Prijevremeni izbori u Švedskoj: Vlada nije na vidiku unatoč pobjedi ljevice

Švedska je posljednji put održala prijevremene izbore 1958. godine. Moguće je da će se ponoviti 2026. godine.
Švedske parlamentarne norme stavljene su pod jedinstvenu vrstu pritiska nakon parlamentarnih izbora 13. rujna. Lijeva oporba – Socijaldemokrati, Ljeva stranka, Zelena stranka i Stranka centra – jedva su prestigle vladajuću desničarsku koaliciju – Umjerenjake, Švedske demokrate, Kršćanske demokrate i Liberale. Kada je objavljen konačni rezultat, iznosio je 49,57 posto za ljevicu, a 48,84 posto za desnicu. Tijesna utrka ilustrira promjenjivu nestabilnost suvremene švedske politike, koju dodatno komplicira nedostatak kohezije na ljevici.
Koliko je to točno loše? Pa, švedska ljevica je toliko nekongruentna da je sada diskutabilno znači li parlamentarna većina nužno i pobjedu. Prije nego što se shvati parlamentarna dilema s kojom se Švedska suočava, potrebno je objasniti političke sukobe koji trenutno drže zemlju kao taoca.
U trenutku pisanja ovog teksta, prošlo je 33 dana od zatvaranja biračkih mjesta, a vlada još nije formirana. Zastoj u pregovorima između „pobjedničkih“ crveno-zelenih stranaka posljedica je ukorijenjenih pozicija Stranke centra i Lijeve stranke, koje su u mnogim aspektima jedna drugoj polarne suprotnosti, unatoč tome što su dio istog političkog bloka. Od pitanja koja su na stolu, možda ih dva ujedinjuju; ukidanje strogog imigracijskog sustava koji je izgradila desničarska Tidöova vlada i podrška socijaldemokratskoj vođi Magdaleni Andersson kao premijerki Švedske. Njihove razlike svode se na klasične napetosti između socijalista i zagovornika slobodnog tržišta – da, švedska ljevica udomljuje neke od najpredanijih kapitalista u zemlji.
Može li se revolucija zaustaviti pred vratima?
No najglasniji politički sukob na lijevoj strani švedske politike bilo je stanje Lijeve stranke. Nakon što je više od stoljeća bila pasivni opskrbljivač i partner u povjerenju dominantnim socijaldemokratima, Lijeva stranka je pod svojim sadašnjim vođom Nooshijem Dadgostarom usvojila ofenzivniju strategiju usmjerenu na ministarska mjesta. To bi bio ogroman korak naprijed za ljevicu, koja je, uz Švedske demokrate, jedina velika stranka u Švedskoj koja nikada nije imala poziciju u vladi.
Prema demokratskom načelu, stranka s pristojnom podrškom birača (Lijeva stranka ima 8,4 posto glasova) ne smije proizvoljno biti isključena iz važnih dužnosti ako je dio vladajuće koalicije. Stoga je lako razumjeti i suosjećati s motivacijama Lijeve stranke, koja je zapravo prilično slična motivacijama Švedskih demokrata, nacionalističke stranke. Obje stranke su, iako s vrlo različitim porijeklom, poviješću i ideologijama, „crne ovce“ svojih blokova, koje su dočekane s odbacivanjem i izbjegavanjem političkog establišmenta i etabliranih medija.
Zahtjevi ljevice za priznanje kao člana kabineta nailaze na žestoko protivljenje Stranke centra. Kao što je već rečeno, ideološki sukob između ove dvije stranke igra veliku ulogu u ovom natezanju užeta, ali nije jedini faktor u igri. Stranka centra utjelovljuje ‘buržoasku’ pristojnost i stoga se značajno vrijeđa zbog stalnih problema Stranke ljevice s terorističkim simpatijama među njihovim predstavnicima. Palestinski cilj postao je toliko važan za politički uspjeh Stranke ljevice da je stranka često na lokalnim razinama (a sve više i na višim razinama) sastavljena od aktivista koji manje-više uočljivo podržavaju nasilje i promiču antizapadne i svjetonazore trećeg svijeta.
