Subscribe
Energetska kriza nije jednoliko pogodila Europu, niti je imala iste učinke u svim zemljama Europske unije, zbog čega možemo reći da energija više nije samo tehničko pitanje, već duboko političko, a način na koji čelnici Europske unije upravljaju rizicima mnogo govori o našoj budućnosti. Jasno je da europske zemlje prolaze kroz istu krizu, ali s različitim resursima i rezultatima, a lekcije koje su naučile neugodne su i nemoguće ih je ignorirati.
Komparativna analiza studije “Osiguranje opskrbe: Rethinking Energy in a Changing Europe” provedena u prosincu 2025. polazi od ove temeljne stvarnosti i pretvara je u ključ za tumačenje europske sadašnjosti. Stoga živimo u Europskoj uniji izgrađenoj na ekonomskoj, povijesnoj i političkoj raznolikosti, koja je energiju učinila testom koordinacije, solidarnosti i institucionalne zrelosti. Način na koji su različite regije upravljale energetskim šokom govori jednako o infrastrukturi i resursima kao i o upravljanju, viziji i povjerenju. Komparativna analiza koju su proveli autori Rota Šņuka i Reinis Āboltiņš pokazuje da prilike i ranjivosti nisu ravnomjerno raspoređene, zbog čega su regije s diverzificiranim gospodarstvima, pristupom višestrukim izvorima energije i snažnim institucijama uspjele puno brže ublažiti utjecaj energetske krize. S druge strane, područja i, implicitno, zemlje ovisne o ograničenom broju dobavljača ili energetski intenzivnih industrija bile su puno izloženije. Ova neusklađenost nije slučajna, već je rezultat dugoročnih političkih i ekonomskih izbora, a studija koju je naručio ECR sugerira da je energija postala ogledalo koje odražava strukturne razlike između europskih regija. Iz te perspektive, trenutna energetska kriza koju proživljavamo može se protumačiti i kao pravi test sposobnosti Europe da predvidi, a ne samo reagira na trenutnu situaciju. Mnoge trenutne ranjivosti energetskih sustava bile su poznate ili barem predvidljive, ali su ipak odgođene na političkom dnevnom redu zbog troškova, praktičnosti ili kompliciranog konsenzusa. Nedostatak zajedničke europske strateške kulture u području energetike značio je da su se ponovljena upozorenja tretirala površno, a rješenja su se provodila prilično kasno. Kriza je ubrzala procese koji su se trebali odvijati postupno, prisiljavajući institucije i države članice da djeluju pod pritiskom.
Prilike utvrđene u studiji “Osiguranje opskrbe: Reosmišljavanje energije u Europi koja se mijenja” su stvarne, ali nisu bezuvjetne. Neke od država članica koje su uložile u inovacije, lokalne proizvodne kapacitete i energetsku učinkovitost uspjele su pretvoriti trenutnu krizu u poticaj modernizaciji. U tim slučajevima, energetska tranzicija nije se smatrala samo obvezom koju je nametnuo Bruxelles, već prilikom za ekonomsko i strateško repozicioniranje. Međutim, studija nas upozorava da se ovi primjeri ne mogu mehanički replicirati te da se u lokalnom kontekstu administrativni kapaciteti i javna podrška smatraju odlučujućim čimbenicima. Proširenje domaćih proizvodnih kapaciteta, posebno u području obnovljivih izvora energije, predstavljeno je kao glavni strateški smjer, ali ne i onaj bez napetosti, budući da energetska tranzicija uključuje visoke društvene i ekonomske troškove u kratkom roku, iako su dugoročne koristi neosporne. Razlike između regija i država članica u smislu javnog prihvaćanja energetskih projekata, prilagodbe tržištu rada i pristupa financiranju mogu pojačati postojeće nejednakosti. U nedostatku kompenzacijskih politika, ova energetska tranzicija riskira da postane novi faktor polarizacije, ali s druge strane, izazovi su duboki i trajni. Komparativna analiza koju su proveli Rota Šņuka i Reinis Āboltiņš ističe rizik energetske fragmentacije, u kojoj jače zemlje konsolidiraju svoje prednosti, dok najranjivije ostaju zaglavljene u začaranom krugu ovisnosti i nedovoljnog ulaganja. Ova dinamika ugrožava ne samo energetsku koheziju, već i europski politički projekt u cjelini, jer energija, u tom smislu, postaje test stvarne solidarnosti, a ne samo deklarativne solidarnosti. Dodatna razina studije odnosi se na odnos između europske energije i položaja Europske unije u međunarodnom sustavu, jer su energetske ovisnosti više puta ograničile diplomatski manevarski prostor Unije, izlažući je vanjskim geopolitičkim pritiscima. Upravo zato moramo shvatiti da je energetska sigurnost neodvojiva od koncepta strateške autonomije, koji je sve prisutniji u europskom političkom diskursu, ali još uvijek nedovoljno preveden u koherentne i operativne politike na razini EU.
