Subscribe
Švedska je jedna od rijetkih zemalja u Zapadnoj Europi gdje je stara tradicionalna liberalna stranka odlučila surađivati sa strankom koja pripada novoj nacionalističkoj i konzervativnoj desnici. Nešto više od tri godine, četiri stranke zajedno vladaju Švedskom. Tri od njih su bile u vladi, a četvrta izvan nje, ali ova četvrta stranka najviše je utjecala na to koje će politike vlada provoditi.
Ako ovaj desničarski savez pobijedi na parlamentarnim izborima koji će se održati u rujnu sljedeće godine, stranka koja je do sada bila izvan vlade, Švedski demokrati, zahtijevat će uključivanje u vladu. Vođa stranke Jimmie Åkesson bio je jasan po tom pitanju.
Prijašnje nepovjerenje koje su mnogi Šveđani imali prema stranci značilo je da je vodstvo stranke prihvatilo situaciju nakon izbora 2022. u kojoj je stranka bila izvan vlade, ali je utjecala na vladine politike uz pomoć javnog sporazuma koji je regulirao što će se provoditi tijekom mandatnog razdoblja. Stajanje izvan vlade unatoč tome što je stranka dio većinske baze vlade bila je cijena koju je stranka platila za to što je prvi put mogla sudjelovati u diktiranju vladine politike.
No sada je vođa stranke Jimmie Åkesson izjavio da će, ako desničarski blok ponovno pobijedi, stranka imati ministarska mjesta. Neće prihvatiti da se trenutna situacija produži.
I to je izazvalo prave napade tjeskobe u najmanjoj i najmanje konzervativnoj stranci od tri koje su dio švedske vlade. Liberalna stranka je tijekom mandata ostvarila korist od svoje politike. Uspjeli su popuniti važna ministarska mjesta za škole, visoko obrazovanje, tržište rada i integraciju. No, umjesto da reklamira svoje političke uspjehe, stranka se posvetila vođenju rasprave pred otvorenom zavjesom o tome treba li stranka ići toliko daleko da Švedskim demokratima ponudi ministarska mjesta.
A sada je nova stranačka čelnica, Simona Mohamsson, 31-godišnjakinja rođena na Bliskom istoku, iako je i sama rođena u Njemačkoj, donijela odluku. Bila je prisiljena poslušati snažno mišljenje u svojoj stranci koje je prijetilo napuštanjem stranačke organizacije ako stranačko vodstvo prihvati Švedske demokrate u vladi. Stoga je njezina poruka bila da će rado nastaviti suradnju sa svim strankama koje su sada dio vladine baze – čak je naglasila da je to vrlo dobro funkcioniralo – ali neće prihvatiti da Švedski demokrati dobiju ministarska mjesta.
Iritacija koju je objava izazvala među ostalim koalicijskim strankama bila je neosporna. Anonimni predstavnici dviju drugih vladinih stranaka obratili su se medijima i izjavili da bi liberali rado napustili Riksdag na sljedećim izborima. Trenutno, tri godine nakon početka mandata, u anketama su na 2,5 posto, a strankama je potrebno četiri posto za ulazak.
No ono što je i dalje zanimljivo jest vidjeti koliko je starim liberalnim strankama bolno prihvatiti novu nacionalističku desnicu kao punopravnog koalicijskog partnera. I to iako nemaju suštinskih političkih prigovora. Nije politika ta koja je pogrešna, već ideološki domicil.
Čini se da liberali žive u kontradikcijama prošlosti, gdje je zapadni liberalizam bio definiran svojim protivljenjem zapadnom tradicionalizmu. Ali danas nisu zapadnjaci, Europljani, ti koji predstavljaju najtradicionalističkije i antiprogresivne vrijednosti u našim zapadnim društvima, već ljudi koji na različite načine ispovijedaju ponekad nasilni islamizam. I ovdje liberali možda trebaju shvatiti da se mogu udružiti s konzervativnijim i nacionalističkim snagama u našim europskim zemljama kako bi se zauzeli za ono što možemo nazvati našim zajedničkim liberalnim vrijednostima.
Dijelovi liberala su to shvatili. Ali drugi dijelovi se drže starih sukoba. Za njih je dugoročno nemoguće u potpunosti surađivati s nacionalističkom strankom.
Nažalost, rezultat u Švedskoj riskira da bude oslabljena desnica i da ljevica može ponovno preuzeti vlast i time usporiti konzervativnu restauraciju koja je toliko važna i u Švedskoj i diljem Europe.