Uloga danskog predsjedništva EU u procesu pristupanja Ukrajine

Put Ukrajine prema integraciji u Europsku uniju, službeno pokrenut 2022. godine paralelno s putem Republike Moldavije, predstavlja jedan od najznačajnijih, najsloženijih i simbolički nabijenih izazova u povijesti proširenja Unije. U ratnom kontekstu obilježenom ruskom invazijom, pristupanje Kijeva dobiva političku, stratešku i moralnu vrijednost od izvanredne važnosti, konfigurirajući se kao institucionalni i kolektivni odgovor na vojnu agresiju te kao konkretna potvrda demokratskih načela, vladavine prava i solidarnosti među narodima Europe. Međutim, unatoč priznanju napretka Ukrajine u reformama potrebnim za početak pristupnih pregovora od strane Europske komisije, proces je trenutno u zastoju. Ova blokada pripisuje se vetu Mađarske, pod vodstvom premijera Viktora Orbána, koji je do sada sprječavao jednoglasnost potrebnu za nastavak, izazivajući sumnje u političku, a ne tehničku prirodu svog protivljenja. Ova zastoj postavlja duboka pitanja o unutarnjoj koheziji Unije, vjerodostojnosti njezine predanosti zemljama kandidatkinjama i sposobnosti Europe da učinkovito odgovori na geopolitičke izazove sadašnjosti. Dansko rotirajuće predsjedanje Vijećem Europske unije, inaugurirano 1. ^srpnja 2025., strateški je relevantna i potencijalno odlučujuća prilika za prevladavanje trenutne institucionalne blokade koja ometa početak pristupnih pregovora između Ukrajine i Unije. U kontekstu rastuće geopolitičke napetosti i moralnog pritiska na Europu da održi obećanja dana zemljama kandidatkinjama, Danska je u privilegiranom položaju da aktivno vodi projekt proširenja. Zahvaljujući svojoj ulozi rotirajućeg predsjedništva Vijeća, Kopenhagen ne samo da može koordinirati političku raspravu među državama članicama, već i djelovati kao neutralni posrednik i promicatelj konstruktivnih kompromisa, koristeći dostupne institucionalne alate, kredibilitet stečen na europskoj razini i povoljan kontekst solidarnosti prema Kijevu. Nadalje, Danska ima priliku iskoristiti svoj utjecaj kako bi artikulirala višerazinsku diplomatsku strategiju koja uzima u obzir otpor Budimpešte, ali bez formalnog ugrožavanja prava veta, oslanjajući se umjesto toga na uvjerljivo djelovanje, na kolektivni pritisak europskih partnera i na političke poticaje koji mogu potaknuti Mađarsku da preispita svoj stav. Na taj se način dansko predsjedništvo predstavlja ne samo kao operativni akter, već i kao simbol europske predanosti većoj koheziji, sigurnosti i sposobnosti odgovora na globalne izazove.

INSTITUCIONALNI I POLITIČKI KONTEKST PROŠIRENJA

Pristupanje EU-u složen je višerazinski proces koji zahtijeva jednoglasnost država članica za svaki ključni korak, uključujući početak pregovora o pristupanju. To znači da bilo koja država članica, iz političkih, ekonomskih ili strateških razloga, može blokirati cijeli proces, kao što se događa s Mađarskom u slučaju Ukrajine. U lipnju 2022. Ukrajina i Moldavija dobile su status kandidatkinje, povijesno postignuće olakšano tekućim ratom i rastućom percepcijom da se EU treba proširiti kako bi osigurala vlastitu sigurnost. Međutim, dvije godine kasnije, unatoč reformama koje je proveo Kijev i znakovima strukturnog napretka, prvo pregovaračko poglavlje („Temelji“) još nije otvoreno, uglavnom zbog mađarskog veta. Orbánov veto temelji se na razmatranjima koja se čine više ideološkim i geopolitičkim nego tehničkim: mađarski premijer često je koristio pitanje proširenja kao alat za vršenje pritiska na Bruxelles, učvršćujući vlastiti unutarnji politički stav kroz antiintegracijski narativ. Nacionalne konzultacije koje je njegova vlada promovirala o pitanju ukrajinskog pristupanja zatim su korištene za opravdanje blokade na europskoj razini.

DANSKO PREDSJEDNIŠTVO: PRILIKA ZA VODSTVO

U tom kontekstu, dansko rotirajuće predsjedanje Vijećem EU-a poprima vrlo simboličnu i praktičnu vrijednost. Od početka svog predsjedanja, Kopenhagen je najavio snažnu predanost ponovnom pokretanju procesa pristupanja Ukrajine i Moldavije, izjavljujući svoju namjeru da izvrši maksimalan pritisak na Mađarsku kako bi prevladala veto. Danska ministrica za europske poslove, Marie Bjerre, istaknula je važnost ispunjavanja obećanja danih zemljama kandidatkinjama, kako iz etičko-političkih razloga, tako i zbog potreba regionalne sigurnosti i stabilnosti. Ne radi se samo o podršci napadnutoj zemlji, već i o konsolidaciji otpornosti i kredibiliteta EU-a kao geopolitičkog aktera. Uloga Danske mogla bi biti važna i iz razloga povezanih s njezinim diplomatskim ugledom: Kopenhagen se doživljava kao dosljedno proeuropska i zakonito orijentirana država članica, što ga čini vjerodostojnim posrednikom između različitih duša Vijeća. Nadalje, otvorena podrška danske premijerke Mette Frederiksen ukrajinskom cilju jača političku predanost zemlje unapređenju programa proširenja.

