Subscribe
Tijekom posljednjeg desetljeća, europska rasprava o migracijama prošla je kroz faze žestoke ideološke konfrontacije, često oscilirajući između retorike o vječnoj nuždi i tehnokratskog uvjeravanja. Međutim, početkom 2026. godine može se uočiti duboka promjena koja nadilazi stare političke kategorije. To nije instinktivna reakcija ili povlačenje diktirano strahom, već zahtjev za realizmom koji dolazi iz samog srca europskih društava. Upravljanje migracijskim tokovima i zaštita vanjskih granica više se ne doživljavaju kao puke stavke na birokratskom dnevnom redu, već kao sastavni elementi demokratske legitimnosti država i same stabilnosti europskog projekta.
Promjena faze u europskoj raspravi: signal europskog javnog mnijenja
Nedvosmislen signal u tom smislu dolazi iz kontinentalnog javnog mnijenja. Prema velikom istraživanju provedenom na uzorku od preko 11 700 građana u 23 države članice, 71% Europljana slaže se da bi Europska unija trebala nacionalnim vladama dati znatno veću kontrolu nad vlastitim granicama kako bi učinkovitije upravljale imigracijom. Ono što ove podatke čini politički relevantnima jest njihova geografska i politička transverzalnost: konsenzus za veći suverenitet nad granicama nije isključiva domena jedne regije, već je visok u zemljama na istoku, sjeveru, zapadu i jugu kontinenta. Ova konvergencija sugerira da zahtjev za kontrolom nije čin prkosa integraciji, već reakcija na percepciju centraliziranog upravljanja koje je izgubilo vezu s operativnim potrebama na terenu.
Brojke: ukupni pad, koncentrirani pritisak
Podaci o migracijskim tokovima u 2025. pružaju objektivan okvir za ovu percepciju, otkrivajući složenu stvarnost djelomičnog napretka i stalnog pritiska. Iako su nezakoniti ulasci u EU pali za oko 25% u prvih jedanaest mjeseci godine, na oko 166 900, pritisak nije nestao, već je postao koncentriraniji. Srednjosredozemna ruta i dalje je najkorišteniji koridor, s 40% ukupnih ulazaka, a Libija je izvorište preko 90% odlazaka na ovoj osi. Dok su neke rute, poput zapadnog Balkana, zabilježile značajan pad, druge, poput zapadnosredozemne rute, zabilježile su porast od 15%. Ove brojke potvrđuju da je migracija dinamičan fenomen koji zahtijeva brz i kalibriran odgovor, funkciju za koju se čini da su nacionalne vlasti bolje opremljene od nadnacionalne koordinacije, koju često usporavaju unakrsni veti i proceduralne složenosti.
Kada kontrola funkcionira: uloga političkih izbora
Često zanemaren element u javnoj raspravi jest da ukupno smanjenje nezakonitih prelazaka nije rezultat spontane dinamike, već rezultat specifičnih političkih izbora. Tamo gdje su EU i države članice uložile u strože kontrole, suradnju s tranzitnim zemljama i operativne sporazume o ograničavanju odlazaka, tokovi su pokazali značajan pad. To sugerira da upravljanje migracijama nije nekontrolirana pojava, već varijabla koja je osjetljiva na političku volju i sposobnost intervencije. Suprotno tome, tamo gdje odgovori ostaju fragmentirani ili odgođeni, pritisak se obično pomiče umjesto da se smanjuje, pogoršavajući napetosti između država članica.
Schengen pod pritiskom: kriza međusobnog povjerenja
Ova asimetrija između centraliziranih odluka i lokalnih posljedica stavlja schengenski sustav pod neviđeni politički pritisak. Iako slobodno kretanje ostaje neizostavan stup za većinu Europljana, njegov opstanak paradoksalno ovisi o sposobnosti vraćanja povjerenja u sigurnost vanjskih granica. Činjenica da je dvanaest vlada od početka 2025. obavijestilo o privremenom ponovnom uvođenju kontrola unutarnjih granica – od kojih osam izričito navodi migracije kao uzrok – ne bi se trebala tumačiti kao želja za demontiranjem područja slobodnog kretanja, već kao mehanizam samoobrane suočen sa sekundarnim tokovima koje trenutna pravila ne mogu obuzdati. Kada kontrola unutarnjih granica postane standardna praksa, to je znak da je ugovor o povjerenju temeljen na zajedničkoj odgovornosti ušao u krizu.
