Europa u potrazi za sigurnom energijom ili krajem udobne ovisnosti

Više od pola stoljeća Europa je živjela s dojmom da energija nije pravi problem i da čak i kad bi energetski problem stvarno postojao, bio bi riješen. Plin za grijanje domova i tvornice koje proizvode industrijsku robu prilično je ravnomjerno tekao do potrošača, dok je nafta potrebna za mobilnost dolazila iz izvora koji su se smatrali stabilnima, što je značilo da se s energijom postupalo više kao s robom nego kao s sigurnosnim pitanjem. Međutim, ako pažljivo pročitamo poglavlje “Promjena krajolika opskrbe energijom” iz studije “Osiguranje opskrbe: ponovno promišljanje o energiji u Europi koja se mijenja”, objavljene u prosincu prošle godine, možemo vidjeti koliko je ta ravnoteža bila krhka i koliko se brzo urušila kada se geopolitički kontekst dramatično promijenio. Invazija Ruske Federacije na Ukrajinu, koja je započela prije gotovo četiri godine, nije bila samo vojni šok za stari kontinent, već i prekretnica koja je prisilila Europu da temeljno preispita način na koji osigurava energiju za svoje građane.

Ono što se činilo stabilnim i predvidljivim postalo je neizvjesno i rizično, uzrokujući radikalnu promjenu europskog energetskog krajolika u vrlo kratkom vremenskom razdoblju. Studija “Osiguranje opskrbe – Rethinking Energy in a Changing Europe” naglašava da ta transformacija nije bila rezultat jednog događaja, naime rata u Istočnoj Europi, već kulminacija odluka donesenih tijekom posljednjih nekoliko desetljeća. Europske zemlje izgradile su energetski sustav temeljen na ekonomskoj učinkovitosti, niskim troškovima proizvodnje i međuovisnosti, pretpostavljajući da će trgovinski odnosi zauvijek ostati odvojeni i iznad mogućih budućih političkih sukoba. Ova se pretpostavka pokazala kao jedna od najvećih strateških pogrešaka europskog kontinenta. Prije krize uzrokovane rusko-ukrajinskim sukobom, prirodni plin zauzimao je središnje mjesto u europskom energetskom miksu, doživljavajući se kao prijelazno rješenje između tradicionalnih fosilnih goriva i obnovljivih izvora (energija vjetra ili sunca). Do prije četiri godine Ruska Federacija bila je glavni dobavljač za mnoge europske zemlje, a taj se odnos često predstavljao kao primjer pragmatične suradnje. Međutim, studija “Osiguranje opskrbe – Rethinking Energy in a Changing Europe” pokazuje nam da je ta ovisnost o ruskom plinu stvorila duboke strukturne ranjivosti u svim gospodarskim sektorima. Nedostatak stvarne diversifikacije, nedovoljna ulaganja u alternativne izvore i koncentracija infrastrukture na jednog dobavljača pretvorili su energiju u slabu točku sigurnosti Europske unije. Smanjenjem i naknadnim prekidom opskrbe plinom iz Ruske Federacije, Europa se probudila iz sna i suočila se s oštrom stvarnošću. Prvo, cijene su naglo porasle; drugo, lanci opskrbe bili su destabilizirani zbog nedostatka predvidljivosti; i treće, europske vlade bile su prisiljene reagirati i poduzeti mjere za zaštitu svojih građana i industrije pod pritiskom. Studija ističe da je ova energetska kriza otkrila velike razlike među državama članicama. Zemlje koje su rano ulagale u diversifikaciju i alternativne izvore uspjele su se puno brže prilagoditi trenutnoj situaciji, dok su druge bile puno više izložene šoku. Čitatelj bi trebao shvatiti da promjena u energetskom krajoliku nije ograničena samo na izvor opskrbe, već i na filozofiju koja je u osnovi energetskih politika. Energija se sada preobrazila iz robe u stratešku imovinu. Većina europskih zemalja počela je shvaćati energetsku sigurnost jednako ozbiljno kao i vojnu ili ekonomsku sigurnost. Poglavlje “Promjena krajolika opskrbe energijom” u spomenutoj studiji naglašava da je ta promjena perspektive jedna od najvažnijih posljedica trenutne energetske krize.

