Subscribe
Pokretanjem prvog godišnjeg ciklusa upravljanja migracijama, Europska komisija započela je odlučujuću fazu u provedbi Pakta o migracijama i azilu, koji će u potpunosti stupiti na snagu u lipnju 2026. Ovaj godišnji mehanizam predstavlja pokušaj Unije da se koordinirano suoči s fenomenom migracija, pružajući pregled situacije u različitim državama članicama i uspostavljajući zajedničke kriterije za solidarnost i odgovornost. Novi sustav, osmišljen kako bi se izbjegle neravnoteže između zemalja najizloženijih migracijskim tokovima i onih u europskom zaleđu, predviđa godišnju procjenu migracijskih pritisaka i stvaranje „rezerve solidarnosti“ za podršku najpogođenijim zemljama. Ova rezerva može imati različite oblike: premještanje tražitelja azila, financijski doprinosi ili operativna podrška. Njena aktivacija ovisit će o razini migracijskog pritiska utvrđenoj za svaku zemlju, na temelju kvantitativnih i kvalitativnih kriterija definiranih europskim zakonodavstvom. Ova nova administrativna arhitektura ima za cilj ne samo upravljanje tokom nezakonitih dolazaka, već i stvaranje političke ravnoteže između interesa zemalja prvog ulaska i otpora vlada srednje i istočne Europe, koje se tradicionalno protive obveznom sustavu kvota. Izazov, međutim, ostaje velik: potpuna provedba Pakta zahtijevat će kontinuiranu suradnju između država članica i europskih institucija, u kontekstu koji je još uvijek obilježen dubokim političkim razlikama.
ITALIJA POD PRITISKOM: EUROPSKA SOLIDARNOST I REFORMNE OBVEZE
Među zemljama koje su najviše pogođene novim mehanizmom je Italija, koju je Komisija, uz Grčku, Španjolsku i Cipar, prepoznala kao jednu od država “pod migracijskim pritiskom”. Ova oznaka omogućuje Rimu pristup rezervi solidarnosti, koristeći se preseljenjima ili ekonomskom pomoći drugih europskih partnera. Ovo je važno priznanje jer obuhvaća strukturno stanje zemlje koja je godinama bila glavna vrata Unije prema središnjem Mediteranu. Međutim, europska solidarnost neće biti bezuvjetna. Bruxelles je pojasnio da Italija mora u potpunosti provesti nova pravila Pakta, posebno ona koja se odnose na sekundarna kretanja, tj. neovlašteno kretanje migranata u druge zemlje EU nakon ulaska na europski teritorij. Sustavna registracija dolazaka, uredno upravljanje postupcima azila i suradnja u repatrijaciji ključni su elementi potrebni Italiji za održavanje pristupa fondu solidarnosti. Prvi formalni pregled zakazan je za srpanj 2026., kada će Komisija objaviti “izvješće” o državama članicama, procjenjujući njihovu razinu usklađenosti s pravilima Pakta. Ako Rim ne dovrši potrebne reforme, ponude podrške – bilo da se radi o preseljenju ili financijskim doprinosima – mogu se povući. To potvrđuje dvojak pristup novog sustava: solidarnost mora ići ruku pod ruku s nacionalnom odgovornošću.
PROMJENJIVA SE MIGRACIJSKA SLIKA
Prema prvom europskom godišnjem izvješću o azilu i migracijama, ukupna situacija u Uniji pokazuje znakove poboljšanja u usporedbi s prethodnim godinama. Između srpnja 2024. i lipnja 2025., nezakoniti prelasci vanjskih granica smanjili su se za 35%, prvenstveno zahvaljujući ojačanoj suradnji sa zemljama podrijetla i tranzita. Međutim, i dalje postoje značajni izazovi. Unija se i dalje bori s prihvatom ukrajinskih izbjeglica, stalnim pritiskom priljeva iz Sjeverne Afrike i rastućim iskorištavanjem migracija od strane vanjskih aktera, poput Rusije i Bjelorusije, koji koriste kretanje ljudi kao geopolitičku polugu na istočnim granicama EU-a. U ovom scenariju, Italija zauzima posebno složen položaj. Iako ima koristi od ukupnog smanjenja dolazaka, zemlja i dalje bilježi značajan broj dolazaka koji su rezultat operacija potrage i spašavanja u Sredozemlju. Upravljanje tim dolascima, često karakterizirano humanitarnim krizama i logističkim napetostima, stavlja znatno opterećenje na nacionalni sustav prihvata, posebno u regijama poput Sicilije, Kalabrije i Pulje. Europska perspektiva za 2026. predviđa jačanje operativne koordinacije i financijske potpore za pogranične države, kao i veću odgovornost. Za Rim to znači ne samo poboljšanje administrativnih kapaciteta u upravljanju zahtjevima za azil i vraćanjima, već i proaktivno sudjelovanje u razvoju partnerstava s trećim zemljama, u skladu sa strategijom Komisije da se dio upravljanja migracijama “prepusti vanjskim suradnicima”.