Europski odgovor i njegova strukturna ograničenja
U tom kontekstu, odgovor europskih institucija, koji je kulminirao novim Paktom o migracijama i azilu te sporazumima o „fondu solidarnosti“, predstavlja nužan, ali još uvijek nepotpun pokušaj rješavanja problema. Nedavne reforme postupaka povratka i popisa „sigurnih zemalja podrijetla“ upućuju u pravom smjeru prema većoj čvrstoći, ali ne rješavaju temeljno pitanje operativne kompetencije. Za europskog konzervativca, pitanje je jasno: politička odgovornost mora slijediti učinkovitu kompetenciju. Ako su nacionalne vlade odgovorne svojim biračima za javnu sigurnost, socijalnu koheziju i održivost lokalnih usluga, moraju zadržati pravo odlučivanja o tome tko ulazi i boravi na njihovom teritoriju. Učinkovita europska suradnja ne bi se trebala pretvoriti u slijepo delegiranje centraliziranim tijelima, već u supsidijarnu podršku državama članicama koje upravljaju prvom crtom vanjskih granica.
Suverenitet i ugovori: moguće ponovno uravnoteženje
Također je vrijedno podsjetiti, bez upuštanja u polemičko pretjerivanje, da trenutna struktura Europskih ugovora ne nameće nikakvu pravnu obvezu državama članicama da delegiraju sve svoje ovlasti u području kontrole granica i upravljanja migracijama. Migracijska politika je, po svojoj prirodi, područje zajedničke nadležnosti, u kojem bi uloga Unije trebala biti podrška i koordinacija djelovanja država članica, a ne njihova zamjena. Tendencija tumačenja svakog zahtjeva za većom nacionalnom kontrolom kao kršenja „europskog duha“ stoga nema čvrstu pravnu osnovu, već odražava opsežno političko tumačenje koje je na kraju potaknulo dvosmislenost i institucionalne napetosti. U tom smislu, zahtjev za jasnijim nacionalnim vlasništvom nad operativnim odlukama ne predstavlja prekid s europskim poretkom, već moguće ponovno uravnoteženje istog.
Kontrola i humanost: lažna dihotomija
Konačno, postoji ljudska dimenzija koja zahtijeva obnovu reda. Unatoč smanjenju broja dolazaka, cijena u smislu ljudskih života na Mediteranu ostaje dramatična, s preko 1700 žrtava zabilježenih samo u 2025. godini. Moralna je pogreška suprotstavljati kontrolu sa suosjećanjem: nered na granicama samo potiče kriminalni poslovni model trgovaca ljudima, potičući opasna putovanja temeljena na iluziji azilnog sustava koji je u previše slučajeva postao neprimjeren kanal za ekonomske migracije. Čvrst, predvidljiv i pravno utemeljen sustav kontrole jedini je pravi preduvjet za humanu migracijsku politiku sposobnu zaštititi one koji istinski imaju pravo na azil i obeshrabriti one koji pokušavaju zaobići pravila.
Suština demokratske legitimnosti
Upravo je u tom području danas u igri odlučujući dio kredibiliteta europskih institucija. Kada velika većina građana percipira sve veću udaljenost između odluka donesenih na nadnacionalnoj razini i konkretnih učinaka na lokalne zajednice, rizik nije samo politički, već i demokratski. Zahtjev za većom nacionalnom kontrolom granica ne izražava nostalgiju za prošlošću, već potrebu za ponovnim uspostavljanjem jasne veze između donošenja odluka, odgovornosti i konsenzusa. Ignoriranje ovog signala dodatno bi potaknulo jaz između građana i institucija, s posljedicama koje daleko nadilaze samo pitanje migracija.
Reformiranje bez lomljenja
U konačnici, Europa se ne suočava s binarnim izborom između izolacije i otvorenosti, već s potrebom da uskladi svoje upravljanje sa stvarnošću. Reforma bez prekida znači prihvaćanje da nacionalni suverenitet nije prepreka suradnji, već temelj na kojem ona mora počivati kako bi bila vjerodostojna. Samo vraćanjem sposobnosti država da djeluju i štite svoje građane bit će moguće očuvati Schengen i s njim povjerenje građana u Europu koja je konačno dorasla izazovima 21. stoljeća.