Protivljenje Stranke centra ovoj vrsti politike koja zauzima neke od najviših dužnosti u zemlji je razumljivo i pohvalno. No, odgovornost je, naravno, na Stranci centra što je dovela ovu stranku do praga vlasti, čak i ako pokušavaju držati vrata zatvorena. Stranka centra, povijesno vezana za ostatak tradicionalnog ‘buržoaskog’ bloka s umjerenjacima, kršćanskim demokratima i liberalima, napustila je švedsku desnicu 2010-ih zbog svog ogorčenja prema nacionalističkim Švedskim demokratima. To je možda rezultat njezine biračke baze, koja prilično jednoglasno dijeli ta ogorčenja. Ali Stranka centra aktivno je odlučila ne proći proces transformacije kojim bi se potencijalni konstruktivan odnos sa Švedskim demokratima mogao normalizirati.
Liberali, nekoć vrlo nevoljni član Tidöove vlade, uspješno su se reformirali od vrha prema dolje između 2022. i 2026. u saveznika Švedskih demokrata, a mnogi birači desnog centra cijene ih kao liberalnu dopunu konzervativnim nacionalistima. Zašto Stranka centra ne može učiniti isto, da ne surađuje s kriptokomunistima i socijalistima u Lijevoj stranci? Kako njima ili njihovim biračima koristi da svoje političke odluke temelje na površnom ogorčenju nacionalizma, a ne na tome kako mogu pomoći švedskim poduzećima i industrijama da procvjetaju?
Umjesto toga, Stranka centra naporno radi na izgradnji mostova prema Lijevoj stranci. Početkom listopada, crveno-zelene stranke okupile su se na seminaru na poziv čelnice Stranke centra, Elisabeth Thand Ringqvist. Događaj je bio mnogo medijski praćen i predmet političke analize. Po prvi put, četiri stranačke čelnice ove eklektične koalicije fotografirane su zajedno, što su mnogi komentatori našalili kao veliki korak naprijed, samo tri tjedna nakon izbora. Situaciju na „pobjedničkoj“ strani švedske politike svakako je lako ismijati, a stvarnost je često apsurdnija od šala.
Gdje je pretpostavljeni premijer?
Usred fokusa na Lijevu stranku i Stranku centra, pitanje je, naravno, gdje je Magdalena Andersson? Cijela izborna kampanja Socijaldemokrata temeljila se na navodnoj privlačnosti njihove vođe biračima i kao ujedinjujuće snage na ljevici (to je kasnije postalo predmet kritike protiv nje interno, gdje je doživljavana kao da se osobno “kandidira za predsjednicu” Sjedinjenih Država više od svega ostalog).
Ova kula od karata brzo se srušila, vjerojatno i prije nego što su se birališta zatvorila, budući da je već nekoliko dana prije 13. rujna znatno izgubila na rezultatima anketa. Iako je cijelo vrijeme provela u oporbi kao najpovoljnije percipirana stranačka vođa u zemlji, pala je ispod premijera Ulfa Kristerssona iz Umjerenjaka i Ebbe Busch iz Kršćanskih demokrata, otprilike u isto vrijeme kada je visoki izborni rezultat koji su predviđali socijaldemokrati počeo nestajati. 14. rujna bilo je očito da je Magdalena Andersson osigurala socijaldemokratima najgoru izlaznost od 1908., sa samo 28 posto glasova. Prošla je lošije od svog prethodnika Stefana Löfvena 2018., a sve je to bilo u korist manjih stranaka u njezinoj zamišljenoj koaliciji. Lijeva stranka posebno je bila veliki pobjednik neuspjeha socijaldemokrata, što im je omogućilo da snažno proguraju svoje zahtjeve za zastupljenost u vladi.