Energetska sigurnost, pitanje od zajedničkog interesa
Poglavlje studije “Osiguranje opskrbe: Ponovno promišljanje energije u Europi koja se mijenja”, posvećeno političkom kontekstu Europske unije i strateškom upravljanju rizicima, ističe bitnu promjenu paradigme. Desetljećima je europskom energetskom politikom dominirala tržišna logika, učinkovitost i smanjenje troškova, dok se geopolitički rizik tretirao kao marginalna, daleka mogućnost. Međutim, nedavna kriza, uzrokovana prvenstveno rusko-ukrajinskim sukobom, pokazala je da je ovaj pristup nedovoljan. Energija se ne može odvojiti od politike, a sigurnost opskrbe ne može se prepustiti isključivo tržištu. Studija pokazuje da je Europska unija s određenim zakašnjenjem počela integrirati strateško upravljanje rizicima u svoje energetske politike, ali proces je još uvijek nepotpun. Identificiranje rizika, diverzifikacija izvora i stvaranje strateških rezervi važni su koraci, ali njihova učinkovitost ovisi o koordinaciji i kapacitetu provedbe. Razlike među državama članicama u pogledu prioriteta i resursa kompliciraju ovaj proces, a u nedostatku zajedničke vizije postoji rizik da će mjere ostati fragmentirane i reaktivne.
Središnji element novog pristupa je prepoznavanje od strane kreatora politika da je energetska sigurnost pitanje od zajedničkog interesa jer nijedna država članica ne može sama upravljati sistemskim rizicima. Međuovisnost je neizbježna, a pokušaji izolacije mogu stvoriti dodatne ranjivosti. Međutim, ta međuovisnost zahtijeva visoku razinu povjerenja i učinkovito upravljanje, aspekte koji nisu jednoliko razvijeni u zemljama Europske unije. Upravljanje europskim politikama i institucionalna dinamika donose kritičku perspektivu načinu donošenja odluka jer višeslojna struktura Europske unije, s ovlastima podijeljenim između europske, nacionalne i regionalne razine, može biti i snaga i slabost. U kontekstu energetske krize, ova složenost ponekad je dovela do kašnjenja, zbunjenosti i preklapanja nadležnosti, a nedostatak institucionalne jasnoće može potkopati učinkovitost odgovora na krizu. Europsko upravljanje energijom trenutno se suočava s temeljnom dilemom. S jedne strane, možemo tvrditi da je potrebna središnja koordinacija za upravljanje sistemskim rizicima i osiguranje solidarnosti, dok s druge strane moramo priznati da određene države i regije inzistiraju na autonomiji, pozivajući se na lokalne specifičnosti i demokratsku odgovornost. Upravo zbog toga budućnost europske energetske politike ovisit će o sposobnosti uravnoteženja ove dvije naizgled kontradiktorne potrebe. Drugi ključni aspekt je uloga europskih institucija u stvaranju predvidljivog okvira, budući da energetska ulaganja zahtijevaju stabilnost i povjerenje, a politička nesigurnost i česte regulatorne promjene mogu obeshrabriti dugoročne inicijative. U tom smislu, upravljanje ne bi trebalo smatrati samo administrativnim pitanjem, već odlučujućim faktorom energetske sigurnosti.
Socijalna dimenzija ponavljajuća je tema u studiji Rote Šņuke i Reinisa Āboltiņša, jer energetske politike riskiraju da budu doživljene kao tehnokratske i odvojene od svakodnevne stvarnosti građana. Prekomjerno povećanje cijena, mjere štednje u energetskom sektoru i ubrzana tranzicija mogu izazvati nezadovoljstvo ako ih ne prate mehanizmi socijalne zaštite. U nedostatku takvih mehanizama, javna podrška europskim politikama riskira erodiranje, potičući populizam i euroskepticizam. Komparativna analiza pokazuje da su regije koje su učinkovitije upravljale tim napetostima one koje su integrirale energetske politike u širu viziju razvoja, povezujući energiju s radnim mjestima, inovacijama, socijalnom kohezijom i regionalnim identitetom. Čini se da je ovaj holistički pristup jedna od najvažnijih lekcija krize. Kombinacija regionalne analize, europskog političkog konteksta i institucionalne dinamike slika Europu koja prolazi kroz duboku transformaciju, budući da je ova energetska kriza otkrila ograničenja starog modela, a istovremeno stvorila uvjete za strukturne reforme. Budućnost europske energetske sigurnosti ovisit će ne samo o tehnologiji ili ulaganjima, već i o sposobnosti Europske unije da uči iz krize i izgradi okvir upravljanja prilagođen nestabilnom svijetu. Možemo reći da je Europa na raskrižju, ali može tretirati energetsku krizu kao privremenu epizodu ili je pretvoriti u katalizator promjena. U pitanju nije samo sigurnost opskrbe, već i kredibilitet europskog projekta u cjelini, jer je energija postala test političke zrelosti Unije, a ishod tog testa imat će posljedice daleko izvan energetskog sektora.