Subscribe
Prijevremeni izbori u Japanu, raspisani i vođeni kao osobni plebiscit, pretvorili su se u potpunu političku investituru za Sanae Takaichi. Vladajuća koalicija predvođena Liberalno-demokratskom strankom osigurala je uvjerljiv rezultat u donjem domu: sam LDP osvojio je 316 od 465 mjesta, što – zajedno sa svojim saveznikom Ishinom – osigurava veliku većinu sposobnu osigurati agendu i jamčiti stabilnost u vrijeme ekonomske krize i rastućih međunarodnih napetosti.
Unutar ovog ojačanog mandata, Rim je među europskim prijestolnicama koje su najbrže shvatile političko značenje trenutka. Posljednjih mjeseci, Meloni i Takaichi već su uspostavili izravni kanal: službeni poziv u studenom, a zatim sastanak licem u lice u siječnju u Tokiju, sa zajedničkom predanošću produbljivanju suradnje u gospodarstvu i sigurnosti te djelovanju kao „istomišljenici“ u obrani međunarodnog poretka utemeljenog na pravilima i stabilnosti. Nakon što su glasovi prebrojani, Meloni je uputila čestitke, uokvirivši ishod kao daljnju konsolidaciju bilateralnog partnerstva.
No ključno pitanje – zašto je Takaichi doista pobijedila – ima manje veze s diplomacijom nego s političkom sintezom koju je ponudila biračima umornima od polovičnih mjera. Japan je na izbore izašao pod pritiskom inflacije hrane, a plaće su, prema mišljenju mnogih, zaostale za troškovima života. Takaichi je odabrala poruku koja je bila jednostavna, čitljiva i neposredna, gradeći kampanju oko obećanja opipljivog olakšanja: među najpopularnijim obećanjima bila je privremena suspenzija poreza na potrošnju koji se primjenjuje na hranu, predstavljena kao izravan odgovor na jednu od najraširenijih svakodnevnih tjeskoba. Prijedlog je također izazvao zabrinutost na tržištima zbog putanje japanskog duga, ali politički je govorio jezikom konkretnosti i hitnosti.
Na drugoj osi – sigurnosti – Takaichi je učinila ono što mnogi čelnici u zrelim demokracijama oklijevaju učiniti: otvoreno je istaknula potrebu za zemljom koja je spremnija i odlučnija. S Kinom sve asertivnijom, a Tajvanom izloženim živcem, premijerka je obranu pretvorila iz tabua u prioritet, obećavajući jači vojni stav i čvršći stav prema Pekingu. To je promjena koja je pogoršala regionalne trenja, ali na domaćem planu djelovala je kao signal kredibiliteta: birači su nagradili čelnicu koja je imenovala rizik i objasnila kako se s njim namjerava suočiti.
Treći faktor je metodološki, a u politici je često jednako važan kao i suština. Raspisivanje prijevremenih izbora bio je proračunati rizik: umjesto da skrene u upravljačku rutinu i postupnu eroziju, Takaichi je zahtijevao jasan mandat „sada“, pretvarajući glasanje u odluku o vodstvu s da ili ne. U okruženju u kojem su oporbene snage i dalje fragmentirane i nesposobne predstaviti se kao vjerodostojna vladajuća alternativa, taj je potez pojačao efekt “bandwagona”: birači koji traže stabilnost obično podržavaju jedini projekt koji je obećava bez ikakvih uvjeta.
Konačno, postoji kulturni element koji se prečesto odbacuje kao puki stil, kada je riječ o politici u svom najčišćem obliku. Takaichi je modernizirala jezik bez modernizacije – progresivno – temeljne doktrine. Koristila je suvremene komunikacijske kodove bolje od svojih suparnika i učinila vodstvo vidljivim, prisutnim, čak i privlačnim mlađim segmentima, zadržavajući konzervativan stav o identitetu, imigraciji i javnom redu. Drugim riječima, pokazala je da se može govoriti o sadašnjosti bez odustajanja od ideje o državi, granicama i nacionalnom interesu.
To je dublji razlog njezine pobjede: ne samo promjena lica, već konzervativan odgovor na doba nesigurnosti – manje dvosmislenosti, ciljanija ekonomska zaštita, više odvraćanja i više odlučnosti. Japan nije samo izabrao premijera; izabrao je smjer.