Danas, mjesec dana nakon svog trijumfalnog govora o pobjedi, Magdalena Andersson je uglavnom nevidljiva i jedva da je javno komentirala napredak u formiranju vlade (a zasigurno ne i njegov nedostatak). Umjesto toga, čini se da su Stranka centra i Lijeva stranka te koje pokreću proces, iako u vrlo različitim smjerovima. To što se Andersson odmah pokazala nesposobnom ispuniti svoje središnje predizborno obećanje – brzu, stabilnu i predvidljivu vladu – bio je ogroman udarac njezinom osobnom prestižu. To što nije ni u prvom planu političkih događanja nakon izbora također je još jedan udarac. Vjerojatno gledamo na negativnu spiralu u kojoj bi njezini neuspjesi na više frontova mogli ubrzati njezin pad. Mnogi komentatori su pretpostavili da uopće nije nevjerojatno da će Andersson biti prisiljena dati ostavku u bliskoj budućnosti, bilo u vezi s neuspjehom u parlamentu kao premijerka, bilo u slučaju raspisivanja prijevremenih izbora, gdje će povjerenje u nju vjerojatno biti iscrpljeno.
Put do prijevremenih izbora
Dana 15. listopada, riksdag je konačno glasao za odbacivanje Magdalene Andersson kao premijerke. Kao što je i predviđeno, jedina stranka koja je podržala njezinu ambiciju bila je njezina vlastita, Socijaldemokrati. Postupak su prethodili govorima članova kluba svake parlamentarne stranke u kojima su obrazložili svoje stavove; Lijeva stranka i Stranka centra nisu uljepšale svoje odbacivanje Andersson. Ali imat će još jednu priliku za nekoliko tjedana, zbog načina na koji funkcionira švedski parlament.
Izbor švedskog premijera u rukama je riksdaga, čiji je prvi zadatak nakon izbora izabrati predsjednika parlamenta, koji će zatim pozvati prikladnog kandidata među stranačkim čelnicima, koji će biti zadužen za formiranje vlade. Nakon odbijanja, bira se novi kandidat, a taj ciklus se nastavlja do četiri kruga, prije nego što se moraju raspisati prijevremeni izbori. To je potencijalna putanja kojom se Švedska trenutno nalazi.
Predsjedatelj je samo vodeća administrativna funkcija riksdaga, ali je ipak prepun simbolike. Po tradiciji, predsjedatelj se bira iz najveće stranke u vladajućoj konstelaciji, dok se tri zamjenika predsjedatelja obično (uz neke iznimke) biraju iz najveće oporbene stranke, druge najveće vladajuće stranke, a zatim četvrte najveće stranke u parlamentu.
Već s izborom predsjednika parlamenta u rujnu došlo je do žestokih trvenja unutar crveno-zelenog tabora. Lijeva stranka, kao odgovor na to što joj socijaldemokrati nisu obećali mjesta u vladi, iznevjerila je predvidljivi ishod i nije podržala socijaldemokratskog kandidata za mjesto predsjednika parlamenta. Kada je postalo jasno da se parlamentarne norme mijenjaju, stranke Tidö uspjele su produžiti mandat aktualnog umjerenog predsjednika parlamenta, Andreasa Norléna, uz pomoć Lijeve stranke. Naravno, lišenje simboličke zastupljenosti kao predsjednika parlamenta zabilo je klin između socijaldemokrata i Lijeve stranke. Međutim, stav ljevice zasigurno je prošao – prvi put u više od stoljeća nisu namjeravali biti otirač Magdalene Andersson.
Predsjednica parlamenta, formalno neutralna, ali iz očitih razloga i dalje na ovaj ili onaj način djelujući u ime umjerenjaka, a ne socijaldemokrata, povjerila je Magdaleni Andersson zadatak istraživanja sastava vlade. Rezultat njezinih pokušaja pregovaranja o održivom vladinom programu koji će zadovoljiti i Lijevu stranku i Stranku centra bio je onakav kakav je predviđen; tri tjedna nakon imenovanja, Magdalena Andersson bila je prisiljena priznati pred predsjednicom parlamenta da ne može premostiti jaz između dvije stranke.
Odbijanje od strane riksdaga je formalnost. Ono što predstoji je sljedeći istraživački zadatak koji se dodjeljuje aktualnom premijeru Ulfu Kristerssonu (od 14. rujna vodi samo privremenu vladu), koji ima mogućnost pregovarati sa Strankom centra i Švedskim demokratima kako bi pokušao postići zadovoljavajući program koji uključuje oboje. To je, uz spomenuti otpor Švedskih demokrata prema centru, također osuđeno na propast.
