Subscribe
Nije kraj Zelenog plana. Ali nešto se u Bruxellesu očito promijenilo.
Nakon godina u kojima su se europski klimatski ciljevi činili gotovo imunima na bilo kakvu ozbiljnu raspravu o ekonomskim i društvenim troškovima tranzicije, Europska komisija počinje se suočavati s riječju koja je predugo ostala na marginama rasprave: konkurentnost.
Najjasniji signal došao je 17. srpnja, kada je Komisija predstavila veliku reviziju Sustava trgovanja emisijama Europske unije, mehanizma koji od proizvođača energije, teške industrije, zrakoplovnih i brodarskih tvrtki zahtijeva da plaćaju svoje emisije CO2.
Klimatski cilj formalno ostaje nepromijenjen. Europska unija i dalje teži smanjenju neto emisija stakleničkih plinova za 90 posto do 2040. u usporedbi s razinama iz 1990., na putu prema klimatskoj neutralnosti do 2050. Međutim, ono što se mijenja jest put kojim Bruxelles namjerava ići.
Prema prijedlogu Komisije, godišnje smanjenje broja ugljičnih dozvola dostupnih na tržištu značajno bi se usporilo. Stopa bi pala s trenutnih 4,3 posto na 3,7 posto u 2031., a zatim na 1,7 posto u 2036. Teška industrija poput čelika i cementa također bi dulje zadržala besplatne dozvole za CO2, a njihovo postupno ukidanje produljeno bi do 2038.
Ove brojke mogu se činiti vrlo tehničkim. Politički gledano, one pričaju mnogo širu priču.
Godinama je europski pristup bio relativno jednostavan: emisije ugljika trebale bi biti progresivno skuplje, a tvrtke bi bile prisiljene ubrzati prijelaz na čistije tehnologije. Problem je u tome što ostatak svijeta nije stajao mirno dok je Europa osmišljavala sve ambicioznije klimatske propise.
Europski proizvođači natječu se s tvrtkama u Sjedinjenim Državama koje općenito imaju koristi od jeftinije energije i s kineskim konkurentima koje podržavaju snažne industrijske politike, ogromne ekonomije razmjera i, u mnogim slučajevima, manje zahtjevna ekološka ograničenja.
Posljedicu je sve teže ignorirati. Klimatske ambicije mogu biti ekonomski održive samo ako europske tvrtke ostanu sposobne proizvoditi, ulagati i zapošljavati radnike u Europi.
Sama Komisija sada otvoreno priznaje problem. Predstavljajući svoju novu strategiju elektrifikacije 17. srpnja, Bruxelles se izričito osvrnuo na „promjenjivi geopolitički i ekonomski kontekst“ koji zahtijeva modernizaciju ETS-a, stavljajući konkurentnost, dekarbonizaciju i europsku neovisnost u isti politički okvir. Komisija je također priznala osnovne strukturne probleme: električna energija još uvijek može koštati oko tri puta više od plina, spajanje na mrežu može potrajati godinama, a mnoge čiste tehnologije teško postižu komercijalnu razmjeru.
Ovdje klimatska politika prestaje biti samo pitanje okoliša i postaje pitanje industrijske i geopolitičke moći.
Zatvaranje tvornice u Lombardiji, Njemačkoj ili Poljskoj moglo bi smanjiti emisije zabilježene unutar Europske unije. Ali ako Europa potom uvozi isti čelik, kemikalije ili industrijsku robu iz zemalja koje posluju pod slabijim ekološkim zahtjevima, globalna ekološka korist postaje daleko manje očita.
Europa riskira izvoz ne samo svojih emisija, već i svojih tvornica, tehnološkog znanja, investicija i radnih mjesta.
Upravo je to kritika koju konzervativne snage i nekoliko nacionalnih vlada iznose godinama. Ono što se promijenilo jest da ti argumenti više nisu ograničeni na političke margine Bruxellesa. Oni sve više utječu na središte europskog donošenja odluka.
Europski konzervativci i reformisti bili su posebno glasni.
Uoči objave Komisije, Alexandr Vondra, koordinator ECR-a u Odboru za okoliš Europskog parlamenta, nazvao je reviziju ETS-a testom je li Bruxelles konačno spreman priznati „geopolitičku i ekonomsku stvarnost s kojom se suočava europska industrija“.
Vondra je pozvao na postupno ukidanje besplatnih dozvola ili njihovo značajno usporavanje za sektore u kojima je dekarbonizacija i dalje posebno teška. Njegov središnji argument bio je nedvosmislen: „Europska klimatska politika ne smije ići na štetu njezine industrijske konkurentnosti“.
Zabrinutost nije u tome da Europa treba odustati od ekoloških ciljeva. Radi se o tome da politika zaštite okoliša ne bi trebala dovesti do rezultata u kojem se emisije samo prenose u inozemstvo, dok europski industrijski kapaciteti nestaju.
Nekoliko dana ranije, bivša poljska premijerka i zastupnica u Europskom parlamentu (ECR) Beata Szydło uspostavila je istu vezu između klimatske regulacije i ekonomske snage tijekom rasprave u Europskom parlamentu o prioritetima novog irskog predsjedanja Vijećem.
Za Szydło, nadolazeći pregled ETS-a predstavljao je ključni test može li europsko gospodarstvo konačno „raširiti krila i postati konkurentno“, umjesto da bude ograničeno pravilima koje je razvio sam EU.
Drugi članovi grupe otišli su dalje. Talijanski zastupnik u Europskom parlamentu (ECR) Stefano Cavedagna opisao je ETS kao simbol regulatornih ekscesa koji su naštetili europskoj konkurentnosti, dok je poljski zastupnik u Europskom parlamentu Bogdan Rzońca sveo raspravu na namjerno izravni prioritet: energija, tvrdio je, prvo mora biti pristupačna poduzetnicima, a zatim zelena.