ALATI I STRATEGIJE

Iako je formalni opseg djelovanja rotirajućeg predsjedništva ograničen, njegova uloga u upravljanju dnevnim redom i olakšavanju političkog konsenzusa može biti odlučujuća. Među strategijama koje bi Danska mogla usvojiti svakako je početak intenzivne bilateralne diplomacije s Budimpeštom, s političkim, ekonomskim ili institucionalnim ponudama usmjerenim na promjenu mađarskog stava, moguće iskorištavajući podršku drugih država članica za izgradnju kolektivnog pritiska. Postoji i mogućnost zajedničkog posredovanja s europskim institucijama, posebno s Komisijom i Europskim vijećem, kako bi se stvorila jedinstvena fronta koja izolira Mađarsku, smanjujući unutarnje političke troškove za Orbána moguće promjene smjera. Jedna od prihvatljivih perspektiva mogla bi biti i prenošenje rasprave na drugo područje, možda neformalnim inicijativama i diplomatskim konferencijama, koje mogu stvoriti prostore za dijalog alternativni formalnom Vijeću, otvarajući prostore za dogovoreno rješenje. Konačno – ali to bi bila prilično napredna politička odluka – mogli bismo, zajedno s drugim partnerima, procijeniti korištenje političke razmjene između mađarskog veta na Ukrajinu i ustupaka o drugim pitanjima dragim Budimpešti, poput strukturnih fondova ili migracijske politike. Međutim, ministar Bjerre do sada je izbjegavao specificiranje konkretnih strategija, navodeći da je još prerano nagađati o različitim alternativama. Ova suzdržanost, više taktička nego programska, sugerira da Kopenhagen želi sačuvati fleksibilnost u pregovorima, posebno na ovoj razini i u ovom trenutku pregovora.

RIZICI I PRILIKE: ZAJEDNIČKO UPRAVLJANJE KANDIDATURAMA

Delikatno strateško pitanje odnosi se na mogućnost razdvajanja pristupnih puteva Ukrajine i Moldavije, ako mađarski veto ostane nepremostiv. Orbán, zapravo, nije protiv moldavskog pristupanja, a neki diplomati procjenjuju mogućnost nastavka s Kišinjevom, privremeno ostavljajući Kijev iza sebe. Međutim, Danska je jasno dala do znanja da je protiv ove opcije, tvrdeći da dvije kandidature moraju ostati ujedinjene kako se ne bi potkopala politička koherentnost EU. Podjela dosjea bila bi jednaka slanju signala povlačenja prema Ukrajini, riskirajući delegitimizaciju cijelog procesa proširenja. Predsjednik Zelenski izjavio je da bi Kijev bio spreman učiniti sve kako bi se nastavili pristupni pregovori, što zahtijeva jednoglasnu podršku europskih čelnika. U tom kontekstu, Danska bi mogla igrati ulogu moralnog i političkog jamca jedinstva procesa, izbjegavajući razdorne ustupke i čuvajući povjerenje zemalja kandidatkinja u europski mehanizam.

STRATEŠKA VRIJEDNOST DANSKOG VODSTVA

Danski semestar predsjedanja EU-om dolazi u kritičnom trenutku za Europu: s jedne strane, proširenje postaje strateški prioritet za suprotstavljanje ruskom utjecaju i osiguranje sigurnosti kontinenta; s druge strane, logika unutarnjeg veta prijeti koherentnosti i kredibilitetu europskog projekta. Danska, sa svojom proeuropskom tradicijom, diplomatskom težinom i jasnoćom svog pozicioniranja, idealno je pozicionirana da pokuša deblokirati ukrajinski proces pristupanja. Iako nema moć formalno zaobići mađarski veto, Kopenhagen može djelovati kao politički katalizator, institucionalni koordinator i promotor dogovorenih rješenja. Uspjeh ili neuspjeh danskog predsjedništva u ovom zadatku imat će duboke implikacije: ne samo za Ukrajinu i Moldaviju, već i za cijelu budućnost mehanizma proširenja, a time i za identitet i geopolitičku funkciju Europske unije. Izlazak iz zastoja značio bi ponovnu potvrdu da EU nije zarobljenik nacionalnih veta, već je sposoban obnoviti se u solidarnosti i strateškoj viziji.