Subscribe
Dolazi trenutak kada politika prestaje juriti za naslovima i počinje pisati pravila igre. Posljednjih tjedana, u dosjeu koji je više od bilo kojeg drugog pomaknuo glasove, vlade i većine diljem Unije – imigracija i sigurnost – ta prekretnica ima ime i metodu: Giorgia Meloni. Ne zato što Italija, sama po sebi, može “zapovijedati” Bruxellesom. Već zato što je linija koju Rim gura već dvije godine – granična kontrola, brži postupci, suradnja s trećim zemljama, odvraćanje od krijumčara i eksplicitna veza između upravljanja migracijama i javnog reda – zapravo postala smjer prema kojem se preusmjerava težište Europe.
Najjasniji dokaz došao je iz Europskog parlamenta. Početkom veljače 2026. zastupnici u Europskom parlamentu odobrili su stvaranje prvog popisa EU-a „sigurnih zemalja podrijetla“ i nova pravila o konceptu „sigurne treće zemlje“, uz široku podršku i značajnu političku podjelu: Europska pučka stranka, konzervativci (ECR) i druge desno-centrističke snage formirale su kritičnu masu protiv otpora dijela socijalista i liberala. Istovremeno, Komisija je pozdravila ove mjere kao operativni pregled Pakta o migracijama i azilu, koji bi se trebao u potpunosti primjenjivati od lipnja 2026. Jednostavno rečeno: Europa gradi brže, strože alate za provjeru prijava, upravljanje granicama i vjerodostojnost povratka. I to je upravo ono što je Meloni zahtijevala od početka, kada su mnogi – posebno u medijskim salonima – odbacili njezin program kao puku propagandu. Danas su te iste ključne riječi postale institucionalni vokabular: „sigurnost“, „nedopustivost“, „sigurne zemlje“, „eksternalizacija“, „bilateralni sporazumi“, „ubrzani postupci“.
Ovo nije samo tehnička prilagodba. To je promjena u političkoj filozofiji – a time i u suverenitetu. Godinama je dominantna naracija tretirala ilegalnu imigraciju kao smrtonosnost: fenomen kojim se treba upravljati s unutarnjom „solidarnošću“ i nekoliko proceduralnih prilagodbi, pažljivo izbjegavajući odlučujuću točku – učinkovitu kontrolu ulaska. Rezultat je bio paradoks: više pravila, manje kontrole; više humanitarne retorike, više kriminalnog poslovanja duž mediteranske rute. Implicitni „model“ bio je model trajne nužde – koristan mnogim birokracijama i mnogim nevladinim organizacijama, ali poguban za europske građane, posebno u susjedstvima gdje se migracijski pritisak prevodi u društvene napetosti, sitni kriminal i rastuću percepciju nesigurnosti.
Meloni je razbio taj paradoks. Ako država ne odlučuje tko ulazi i pod kojim uvjetima, ne štiti ni svoje građane ni migrante koji istinski imaju pravo na zaštitu. Umjesto toga, štiti trgovce ljudima. A kada politika prestane govoriti o trgovcima ljudima i govori samo o „dobrodošlici“, na kraju služi onima koji monetiziraju kaos. Zato je europski potez prema „sigurnim zemljama“ politički toliko značajan. Popis zemalja podrijetla EU-a koje se smatraju sigurnima – i nova pravila koja proširuju upotrebu koncepta „sigurne treće zemlje“ – imaju jasan cilj: smanjiti zlouporabu azila kao prečaca za ilegalne ekonomske migracije, ubrzavanjem postupaka i olakšavanjem proglašavanja zahtjeva nedopuštenim kada postoji konkretna alternativa zaštiti negdje drugdje.
Kritičari to opisuju kao „demontažu“ prava na azil; u stvarnosti, to je pokušaj da se ono spasi od inflacije: ako sve postane azil, onda ništa nije azil. A sustav zaštite bez granica osuđen je na gubitak političke suglasnosti, sve dok ne eksplodira.
Ključna je stvar da ova linija nije rođena u briselskom laboratoriju. Izrasla je iz konkretnog pritiska zemalja na prvoj crti poput Italije i iz Melonijeve odluke da nacionalni problem pretvori u europsku bitku. Nije slučajno da, prema tumačenju mnogih međunarodnih promatrača, nedavni koraci Europe „otvaraju vrata“ inovativnim rješenjima koja jako nalikuju talijanskom pokušaju eksternalizacije dijela upravljanja trećim zemljama – poput protokola s Albanijom.