PAKET IZMEĐU SOLIDARNOSTI I OTPORA: NAPETOST UNUTAR EUROPE
Novi Europski pakt o migracijama i azilu zamišljen je kao ravnoteža između solidarnosti i zajedničke odgovornosti. Međutim, njegova praktična provedba suočava se s jakim otporom nekih država članica, posebno onih u srednjoj i istočnoj Europi. Poljska, Mađarska, Slovačka i Češka već su najavile svoju namjeru da ne sudjeluju u sustavu preraspodjele azila i da ne doprinose financijski fondu solidarnosti. Ove zemlje osporavaju sam princip obveznih kvota, tvrdeći da odluke o migracijama trebaju ostati nacionalna odgovornost. Neki čelnici, poput poljskog premijera Donalda Tuska i mađarskog premijera Viktora Orbána, otvoreno su izjavili da neće prihvatiti migrante na svoj teritorij i da neće plaćati financijske doprinose, navodeći domaće političke razloge za svoj stav. U Mađarskoj, gdje će se u travnju 2026. održati parlamentarni izbori, Orbán namjerava koristiti pitanje migracija kao središnju temu svoje izborne kampanje, fokusirajući se na slogan “nula migranata”. Na institucionalnoj razini, Komisija je predvidjela mogućnost izuzeća za određene zemlje koje se suočavaju sa “značajnim migracijskim situacijama”, poput Poljske i Češke, omogućujući im da zatraže potpuno ili djelomično smanjenje doprinosa. Međutim, ta odstupanja moraju biti odobrena kvalificiranom većinom u Vijeću i predstavljaju točku političkog trenja, jer smanjuju količinu resursa i premještanja dodijeljenih državama pod pritiskom poput Italije. Napetosti između Istoka i Zapada kompliciraju formiranje takozvanog fonda solidarnosti, mehanizma raspodjele koji bi trebao uključivati najmanje 30.000 premještanja i 600 milijuna eura doprinosa. Iako ti brojevi predstavljaju zakonski minimum, njihova stvarna provedba ovisit će o sposobnosti 27 država članica da pronađu politički kompromis do kraja godine.
IZGLEDI ZA ITALIJU ZA 2026. GODINU
Italija se suočava s dvostrukim izazovom: učvršćivanjem svog položaja unutar novog okvira europske solidarnosti i istovremenom dubinskom reformom svog migracijskog sustava. Cilj je dvostruk: s jedne strane, osigurati da su prihvatni centri i postupci azila spremni do 2026., a s druge strane, pokazati Bruxellesu punu administrativnu i političku pouzdanost u upravljanju migracijskim tokovima. Neposredni izgledi uključuju aktivno sudjelovanje u Europskom planu preseljenja i humanitarnog prihvata za 2026.-2027., čiji je cilj stvaranje legalnih kanala ulaska za ljude koji bježe od sukoba ili progona. Istodobno, Rim će morati ojačati suradnju sa zemljama podrijetla i tranzita, posebno u sjevernoj Africi, kako bi se smanjili nezakoniti odlasci i povećali povratci, što zagovara Komisija i europski povjerenik za migracije Magnus Brunner. Provedba Pakta također će ponuditi financijske mogućnosti. Pristup rezervi solidarnosti i europskim alatima podrške mogao bi pomoći u poboljšanju logističkih i infrastrukturnih kapaciteta prihvatnih centara, kao i podržati lokalne programe integracije. Međutim, ti će resursi biti uvjetovani usklađenošću s europskim standardima u vezi s registracijom, praćenjem i upravljanjem tražiteljima azila. Ako zemlja uspije ispuniti rokove i provesti potrebne reforme, moći će učvrstiti svoju ulogu ključnog igrača u upravljanju južnim granicama Unije, stekavši političko i strateško priznanje unutar europskog konteksta. S druge strane, svako kašnjenje moglo bi rezultirati gubitkom kredibiliteta i smanjenjem planirane pomoći.
PREMA JOŠ UVIJEK KRHKOJ RAVNOTEŽI
Prvi godišnji ciklus upravljanja migracijama označava temeljni korak na putu Europske unije prema racionalnijem i podržavajućem upravljanju migracijskim tokovima. Uvedeni sustav ima za cilj prevladati mentalitet izvanredne situacije koji je dominirao posljednjim desetljećem uvođenjem alata za planiranje, praćenje i preraspodjelu odgovornosti. Međutim, uspjeh projekta ovisit će o političkoj volji država članica da solidarnost pretvore u konkretne akcije. Za Italiju će 2026. biti odlučujuća godina. Po prvi put će imati koristi od strukturiranog mehanizma podrške sposobnog ublažiti migracijski pritisak na svoje obale. U konačnici, Europski pakt o migracijama i azilu predstavlja test političke zrelosti za cijelu Uniju. Ako uspije, mogao bi označiti prijelaz s fragmentiranog i reaktivnog upravljanja na zajedničku politiku temeljenu na načelima ravnoteže i dijeljenja. Ali ako prevladaju unutarnje podjele, Europa riskira da se ponovno nađe nespremnom za suočavanje s budućim migracijskim izazovima, ostavljajući zemlje poput Italije izloženima pritisku koji, čak i s novim pravilima, ostaje strukturno europski.