Subscribe
Tijekom proteklog stoljeća, Europa je više puta oscilirala između trenutaka strateške svijesti i faza namjerne amnezije. Stabilizirana razdoblja često prate pretpostavka da je politika moći stvar prošlosti, samo da bi se ponovno otkrila kada okolnosti prisile povratak u stvarnost.
Taj je obrazac oblikovao ne samo europske institucije, već i politički jezik koji se koristi za opisivanje odgovornosti, suvereniteta i rizika. Kako bismo razumjeli današnje izbore, potrebno je napraviti korak unatrag i prepoznati koliko je često Europa morala ponovno učiti iste lekcije pod pritiskom.
Europske rasprave o obrambenoj, energetskoj i industrijskoj politici dugo su odražavale tu napetost. Godinama se sigurnost smatrala apstraktnim pitanjem, obrađenim u strateškim dokumentima, ali s fokusom na regulaciji, preraspodjelu i upravljanju tržištem u svakodnevnom donošenju politika. Strateška pitanja su odgađana, razvodnjavana ili ograničavana na specijalizirane krugove.
Trenutni trenutak ne karakterizira pojava novih prijetnji – Europa je već iskusila razdoblja nestabilnosti – već rastuća spoznaja da je samo odgađanje postalo teret. Odluke donesene danas oblikovat će sposobnost Europe da djeluje u desetljećima koja dolaze. To će biti ključno za reagiranje na vojne krize, osiguranje ključnih lanaca opskrbe i održavanje političke autonomije u konkurentnom svijetu.
Ovaj uvodnik ne želi slaviti pojedinačne zakonodavne akte ili institucionalne većine. Njegova je svrha ispitati širu transformaciju: postupni ponovni ulazak strateškog razmišljanja u europsko donošenje politika. Obrambena spremnost, industrijski kapaciteti i energetska sigurnost više se ne smatraju marginalnim ili iznimnim pitanjima. Sve se više prepoznaju kao strukturne komponente političke odgovornosti.
Veći dio protekla tri desetljeća europska integracija bila je vođena pretpostavkom da se stabilnost može jamčiti pravilima, tržištima i međuovisnošću. Obrana, energetska sigurnost i industrijski kapaciteti smatrani su sporednim brigama, ostacima prošlih vremena koje su navodno zamijenili globalizacija i institucionalno upravljanje.
To doba je sada završeno.
Niz nedavnih odluka donesenih na razini EU-a – o obrambenoj spremnosti, industrijskoj politici i energetskoj sigurnosti – ukazuje na opipljivu promjenu u europskom strateškom načinu razmišljanja. Usvajanje obrambenog mini-omnibusa, napredak Europskog programa obrambene industrije (EDIP) i uspostava trajne zakonske zabrane uvoza ruskog plina nisu izolirani događaji. Zajedno, ovi uvidi naglašavaju sve veće prepoznavanje da se sigurnost ne može improvizirati, prepustiti vanjskim suradnicima ili odgađati unedogled.
Ovaj pomak zahtijeva pomno ispitivanje. Ovaj pomak ne označava iznenadnu ideološku konverziju, već konvergenciju između političke nužnosti i ideja koje europski konzervativci artikuliraju godinama.
Granice isključivo regulatorne Europe
Europska unija se dugo opisuje kao regulatorna sila. Njezin utjecaj je znatan, oblikujući tržišta, standarde i pravne okvire i interno i globalno. Ovaj pristup dao je konkretne rezultate u područjima kao što su pravo tržišnog natjecanja, zaštita potrošača i propisi o zaštiti okoliša.
Međutim, regulacija ima svoja ograničenja.
Sigurnosne krize, vojni sukobi i geopolitička prisila otkrili su strukturnu nespremnost Unije za djelovanje izvan civilnog područja. Obrana je ostala politički osjetljiva, fragmentirana po nacionalnim sustavima i uglavnom isključena iz zajedničkih mehanizama financiranja. Energetska ovisnost prihvaćena je kao ekonomski kompromis, unatoč ponovljenim upozorenjima o njezinim strateškim implikacijama.
Konzervativci su dosljedno tvrdili da ova neravnoteža nosi cijenu. Političke zajednice ne mogu se oslanjati isključivo na pravnu apstrakciju kada se suoče s materijalnim prijetnjama. Industrijski kapaciteti, energetska autonomija i obrambena spremnost nisu opcionalni dodaci upravljanju; oni su među njegovim temeljnim odgovornostima.
Sadašnji trenutak predstavlja odgođeno priznavanje te stvarnosti.
EDIP i povratak industrijske logike u obranu
Odobrenje Programa europske obrambene industrije označava prekretnicu u načinu na koji Europska unija pristupa obrambenoj proizvodnji. Po prvi put, obrana se tretira kao strukturno industrijsko pitanje, a ne kao privremeni odgovor na hitne slučajeve.