Oni koji osporavaju ova rješenja obično se pozivaju na dva argumenta. Prvi: zemlje označene kao „sigurne“ nisu uistinu sigurne za sve. To je ozbiljan prigovor, ali ne briše središnju točku: svaki sustav azila treba operativni prag, inače se urušava. I znakovito je da je čak i Europski parlament odlučio nastaviti, potpuno svjestan da će prava i jamstva postati osnova za parnice i sudsku kontrolu.
Drugi argument: ove politike „ne zaustavljaju odlaske“. I ovdje je stvarnost složenija od slogana. Odvraćanje nije prekidač za uključivanje/isključivanje; to je ravnoteža između kontrola, vraćanja, sporazuma s tranzitnim zemljama i razbijanja kriminalnih mreža. Ako jedan od ovih elemenata nedostaje, sustav gubi kredibilitet. A Europa danas pokušava izgraditi upravo tu arhitekturu.
Sigurnosna dimenzija je drugi stup „Melonijeve pobjede“. Jer europski pomak ne tiče se samo azila: tiče se politički eksplozivnog načela da je ilegalna imigracija također pitanje javnog reda i nacionalne sigurnosti. Ne u karikaturalnom smislu „svi su opasni“, već u institucionalnom smislu: nekontrolirani ulasci znače neprovjerene identitete, ranjivost na kriminalnu infiltraciju, pritisak na periferije i stres na policijske snage i sustave socijalne skrbi. To je abeceda svake ozbiljne države. I upravo je na toj liniji grebena vlada u Italiji snažno popustila: Vijeće ministara odobrilo je novi imigracijski paket koji uključuje ovlasti nametanja oblika „pomorske blokade“ u situacijama iznimnog pritiska ili prijetnji sigurnosti, uz sankcije i mjere protiv onih koji krše zabrane u teritorijalnim vodama.
Ovdje nije važna samo tehnička vrijednost mjere – koja će proći kroz talijanski parlament i neizbježno će biti osporavana – već i politička poruka: država se vraća preuzimanju kontrole nad granicama kao prerogative suvereniteta, bez kompleksa i bez isprike.
Ukratko: Meloni je prije drugih shvatila da se europska bitka oko imigracije dobiva promjenom pravila. Radila je na normalizaciji koncepata koji su do nedavno bili tabu: sporazumi s trećim zemljama, centri izvan EU-a, „sigurnosne“ liste, šira neprihvatljivost, brži postupci. Danas se te riječi nalaze u izglasanim zakonima, komunikacijama Komisije i europskim parlamentarnim kronikama.
Naravno, svaka „pobjeda“ je relativna i privremena. Odlučujuće pitanje ostaje otvoreno: izvršenje. Europska povijest puna je ambicioznih paktova koji su ostali nedovršeni zbog administrativne inertnosti, nacionalnog otpora ili pravnih sporova. A što se tiče migracija, trenje će biti maksimalno, jer napetost između kontrole i jamstava neizbježno proizvodi žalbe, presude i ograničenja provedbe. Štoviše, vjerodostojnost povratka ovisit će o sposobnosti sklapanja učinkovitih sporazuma sa zemljama podrijetla i tranzita – i o političkoj volji da se oni primijene. Reći „sigurna zemlja“ nije dovoljno da se povratni let stavi u zrak. Ali politika je, prije svega, smjer. A smjer Europe se promijenio. Promijenio se jer su vlade, uključujući i one koje nisu „suverene“, shvatile da bez granične kontrole Unija ne može opstati – društveno ili politički. I promijenio se jer je talijanski vođa, s profilom koji su mnogi u Bruxellesu nekoć smatrali „perifernim“, pretvorio Italiju od zemlje koja apsorbira odluke u zemlju koja ih oblikuje.
To je bit Melonijeve „pobjede“ u Europi: kulturni preokret. Imigracija više nije predmet automatskog moraliziranja; to je stvar vlade. A upravljanje znači birati, filtrirati, vraćati, sprječavati, braniti. Sigurnost se vraća onome što je oduvijek bila: preduvjetu slobode. Konačni paradoks je da bi upravo taj zaokret mogao spasiti, srednjoročno gledano, samu europsku ideju. Jer Unija si može priuštiti gotovo sve – osim da se čini nemoćnom. Europa koja dokazuje da može odlučivati o granicama i štititi svoje građane ponovno stječe legitimnost. A ako danas Strasbourg i Bruxelles realističnije govore o ubrzanim postupcima, „sigurnim zemljama“ i vanjskoj suradnji, to je zato što je Rim inzistirao, pregovarao i gurao sve dok se oprez drugih nije pretvorio u nužnost.
Meloni nije „europeizirala“ Italiju: talijanizirala je europsku debatu, vraćajući je na tlo konkretnosti. I upravo na tom će se temelju – sviđalo se to njezinim kritičarima ili ne – europska politika prosuđivati u godinama koje dolaze.