Nakon toga, koji je prirodni tok djelovanja? Kada riksdag uđe u svoj treći krug istraživanja, pritisak na prepreke crveno-zelenoj vladi vjerojatno će početi popuštati. Mnogi analitičari slažu se da će se zastoj između ljevice i centra raspasti kada se suoče s konačnim izborom: preoblikovati svoje crvene linije ili se suočiti s biračima na prvim prijevremenim izborima u švedskoj demokraciji u gotovo 70 godina. Iz prirodnih razloga, Magdalena Andersson bit će sljedeća u redu nakon Kristerssona, a njezine šanse za postizanje dogovora bit će znatno veće nego prije.
To ne znači da je sve rečeno i učinjeno. Možda ima smisla u tome što Lijeva stranka svoj zahtjev za uključivanjem u vladu dovodi do prirodnog završetka, budući da imaju novo uvjerenje o ovom pitanju. Vjerojatno mogu ući i u novi izborni ciklus s vjetrom u leđima, budući da su zahtjevi za zastupljenost u kabinetu demokratski ispravni. Za Lijevu stranku, nadolazeći prijevremeni izbori vjerojatno su ohrabrujući. Za Socijaldemokrate, koji se već bore s najgorim rezultatima u više od stoljeća i slabim i ismijanim vođom, prijevremeni izbori bili bi noćna mora.
Što je sa Strankom centra, koja je vjerojatno najveći opstruktor političkog procesa? Nemaju osobito jake argumente za svoju tvrdoglavost, koliko god to politički prihvatljivo moglo izgledati većini desničara. Temeljiti cjelokupno svoje sudjelovanje na lijevoj strani politike na minimiziranju utjecaja Lijeve stranke čudan je motiv. Većini birača činilo bi se puno prirodnijim da Stranka centra jednostavno prihvati utjecaj Švedskih demokrata i zadovolji se prirodnim savezom s ostatkom stranaka desnog centra. To jest, naravno, uz iznimku birača Stranke centra.
U nedavnim anketama o tome kako birači svake stranke gledaju na zastoj u vladi, birači Stranke centra ističu se – inzistiraju na vladi koja ne uključuje ni Lijevu stranku ni Švedske demokrate, utjelovljujući podzemni centristički blok švedske politike. I Umjerenjaci i Socijaldemokrati smatraju se realnim koalicijskim partnerima. Ova perspektiva se ne nalazi nigdje drugdje u švedskoj politici i daje Centru i blagoslov i prokletstvo. To je jedina stranka koja predstavlja rijetke prave centriste (u stvarnosti društveno liberalne i samo fiskalno centrističke pozicije), ali ovo je ujedno i skupina s vjerojatno vrlo fluidnom lojalnošću. Kada su prisiljeni birati, vrlo je vjerojatno da će birači Centra prihvatiti ljevičarsku vladu umjesto da se drže principa – ovaj obrazac je uočen u situacijama koje nalikuju švedskoj, kao što je u Francuskoj, kada liberalni birači dosljedno podržavaju socijalističke kandidate kada se suoče s nacionalističkim kandidatima u drugom krugu.
Većina promatrača slaže se da je stoga Stranka centra puno vjerojatnije da će odustati od svojih prigovora nego Lijeva stranka. Već postoje neke naznake da se to događa. Motivi stranke za odbijanje pozicija u kabinetu Lijeve stranke postupno su se promijenili od moralnih prigovora na simpatije prema terorizmu i antisemitizam do isključivo ekonomske politike. Ekonomija je i dalje glavna prepreka između socijalista i kapitalista, ali barem se o njoj može pregovarati.
Sljedeći razvoj događaja vjerojatno je udaljen barem tjedan dana, u trenutku pisanja ovoga. Čini se da se predsjedniku riksdaga ne žuri – on daje iščekujućim švedskim biračima i medijima slobodan vikend, dok u ponedjeljak formalno ne delegira Ulfu Kristerssonu zadatak istraživanja vlade.