanja takozvane „zelene ideologije“ koja šteti ne samo vlasnicima poduzeća i industrijalcima, već, lančanom reakcijom, utječe i na potrošače i europske građane.
Zaključno, provedba zelenih poreza stvara i izravne i neizravne ekonomske pritiske na europsko gospodarstvo, stavljajući teško i potencijalno nepovratno opterećenje na kućanstva i poduzeća. Porezi na gorivo, energiju i promet nisu samo još jedna birokratska politika ili još jedan naizgled bezopasan slogan. Oni značajno smanjuju raspoloživi dohodak građana i nagrizaju profit europskih poduzeća. Istodobno, ogromni troškovi zelenih ulaganja i energetska kriza stavljaju teško opterećenje na nacionalne proračune europskih zemalja.
Glavni gospodarski sektori upozoravaju da takozvana alternativna goriva ostaju znatno skuplja, što troškove usklađivanja čini previsokima.
Stoga, primjena zelenog oporezivanja neće postići zaštitu okoliša, već potpuni gubitak konkurentnosti europske industrije u odnosu na Sjedinjene Države i Kinu…
Nešto što bi samu Europsku uniju pretvorilo u zaostalog gospodarskog i trgovinskog razvoja, sa svim posljedicama koje iz toga proizlaze za europska društva i države članice.