Iza tržišta ugljika stoji i šire energetsko pitanje.
Komisija želi da Europa dramatično poveća ulogu električne energije u prometu, grijanju i industriji. Njezin novi akcijski plan ima za cilj povećati udio električne energije u konačnoj potrošnji energije s oko 23 posto danas na 46 posto do 2040. Bruxelles procjenjuje da bi veća elektrifikacija na kraju mogla smanjiti europski uvoz fosilnih goriva za 260 milijardi eura godišnje.
Pa ipak, ECR i ovdje tvrdi da ciljevi ne mogu zamijeniti infrastrukturu.
Daniel Obajtek, koordinator grupe u Odboru za industriju i energetiku Europskog parlamenta, upozorio je da bi povećanje ciljeva elektrifikacije bez dovoljnih proizvodnih kapaciteta, skladištenja i električnih mreža samo povećalo troškove za poduzeća i kućanstva. Pozvao je na poticaje umjesto obveznih ciljeva te na to da nacionalne vlade zadrže kontrolu nad svojim energetskim miksovima.
Vondra je istu raspravu povezao s drugim pitanjem koje je Bruxellesu sve teže izbjeći: nuklearnom energijom. „Ne može postojati vjerodostojna strategija elektrifikacije bez nuklearne energije“, tvrdio je, pozivajući na lakše ulaganje u nove reaktore i manje europskih regulatornih prepreka financiranju nuklearne energije.
Uzeti zajedno, ovi stavovi ocrtavaju alternativni pristup izvornoj filozofiji Zelenog plana: dekarbonizacija ostaje cilj, ali se mora uskladiti s tehnološkom neutralnošću, pristupačnom energijom, nacionalnim okolnostima i očuvanjem europske industrijske baze.
I sam Bruxelles sada se, barem djelomično, kreće u tom smjeru.
Predložena reforma ETS-a ne samo da usporava neke od zahtjeva sustava. Također pokušava transformirati određivanje cijena ugljika u eksplicitniji instrument industrijske politike. Komisija želi da polovica budućih prihoda ETS-a bude namijenjena podršci domaćoj industriji, dok bi se deseci milijardi eura mobilizirali za financiranje čistijih tehnologija i industrijskih ulaganja. Tvrtke koje primaju određene pogodnosti zauzvrat bi morale uložiti konkretna sredstva u dekarbonizaciju.
Filozofija se stoga mijenja.
Umjesto da se gotovo isključivo oslanja na poskupljenje proizvodnje s visokim udjelom ugljika, EU je sve više prisiljena pitati se kako čista proizvodnja zapravo može postati ekonomski održiva na europskom tlu.
Ova razlika je važna.
Klimatska politika temeljena samo na zabranama, rokovima i višim troškovima može smanjiti europske emisije na papiru, a istovremeno oslabiti proizvodne kapacitete potrebne za financiranje i razvoj same tranzicije. Klimatska politika integrirana u istinsku industrijsku strategiju ima veće šanse za postizanje oba cilja.
Pomak je značajan i zato što konzervativna kritika Zelenog plana više nije samo vanjski napad na europski konsenzus. Elementi te kritike postupno postaju dio samog konsenzusa.
Konkurentnost, cijene energije, strateška autonomija, tehnološka neutralnost i rizik deindustrijalizacije ušli su u vokabular Bruxellesa. Europska rasprava više se ne odnosi samo na to koliko se brzo mogu smanjiti emisije, već na to hoće li Europa i dalje imati konkurentno industrijsko gospodarstvo na kraju tog procesa.
Bitka je daleko od kraja.
Prijedlog Komisije o ETS-u još će se morati pregovarati s Europskim parlamentom i državama članicama, a nekoliko vlada i političkih skupina vjerojatno će zahtijevati daljnje promjene. Istodobno, ekološke organizacije i dijelovi europske ljevice tvrdit će da labavljenje sustava riskira potkopavanje jednog od najučinkovitijih alata EU-a za smanjenje emisija stakleničkih plinova.
Ta se kritika ne može jednostavno odbaciti. ETS je odigrao značajnu ulogu u smanjenju emisija u sektorima koje pokriva. Pravo pitanje stoga nije funkcionira li određivanje cijena ugljika, već ostaje li sustav osmišljen u drugačijem ekonomskom dobu održiv kada se Europa suočava s visokim troškovima energije, agresivnom kineskom industrijskom konkurencijom, obnovljenim američkim ekonomskim nacionalizmom i rastućom zabrinutošću zbog svoje strateške ovisnosti o stranim silama.
Europa nije odustala od Zelenog plana.
Ono što počinje napuštati jest pretpostavka da se ekološka ambicija može odvojiti od ekonomske moći.
Godinama se u europskoj raspravi konkurentnost često tretirala kao nešto što će automatski uslijediti nakon zelene tranzicije. Danas Bruxelles otkriva suprotno: bez konkurentne industrije, pristupačne energije i tehnoloških kapaciteta, možda uopće neće biti trajne zelene tranzicije.
Strategija koja dovodi do europske deindustrijalizacije, veće ovisnosti o stranoj tehnologiji i povećanog uvoza iz gospodarstava s većim udjelom ugljika ne bi bila samo ekonomski neuspjeh. Bila bi to ekološka kontradikcija.
I možda je to najvažnija promjena koja se događa u Bruxellesu.
Europska industrijska stvarnost konačno je zaslužila mjesto uz svoje klimatske ambicije.