Subscribe
Europska unija suočava se sa strateškom stvarnošću u vezi sa sigurnošću svojih građana. Nedavna studija koju je naručila stranka ECR otkriva što građani država članica misle o rastućim obrambenim izdacima, državnom suverenitetu i zajedničkom dugu EU. Vremena u kojima živimo, u Europi obilježenoj geopolitičkom nesigurnošću, gdje sukob na istočnoj granici, zajedno s hibridnim pritiscima i sve fragmentiranijim međunarodnim poretkom, zahtijevaju ozbiljnu raspravu o potrebnim obrambenim izdacima. Čini se da je ta rasprava definitivno nadišla tehničku sferu i ušla u srž demokratske politike europskih čelnika.
Istraživanje koje je PollingEurope proveo u studenom, na zahtjev stranke ECRP, pruža jedan od najjasnijih i najnovijih snimaka o tome kako građani Europske unije doživljavaju rastuće troškove industrije naoružanja, strateške prioritete i ograničenja europske integracije u području sigurnosti. Osim navedenih brojki, studija priča koherentnu priču: Građani EU podržavaju i slažu se s jačanjem obrane, ali ne u bilo kojem obliku. Europljani žele sigurnost, ali ne po cijenu nacionalnog suvereniteta. Prihvaćaju suradnju, ali s podozrenjem gledaju na fiskalnu integraciju i mutualizaciju zajedničkog duga Unije. U tom općem kontekstu, stav biračkog tijela ECRP-a (Europske konzervativne i reformističke stranke) ne čini se ideološkom iznimkom, već dosljednim i strukturiranim izrazom široko podijeljenih intuicija u europskom društvu.
Očigledan konsenzus – 75% Europljana želi ulaganja u obranu
Prvi i najvažniji rezultat prošlomjesečne ankete otkriva većinski konsenzus među građanima u korist povećanja ulaganja u obranu. Dakle, u 27 država članica, 75% ispitanika smatra da bi Europa trebala ulagati u obranu, bilo putem zajedničkog europskog sustava ili jačanjem nacionalnih vojski i suradnjom s NATO-om. Ovaj prilično značajan postotak izvanredan je ne samo zbog svoje veličine već i zbog svoje geografske rasprostranjenosti. Čak su i ispitanici koji žive u zapadnoeuropskim zemljama, koje su tradicionalno manje sklone militarizaciji, izrazili podršku ulaganju u industriju naoružanja, a ta podrška čini se da je i dalje snažna. Na suprotnom kraju spektra, u srednjoj i istočnoj Europi, gdje se prijetnja Ruske Federacije doživljava kao vrlo izravna, javna podrška vojnim ulaganjima raste na preko 80%, dok u Poljskoj, europskoj zemlji s najdužom granicom s Ukrajinom, gdje već gotovo tri godine imamo veliki sukob, podrška obrani doseže impresivnih 89%. Ova konvergencija ukazuje na ključnu činjenicu, naime da se rasprava više ne vodi o tome “treba li” Europska unija ulagati u obranu, već o tome “kako”, “koliko” i “u kojem političkom okviru” će to ulagati.