Drugi ključni aspekt analiziran u studiji jest kako je ubrzan prijelaz na obnovljive izvore. Energetska kriza djelovala je kao katalizator, ubrzavajući procese koji su prije napredovali izuzetno sporo ili su ih ponekad blokirale političke debate i ekonomski interesi. U tom smislu, solarna energija, energija vjetra i drugi obnovljivi izvori polako, ali sigurno postaju ne samo ekološki prihvatljive opcije, već i sigurnosna rješenja. Međutim, studija nas upozorava da ovaj prijelaz nije bez izazova i uključuje visoke troškove. Ovisnost o uvoznim tehnologijama (posebno iz azijskih zemalja), kritičnim sirovinama i globalnim lancima opskrbe stvara nove ranjivosti koje su drugačije prirode, ali jednako ozbiljne kao i trenutna energetska kriza.

Možemo vidjeti kako se, korak po korak, europski energetski krajolik redefinira kroz diverzifikaciju plinskih i naftnih ruta i dobavljača. Tijekom protekle četiri godine uvoz ukapljenog prirodnog plina (LNG) značajno se povećao, a suradnja s partnerima izvan Europe, posebno Sjedinjenim Američkim Državama i Saudijskom Arabijom, postala je prioritet za gotovo sve vlade država članica. Ova promjena značajno je smanjila ovisnost o jednom dobavljaču (Ruskoj Federaciji), ali istovremeno je dovela do mnogo većih troškova i stvorila intenzivniju globalnu konkurenciju za resurse, što nam pokazuje da energetska sigurnost Europske unije više nije samo unutarnje pitanje starog kontinenta, već ono koje se odvija na globalnoj razini.

Jedan element koji se često zanemaruje jest utjecaj ove transformacije izvora opskrbe energijom na krajnje potrošače, tj. građane. Iz perspektive prosječnog građanina, porast cijena energije izravno je utjecao na životni standard, potaknuo inflaciju i pojačao društvene nejednakosti. Zato studija sugerira da će uspjeh nove europske energetske politike ovisiti ne samo o tehničkim kapacitetima za osiguranje opskrbe, već i o tome kako su troškovi raspoređeni među civilnim društvom. Bez javne podrške i državnog financiranja, svaka strategija riskira da bude osporena od strane građana, a zašto ne, čak i potkopana. Zato promjena energetskog krajolika znači i preispitivanje uloge države jer su se, nakon godina liberalizacije i povlačenja s tržišta, vlade vratile u prvi plan, intervenirajući kako bi stabilizirale cijene koje plaćaju građani, zaštitile potrošače i osigurale kontinuitet opskrbe. Studija pokazuje da ovaj povratak nije nužno privremen, već znak nove faze u kojoj država postaje središnji igrač u upravljanju energetskim rizicima.

Ako bismo zaključili poglavlje “Promjenjivi krajolik opskrbe energijom”, možemo reći da ono opisuje Europu koja prolazi kroz ubrzani proces prilagodbe, budući da je trenutna energetska kriza, koja je uništila stare iluzije, stvorila i priliku za stratešku obnovu za budućnost. Moramo biti svjesni da energija više nije tehnički detalj, već temeljna komponenta sigurnosti i stabilnosti europskog kontinenta. Način na koji Europska unija upravlja ovom tranzicijom utjecat će ne samo na gospodarstvo i okoliš, već i na socijalnu koheziju i dugoročni kredibilitet europskog projekta. Europa je godinama vjerovala da je njezina opskrba energijom zajamčena, ali kriza izazvana ratom u Ukrajini još je jednom pokazala koliko je ta sigurnost krhka i koliko brzo ovisnost o jednom dobavljaču može postati prijetnja sigurnosti država članica. Jeftin plin dugo je bio temelj udobnosti europske industrije, a kada su opskrbe prekinute, cijeli je kontinent otkrio da energetsku sigurnost ne treba smatrati luksuzom, već nužnošću. Europa je dugo ignorirala upozorenja političkih i ekonomskih analitičara i sada plaća cijenu za to. Promjenjivi energetski krajolik otkrio je ranjivosti koje su se gomilale tijekom vremena, a ne preko noći. Moramo biti realni kada kažemo da trenutna energetska kriza nije puka nesreća, već rezultat strateških izbora donesenih davno jer, kako su nam pokazali autori studije “Osiguranje opskrbe – ponovno promišljanje energije u Europi koja se mijenja”, ovisnost o jednom dobavljaču radikalno je promijenila pravila igre u cijeloj Europi. Jedna stvar je kristalno jasna: energija je preko noći postala jedan od najvećih strahova Europljana, a promjenjivi energetski krajolik redefinirao je sigurnost kontinenta.