EDIP je važan jer prepoznaje jednostavnu istinu: vojni kapacitet ovisi o proizvodnim kapacitetima, lancima opskrbe i dugoročnom planiranju. Zalihe streljiva, objekti za održavanje i tehnološki razvoj ne mogu se prikupiti u trenutku krize. Oni zahtijevaju održiva ulaganja, koordinaciju i političku predanost tijekom vremena.
Konzervativni stav o EDIP-u bio je dosljedan. Podrška jačanju europske obrambeno-industrijske baze oduvijek je išla ruku pod ruku sa skepticizmom prema nejasnim okvirima kojima nedostaje operativna jasnoća. Rani nacrti programa kritizirani su upravo iz tog razloga: riskirali su davanje prioriteta formi nad funkcijom.
Konačni tekst odražava nekoliko konzervativnih zabrinutosti. Uvodi ograničenja na neeuropske komponente, priznaje potrebu za otpornim unutarnjim tržištem obrambene robe i integrira ukrajinsku industriju kao strateškog partnera, a ne kao pasivnog korisnika. Ti elementi ne jamče uspjeh, ali približavaju program njegovim navedenim ciljevima.
EDIP stoga ne treba shvatiti kao konačno postignuće, već kao test. Njegova relevantnost ovisit će o provedbi, brzini i političkom nastavku.
Mini-omnibus obrane i normalizacija obrambene politike
Usvajanje obrambenog mini-omnibusa od strane Europskog parlamenta manje je vidljiv, ali ne i manje značajan razvoj događaja. Za razliku od EDIP-a, ova mjera ne stvara nove tokove financiranja niti pokreće velike inicijative. Umjesto toga, prilagođava postojeće programe EU-a kako bi se mogli učinkovitije koristiti za obrambene svrhe i dvojnu namjenu.
Njegova važnost leži upravo u njegovom skromnom izgledu.
Desetljećima je obrana bila implicitno isključena iz mnogih instrumenata financiranja EU-a. Istraživački, infrastrukturni i digitalni programi djelovali su prema pretpostavkama oblikovanim okruženjem nakon Hladnog rata. Mini-Omnibus revidira te pretpostavke, usklađujući postojeće alate s trenutnim sigurnosnim potrebama, a istovremeno ostajući proračunski neutralan.
Ono što se ovdje mijenja nije opseg potrošnje, već temeljna logika. Obrana se više ne tretira kao anomalija koja zahtijeva iznimno opravdanje. Postaje integrirana dimenzija europske politike, ugrađena u istraživanje, infrastrukturu i tehnološki razvoj.
Ova evolucija odražava konzervativno shvaćanje upravljanja: institucije se moraju prilagoditi okolnostima, a ne čuvati zastarjele tabue. Okvir politike je vrijedan utoliko što služi stvarnim potrebama, a ne zato što je od njih izoliran.
Energetska sigurnost kao strateški imperativ
Odluka o uspostavljanju trajne zakonske zabrane uvoza ruskog plina upotpunjuje ovu širu sliku. Energetska politika često je bila uokvirena kao tehničko ili ekološko pitanje. Nedavni događaji prisilili su kreatore politike da se suoče s energijom kao sigurnosnim pitanjem.
Za razliku od sankcija, koje ovise o periodičnom obnavljanju i političkom konsenzusu, trajna pravna zabrana stvara stabilnost i predvidljivost. Uklanja ključni izvor prihoda za neprijateljsku silu, a istovremeno smanjuje izloženost Europe vanjskom pritisku.
Godinama su se zabrinutost zbog energetske ovisnosti odbacivala u ime pristupačnosti ili tržišne učinkovitosti. Međutim, oslanjanje na jednog vanjskog dobavljača oduvijek je nosilo strateške rizike. Konzervativci već neko vrijeme upozoravaju na te opasnosti, pozivajući se na povijesno iskustvo, a ne na ideološki refleks.
Pretvaranjem postupnog ukidanja ruskog plina u strukturni pravni okvir, Europska unija priznaje da energetski izbori oblikuju geopolitičke ishode. Tržišta ne djeluju u vakuumu; ona postoje unutar političkih realnosti koje se moraju prepoznati i njima upravljati.
Konvergencija oblikovana nužnošću
Bilo bi pogrešno opisati ovaj razvoj događaja kao konzervativnu pobjedu u stranačkim okvirima. Nije bilo eksplicitne podrške konzervativnoj ideologiji od strane europskih centrističkih snaga, niti sveobuhvatne ponovne procjene prošlih političkih pretpostavki.
Umjesto toga, dogodilo se konvergencija oblikovana događajima.
Rat na europskim granicama, prisilna diplomacija i sistemska ranjivost suzili su prostor za apstrakciju. Politički akteri koji su se nekoć opirali raspravama o obrani i suverenitetu sada su prisiljeni sudjelovati u njima. Jezik se razvio, ali što je još važnije, razvili su se i instrumenti.
