Subscribe
Tema migracija posljednjih je desetljeća zauzela sve veće središnje mjesto u europskoj političkoj debati. U ovom složenom i polariziranom scenariju, Danska se istaknula kao netipičan akter: u početku kritizirana zbog svog strogog pristupa imigraciji, sada je među promicateljima tvrde linije koja dobiva na suglasnosti unutar Europske unije. Prijelaz na referentnu točku europskih migracijskih politika zaslužuje dubinsku analizu, posebno u svjetlu danskog polugodišnjeg predsjedanja Vijećem EU. Povijesni i politički stav Danske o imigraciji može, zapravo, biti strateški povoljan za promicanje i provedbu zajedničkih politika suprotstavljanja ilegalnoj imigraciji, također u smjeru onoga što talijanska vlada pokušava provesti sporazumima s Albanijom. Ovu transformaciju treba čitati u širem kontekstu unutarnje dinamike EU, gdje na migracijske politike sve više utječu sigurnosni aspekti, demografska kontrola i upravljanje javnim mnijenjem. Danska je, kroz politički put karakteriziran institucionalnim pragmatizmom i društvenim konsenzusom, uspjela oblikovati migracijski model koji sada s interesom promatra nekoliko država članica. Ne radi se samo o nizu restriktivnih mjera, već o artikuliranoj strategiji koja kombinira politike obuzdavanja, outsourcing postupaka azila, redefiniranje kriterija boravka i politički jezik sposoban kombinirati sigurnost i društvenu odgovornost. Činjenica da ove politike dolaze od socijaldemokratske vlade čini danski slučaj još vrijednijim pažnje: izbor suočavanja s migracijskim problemom alatima koji se obično povezuju s konzervativnim ili populističkim strankama pokazuje kako upravljanje migracijama redefinira tradicionalne ideološke kategorije. To sugerira da Danska nije samo izolirani akter s određenim položajem, već i potencijalni preteča nove europske paradigme, u kojoj učinkovitost migracijskih politika može predstavljati ravnotežu između demokratske legitimnosti i potreba europskog upravljanja. U toj perspektivi, Danska u EU mogla bi predstavljati privilegirani politički prozor za davanje institucionalnog oblika ovoj novoj orijentaciji, djelujući kao katalizator za strukturnu reformu europske migracijske politike.
POVIJESNI POLOŽAJ DANSKOG O IMIGRACIJI
Danska je dugo održavala autonomni stav u odnosu na regulatorni okvir Zajednice u vezi s azilom i imigracijom. Za razliku od mnogih država članica, koristi klauzulu koja joj omogućuje da se ne pridržava u potpunosti Zajedničkog europskog sustava azila (CEAS). Ta je autonomija olakšala usvajanje posebno restriktivnih politika počevši od migracijske krize 2015.-2016. Danski odgovor nije se ograničio samo na intenzitet graničnih kontrola, već je uključivao strukturne reforme: 2019. godine privremena zaštita postala je pravilo za tražitelje azila, što je otežalo dobivanje stalnog boravka. Daljnju prekretnicu predstavljao je Memorandum potpisan s Ruandom 2021. godine, u kojem je Kopenhagen predložio prebacivanje tražitelja azila u ekstrateritorijalne centre. Iako je projekt obustavljen nakon kritika Europske komisije i operativnih poteškoća, uspostavio je politički presedan koji je sada ponovno pokrenut na kontinentalnoj razini.
EVOLUCIJA EUROPSKOG KONTEKSTA
U svibnju 2024., odobrenjem novog pakta o migracijama i azilu, EU se otvorila fleksibilnijem i decentraliziranijem pristupu u upravljanju migracijskim tokovima. Taj je trenutak predstavljao priliku za Dansku da potvrdi svoje iskustvo i stratešku viziju. Samo dva dana nakon usvajanja pakta, danska vlada objavila je zajedničko pismo koje je potpisalo 15 zemalja, uključujući ključne aktere poput Italije, Grčke i Nizozemske, u kojem je predloženo outsourcing postupaka azila kao učinkovito i održivo rješenje. Danski model stoga je od iznimke postao referenca, u vrijeme kada politički i društveni umor suočen s rastućim nezakonitim migracijskim tokovima čini politike prihvatljivijima: politike koje bi se do prije nekoliko godina smatrale radikalnima.
DANSKO PREDSJEDNIŠTVO EU: STRATEŠKI PROZOR
Početak predsjedanja Danske Vijećem EU u drugoj polovici 2025. predstavlja odlučujuću prekretnicu. Ne samo za migracijsku agendu, već i za mogućnost izravnog utjecaja na europske mehanizme donošenja odluka. Danska vlada ima za cilj postići dogovor do kraja godine, ne samo o eksternalizaciji postupaka, već i o redefiniranju koncepta „sigurne treće zemlje“ – središnjeg pravnog čvora koji uvjetuje mogućnost transfera migranata izvan teritorija EU. S institucionalnog gledišta, predsjedanje nudi značajne alate za vođenje političke agende.