Možemo tvrditi da postoje dvije vizije europske sigurnosti. U ovoj situaciji govorimo o europskoj integraciji nasuprot nacionalnom suverenitetu. S ove točke gledišta, istraživanje ističe gotovo savršeno uravnoteženu podjelu između dva sigurnosna modela koje preferiraju europski građani. Prema studiji, na europskoj razini 37% građana podržava ulaganje u zajednički obrambeni sustav Europske unije, dok 38% ispitanika preferira jačanje nacionalnih vojski u bliskoj suradnji s NATO-om. Ova polarizacija ne može se smatrati površnom jer zapravo odražava dvije različite vizije budućnosti europskog projekta ulaganja u obranu. Iz perspektive prvog pristupa, sigurnost se može definirati kao novi pokretač integracije, prirodan korak prema “geopolitičkoj Uniji”. Drugi pristup polazi od ideje da je sigurnost temeljni atribut nacionalne države i da države članice moraju igrati komplementarnu, a ne zamjensku ulogu. Relevantno je da je ovaj drugi pristup, sigurnost nacionalne države, u velikoj mjeri u skladu sa stavom ECR-a, koji se najjasnije poklapa sa značajnim dijelom javnog mnijenja. S 53%, glasači i pristaše ECR-a najdosljednija su skupina u podršci jačanju nacionalnih vojski i suradnji država članica s NATO-om, izričito odbacujući ideju potpuno integrirane nadnacionalne obrane. Ovaj stav ne može se smatrati izolacionizmom, već se mora priznati kao strateški realizam, s obzirom na to da se NATO doživljava kao vjerodostojno jamstvo sigurnosti, dok nacionalne države ostaju legitimni akteri u uporabi sile.
Pravi prioriteti Europljana su pragmatična, a ne simbolična obrana
Možda najrelevantniji dio studije PollingEurope je onaj posvećen konkretnim obrambenim prioritetima. U ovom dijelu, apstraktni diskurs o “strateškoj autonomiji” zamijenjen je izrazito pragmatičnim opcijama. Dakle, prvi prioritet koji su naveli građani koji su odgovorili na anketu (njih 36%) je jačanje nadzora zračnog prostora Europske unije i sprječavanje napada dronovima od strane Ruske Federacije. Ova opcija odražava teške lekcije rata u Ukrajini i svijest o ranjivosti civilne i vojne infrastrukture na tehnologije koje su relativno jeftine (nekoliko tisuća dolara/cijena drona), ali izuzetno učinkovite u nanošenju ogromne materijalne štete. Drugi u hijerarhiji prioriteta je jačanje obavještajnih sposobnosti i borba protiv propagande i dezinformacija. S ovim prioritetom slaže se 33% ispitanika ankete. Činjenica da ova preferencija premašuje tradicionalna ulaganja u industriju naoružanja pokazuje sazrijevanje javnog mnijenja, naime da je moderno ratovanje informativno prije nego što je kinetičko.
Što se tiče raketnih obrambenih sustava tipa Iron Dome, oni su na trećem mjestu s 30% podrške među građanima, a slijedi ih jačanje vanjskih granica Europske unije vojnom prisutnošću i fizičkim barijerama, pri čemu 28% ispitanika podržava tu ideju. Ovo je često izuzetno politizirano pitanje, ali ono koje sada poprima stratešku dimenziju, jer ovi rezultati jasno pokazuju da građani EU više ne odvajaju vanjsku sigurnost od kontrole granica. Međutim, zanimljivo je i primijetiti da prioriteti poput obvezne vojne službe na europskoj razini ili širenja europskog nuklearnog arsenala ostaju manjinsko mišljenje. Obični građani žele učinkovitu zaštitu, a ne ideološke ili simbolične projekte.
Biračko tijelo ECR-a: strukturna konvergencija, a ne okolnosti
Analiza raščlanjena po europskim političkim skupinama potvrđuje da je biračko tijelo ECR-a među najdosljednijima po pitanju obrane. Birači i pristaše ECR-a podržavaju ulaganja u obranu s visokim udjelom od 83%, ali imaju jasnu preferenciju za rješenja temeljena na nacionalnom suverenitetu, NATO-u i međuvladinoj suradnji. Kada su u pitanju prioriteti za obrambene izdatke, birači ECR-a iznad su prosjeka u usporedbi s drugim građanima s drugačijim ideološkim stavovima u svojoj podršci protuzračnoj obrani, zaštiti granica i sposobnostima odvraćanja. Istodobno, birači ECR-a dosljedno su skeptični prema ideji potpuno zajedničkih obrambenih politika nametnutih na europskoj razini. Ovaj stav birača ECR-a odražava ne samo konzervativnu ideologiju, već i pažljivo čitanje javnog mnijenja. U mnogim državama članicama, posebno u srednjoj i istočnoj Europi, privrženost suverenitetu izravno je povezana s nedavnim povijesnim iskustvima, a nacionalna sigurnost se doživljava kao neodvojiva od nacionalne kontrole.