Ova konvergencija potvrđuje temeljni konzervativni uvid: realizam na kraju prevladava. Ideje odbačene kao nemoderne ili pretjerane često se vraćaju kada okolnosti ne ostavljaju održivu alternativu.
Rizik od samozadovoljstva
Priznavanje napretka ne opravdava obustavu nadzora. Europska povijest nudi mnogo primjera ambicioznih inicijativa koje su posrnule u fazi provedbe.
Obrambeni programi mogu biti usporeni postupcima nabave. Industrijske strategije mogu biti razvodnjene konkurentskim interesima. Diverzifikacija energije može se zaustaviti pod ekonomskim pritiskom. Ti rizici nisu nestali.
Za konzervativce je sada zadatak održati pritisak za koherentnost i provedbu. Obrambena spremnost mora se pretvoriti u mjerljive sposobnosti. Industrijska politika mora podržavati proizvodnju diljem Unije, a ne koncentrirati koristi u nekoliko sektora. Energetska neovisnost ne može se odgoditi bez posljedica.
Budnost je važna upravo zato što je smjer sada ispravan.
Pitanje strategije nasuprot procesu: europska dilema
Ključni izazov za europsko upravljanje bila je tendencija miješanja procesa sa strategijom. U političkoj sferi fokus je često bio na proceduralnom dovršetku, a ne na strateškom učinku. To se očituje u donošenju propisa, uspostavljanju okvira i stvaranju mehanizama. Pretpostavljalo se da će koherentnost automatski proizaći iz usklađenosti.
Strateška konkurencija ne funkcionira u skladu s ovom logikom. Važno je napomenuti da se moć najbolje ostvaruje kroz sposobnosti, pravovremenost i otpornost, a ne kroz proceduralnu savršenost. Kako bi se postigli ciljevi obrambene spremnosti, energetske sigurnosti i industrijske autonomije, potrebno je jasno odrediti prioritete tih ciljeva i po potrebi donositi političke odluke između konkurentskih ciljeva.
Značaj nedavnih odluka EU leži upravo u njihovom implicitnom osporavanju ovog proceduralnog refleksa. Podizanjem sigurnosnih problema unutar područja tradicionalno upravljanih tehnokratskim kriterijima, Europa počinje ponovno uvoditi hijerarhiju u donošenje politika. Važno je prepoznati da su određeni ciljevi važniji od drugih. Važno je napomenuti da se troškovi kašnjenja mogu značajno razlikovati.
Sposobnost Unije da prijeđe okvire upravljanja vođenog procesima i krene prema istinski strateškoj kulturi – onoj koja prihvaća kompromise, preuzima odgovornost i prepoznaje da se ne mogu svi rizici regulirati i ukloniti – bit će ključna za određivanje hoće li se ova promjena održati.
Strateški identitet Europe u pitanju
U svojoj srži, trenutna promjena postavlja temeljno pitanje o identitetu Europe. Je li Europska unija zadovoljna time da ostane regulatorni prostor, utjecajan u normama, ali ovisan o moći? Ili namjerava djelovati kao strateški akter sposoban braniti svoje interese i vrijednosti?
Civilizacija zahtijeva zaštitu – poanta koju konzervativci već dugo ističu. Prava, prosperitet i otvorenost ovise o sigurnosti, a ne obrnuto. Rastuće slaganje oko obrane, industrije i energetike sugerira da ovaj argument dobiva na značaju i izvan svoje tradicionalne baze.
Europska jasnoća u nastajanju nije ideološki entuzijazam. Ona je proizvod nužde. Izazov je sada osigurati da ta jasnoća postane trajna, oblikujući politiku ne samo u trenucima krize već i kao trajnu orijentaciju.
Povijest se vratila u Europu. Pitanje je hoće li Europa ostati pažljiva kada hitnost nestane.
Strateški pomaci u poslovanju ne postaju vjerodostojni samo kroz zakonodavstvo. Značaj ovih događaja prepoznaje se tek kada politički čelnici prihvate odgovornost za rezultate svojih postupaka, a ne za svoje namjere. Europa je često pokazivala vještinu u postavljanju ambicioznih ciljeva uz istovremeno raspodjelu odgovornosti, stvarajući time ugodnu udaljenost između odluka i njihovih posljedica.
Trenutna faza testirat će sposobnost prekidanja tog obrasca. Obrambena spremnost, energetska sigurnost i industrijska otpornost nameću troškove, kompromise i politički rizik. Zahtijevaju vodstvo koje je sposobno javnosti objasniti razloge iza tih izbora, umjesto pribjegavanja izbjegavanju odgovornosti koje često prati institucionalnu složenost.
U tom smislu, pravo mjerilo strateške zrelosti Europe neće se naći u političkim dokumentima, već u njezinoj spremnosti da preuzme odgovornost za posljedice svojih postupaka – ili nečinjenja – u izazovnijem globalnom okruženju.