SOCIJALDEMOKRATSKA IZUZETNICA: PARADOKS RESTRIKTIVNE LJEVICE
Karakterističan element danskog slučaja predstavlja politički identitet njezine vlade. Za razliku od onoga što se događa u drugim europskim kontekstima, u Danskoj ovo ograničavanje migracija promovira socijaldemokratska izvršna vlast. Premijerka Mette Frederiksen i ministar imigracije Kaare Dybvad više su puta naglasili kako je kontrola migracijskih tokova nužan uvjet za očuvanje društvene kohezije i održavanje narodnog pristanka prema socijalnoj državi. Ovaj pristup ima svoju unutarnju koherentnost: ideja je da progresivne politike u klimatskom i socijalnom području mogu biti politički održive samo ako ih prati oštra linija prema imigraciji. Strategija koja se isplatila: Danska je jedna od rijetkih zemalja u kojima je socijalistička vlada uspjela održati solidnu biračku bazu u europskom kontekstu koji je općenito nepovoljan za tradicionalnu ljevicu.
BUDUĆI IZGLEDI: PREMA NOVOJ EUROPSKOJ ARHITEKTURI?
Dansko predsjedanje moglo bi označiti prekretnicu u načinu na koji se Europa suočava s problemom migracija. Ako bi Kopenhagen uspio uspješno voditi odobrenje pravnog okvira za outsourcing postupaka azila, stvorio bi se presedan s trajnim implikacijama. Model bilateralnih sporazuma s trećim zemljama za centre izvan EU značajno se razlikuje od logike koja je do danas oblikovala europski pristup migracijama, usmjeren na unutarnju preraspodjelu tražitelja azila, međudržavnu suradnju i poštivanje međunarodnih konvencija o izbjeglicama. Outsourcing – ako se institucionalizira – predstavljao bi promjenu paradigme, u kojoj kontrola granica više ne bi bila geografska prerogativa, već politička i ugovorna. Dansko iskustvo, utemeljeno na autonomnoj regulatornoj strukturi u odnosu na CEAS, daje zemlji fleksibilnost potrebnu za predlaganje rješenja koja su druge države članice tek nedavno počele razmatrati. Međutim, uspjeh ovog projekta ovisit će o sposobnosti usklađivanja potreba kontrole i temeljnih prava, što predstavlja znatan pravni i moralni izazov. Rizik je uvođenje paradigme koja, unatoč zadovoljavanju nacionalnog javnog mnijenja, ugrožava temeljna načela Unije. Zapravo, politike odvraćanja – ako nisu popraćene mehanizmima pravnog jamstva, administrativnom transparentnošću i neovisnim praćenjem – mogu degenerirati u diskriminirajuće ili arbitrarne prakse, suprotno Povelji EU o temeljnim pravima. Sud Unije i Europski sud za ljudska prava mogli bi igrati ključnu ulogu u određivanju legitimnih granica eksternalizacije, posebno u odnosu na načelo zabrane vraćanja i pravo na učinkovitu žalbu. Povijesni stav Danske o imigraciji, nekada marginalan i kritiziran, pretvorio se u strateški resurs u novom europskom kontekstu. Ojačan dugogodišnjim iskustvom u restriktivnim politikama i institucionalnim vodstvenim kapacitetom koji jamči predsjedanje Vijećem EU, Kopenhagen je sada u poziciji da odlučno utječe na buduće europske politike u vezi s migracijama. No, taj utjecaj prati potreba za izgradnjom suglasnosti ne samo između država članica, već i unutar civilnog društva i europskih institucija. U nedostatku široke regulatorne i političke podrške, provedba vanjskih mehanizama riskira daljnje fragmentiranje ionako krhke ravnoteže zajedničkih migracijskih politika. Međutim, taj utjecaj sa sobom nosi izuzetnu odgovornost. Danski model ne može se izvesti bez kritičkog promišljanja o njegovim ograničenjima, kako u smislu ekonomske održivosti tako i pravne kompatibilnosti. Samo pristup koji integrira administrativnu učinkovitost, zaštitu ljudskih prava i politički legitimitet moći će zaista ponuditi zajedničko i trajno rješenje za fenomen ilegalnih migracija. U toj perspektivi, dansko djelovanje morat će se mjeriti ne samo sposobnošću postizanja trenutnih rezultata, već i dugoročnim utjecajem predloženih reformi. U tom smislu, dansko predsjedanje ne predstavlja samo političku priliku, već i test za cijelu Europsku uniju: uspjeh ili neuspjeh predloženih inicijativa duboko će obilježiti budućnost europskih migracijskih politika u godinama koje dolaze. Upravo će se u ravnoteži između nacionalnog suvereniteta, međunarodne suradnje i ljudskih prava odigrati kredibilitet i kohezija europskog projekta o migracijama.