Zajednički europski dug, crvena linija javnog mnijenja
Iz perspektive vojnih ulaganja, možemo reći da postoji relativno širok konsenzus među građanima koji su odgovorili na anketu, ali stvari se radikalno mijenjaju kada se rasprava okrene pitanju kako bi se to trebalo financirati. Pitanje stvaranja zajedničkog europskog duga namijenjenog isključivo vojnim izdacima duboko dijeli javno mnijenje. U 27 država članica, samo 42% ispitanika podržava ovu ideju zajedničkog duga među državama, dok je 39% protiv toga, a ostatak ispitanika je neodlučan. Razlike u mišljenjima postaju još jasnije kada analiziramo birače po političkim skupinama. Birači ECR-a među su najskeptičnijima, s 45% protiv zajedničkog duga EU i samo 40% za. Ovo oklijevanje ne može se smatrati samo euroskeptičnim refleksom, već izražava legitimne strahove od mutualizacije fiskalnih rizika, gubitka proračunske kontrole i pretvaranja obrane u izgovor za ubrzanu fiskalnu integraciju. Više nije novost da iskustvo zajedničkih fondova koje je EU koristio tijekom pandemije i dalje potiče sumnju da zajednički dug, jednom stvoren, ima tendenciju da postane trajan.
Integracija nasuprot demokratskoj legitimnosti. Realističnija Europa, ne nužno i federalnija
Jedna od ključnih poruka studije, možda i najvažnija, jest da se europska integracija u području obrane ne susreće s protivljenjem sigurnosti, već s problemom demokratske legitimnosti. Građani zemalja EU prihvaćaju suradnju, ali istodobno žele zadržati političku kontrolu nad temeljnim odlukama u vezi s vojnim izdacima, prioritetima i obvezama.
U tom kontekstu, stav pristaša ECR-a čini se mostom između potrebe za prilagodbom novim vojnim prijetnjama koje se nadvijaju nad Unijom i poštovanja nacionalnog demokratskog okvira. I ovdje ne govorimo o odbacivanju Europske unije, već o odbacivanju centraliziranog modela koji ne odražava u potpunosti povijesnu, stratešku i političku raznolikost država članica. Upravo zato istraživanje PollingEuropea iz studenog 2025. nudi jasnu lekciju donositeljima odluka u Bruxellesu, koju bi trebali naučiti oni koji žele da sve države budu zadužene pod jedinstvenim kišobranom Europske unije. Ako nepristrano i logično pogledamo tumačenje istraživanja, možemo reći da europski građani žele sigurnost, ali pod vlastitim uvjetima, a ne nametnutu političkom odlukom. Upravo zato ispitanici u studiji pozivaju na konkretna rješenja poput protuzračne obrane, obavještajnih službi i zaštite granica, dok istovremeno s oprezom gledaju na fiskalne ili vojne integracijske projekte koji kao da prelaze mandat demokratskog glasa. U tom kontekstu, konvergencija između javnog mnijenja i stavova ECR-a o obrani ne može se smatrati anomalijom, već je zapravo simptom Europe koja postaje sve lucidnija, sve pažljivija prema potrošnji i svjesnija granica integracije. Zato moramo potvrditi da se budućnost europske obrane ne može odlučivati isključivo u strateškim dokumentima, već u sposobnosti čelnika da poštuju ovu krhku ravnotežu između suradnje i suvereniteta, jer Europa više nema luksuz strateške naivnosti i, istodobno, ne čini se spremnom odreći se demokratske kontrole u ime apstraktne sigurnosti. Istraživanje PollingEuropea provedeno u studenom to pokazuje s jasnoćom koja se rijetko nalazi u trenutnoj javnoj raspravi.