Subscribe
Poslijeratna Europa bila je fragmentirani kontinent, ekonomski uništen dvama svjetskim ratovima i obilježen ideološkom podjelom između Istoka i Zapada. U tom napetom kontekstu, ideja o ekonomskoj i političkoj uniji proizašla je ne iz imperijalne ambicije, već iz očajničke potrebe za stabilnošću među europskim državama.
Kontekst formiranja Europske unije i dinamika javnog duga
Već 1951. godine Pariški ugovor postavio je temelje za Europsku zajednicu za ugljen i čelik (EZUČ), ekonomski sporazum između šest država (Francuske, Belgije, Nizozemske, Luksemburga, Italije i Zapadne Njemačke). Ovaj savez imao je za cilj ukloniti ekonomska rivalstva koja su potaknula dva svjetska rata koja su opustošila stari kontinent. Potpisivanje Pariškog ugovora bio je samo početak putovanja koje će, za samo četiri desetljeća, dovesti do formiranja Europske unije. Rimski ugovor, sklopljen 1957. godine, doveo je do proširenja trgovinske suradnje, čime je stvorena Europska ekonomska zajednica (EEZ). Izjavljeni cilj u to vrijeme bio je jednostavan i ambiciozan istovremeno: stvoriti zajedničko tržište sa slobodnim kretanjem robe i usluga, ljudi i kapitala. Nedeklarirana namjera europskih čelnika bila je više strateška, temeljena na ekonomskoj međuovisnosti usmjerenoj na sprječavanje još jednog rata i osiguranje zajedničkog prosperiteta država potpisnica Rimskog ugovora. Tijekom sljedeća četiri desetljeća Europska unija se širila i konsolidirala kroz uzastopne reforme. Prva reforma koju spominjemo je Jedinstveni europski akt (JEA). Potpisan 1986. godine, JEA je izmijenio Ugovore o osnivanju Europskih zajednica i uspostavio političku suradnju između država potpisnica. Izraz “Europska unija” službeno je ustoličen usvajanjem Ugovora iz Maastrichta 1992., koji je stupio na snagu 1. studenog 1993. Sadašnja moderna struktura EU-a uspostavljena je Lisabonskim ugovorom 2007. Međutim, ekonomska unija ne može postojati bez fiskalne koordinacije. Upravo u toj fiskalnoj koordinaciji od samog početka skrivale su se klice budućih ekonomskih kriza.
Javni dug, pokazatelj neravnoteže
Ako pogledamo javni dug u odnosu na BDP u Europskoj uniji, vidimo da službeni podaci ukazuju na ogromne razlike između država članica. Grčka je na vrhu ljestvice duga u odnosu na BDP s razinom duga od 142,2% BDP-a, slijede Italija sa 137,3%, Francuska sa 116,3% i Španjolska na četvrtom mjestu sa 100,6%. Na suprotnom kraju spektra nalaze se zemlje poput Bugarske s 26,7% i Estonije s 21,4% duga prema BDP-u. Ove brojke ne treba promatrati kao puku statistiku; one su zapravo rezultat desetljeća ekonomskih politika, unutarnjih kriza, neuspjelih reformi i različitih društvenih modela. Dok je Zapadna Europa izgrađena na temelju velikodušne socijalne države i sofisticiranog industrijskog gospodarstva, Istočna Europa, koja se kasnije pridružila EU, morala se naporno potruditi da sustigne nakon ogromnih povijesnih jazova. Ova strukturna razlika objašnjava zašto, više od 35 godina nakon pada komunizma, javni dug i socijalne politike ostaju duboko nejednaki između Istoka i Zapada.
Europa dvije brzine, izvor neravnoteža
Europski kontinent doživio je neviđenu geopolitičku transformaciju padom željezne zavjese. Zemlje srednje i istočne Europe požurile su se pridružiti zapadnim strukturama, prvo NATO-u zbog straha od štetnog utjecaja Ruske Federacije, a zatim Europskoj uniji, kao korisnom faktoru s ekonomskog gledišta. Ekonomska integracija nije bila ujednačena za sve države. Dok su zemlje poput Njemačke, Francuske i Nizozemske imale koristi od solidne industrijske baze i robusnog poreznog sustava, nove države članice s Istoka morale su proći kroz teške procese privatizacije državnih tvornica, restrukturiranja i štednje. Stoga možemo reći da je formirana Europa dvije brzine: Zapadna Europa, čije zemlje imaju zrela gospodarstva, razvijenu infrastrukturu, visoke razine javnog duga, ali i veliki fiskalni kapacitet za potporu socijalnim politikama. Istočna Europa, s nižim dugovima, ali s nizom strukturnih socijalnih i ekonomskih ranjivosti.
Uloga javnog duga u europskim integracijama
Iz perspektive ekonomske teorije, javni dug zemlje sam po sebi nije loša stvar. Javni dug postaje problematičan samo kada njegovo financiranje ne generira gospodarski rast. Zemlje poput Njemačke i Francuske mogu održavati dugove veće od 80% BDP-a jer stalno ulažu u infrastrukturu, inovacije i socijalnu zaštitu. Nasuprot tome, južnoeuropske zemlje poput Grčke, Italije i Španjolske oduvijek su se suočavale s ogromnim dugovima uzrokovanim neučinkovitom javnom potrošnjom, ekonomskim modelom ovisnim o potrošnji i turizmu te, na kraju, ali ne i najmanje važno, utajom poreza. Financijska kriza koja je pogodila Europu između 2008. i 2012. istaknula je te ranjivosti. Primjerice, Grčka, na rubu bankrota, bila je prisiljena prihvatiti pakete pomoći Europske unije i Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) u zamjenu za drakonske politike štednje koje su teško pogodile grčki narod. Ista ekonomska kriza pokazala je da je zajednička valuta (euro) bez zajedničke fiskalne politike nepotpun sustav. Zemlje koje nisu mogle devalvirati svoju nacionalnu valutu bile su prisiljene prilagoditi svoje deficite kroz smanjenje proračuna (vidi slučaj Rumunjske, gdje su državnim službenicima plaće smanjene za 25%), čime su se povećale društvene napetosti.
Ekonomska kriza, pokretač integracije
Jean Monnet, jedan od osnivača europskog projekta, tvrdio je da je Europska unija oduvijek građena “kroz krize”. Svaka kriza koja je pogodila EU donijela je novu fazu integracije. U 1970-ima, naftna kriza potaknula je energetsku suradnju. Globalna financijska kriza 2008., koja je započela u SAD-u, dovela je do stvaranja Europskog mehanizma za stabilnost (ESM). Pandemija COVID-19 dovela je do izdavanja prvih zajedničkih europskih obveznica za financiranje plana oporavka NextGenerationEU. Rat u Ukrajini ubrzao je ulaganja u industriju oružja i tehnologije. Ovi institucionalni odgovori ojačali su ekonomsku koheziju na razini EU-a, ali su i intenzivirali raspravu o solidarnosti. Zemlje s niskim dugom, poput Njemačke (65,4%), Nizozemske (43,3%) i Finske (trenutno na 86,4%), često su oklijevale prihvatiti ideju “međusobne razmjene” javnog duga. S druge strane, južne zemlje EU-a pozivale su na veću preraspodjelu proračuna EU-a, tvrdeći da Unija ne može opstati ako je prosperitet koncentriran samo na sjeveru.
Fiskalna disciplina i ekonomska stvarnost od Maastrichta do danas
Godine 1992. Ugovorom iz Maastrichta uvedeni su strogi kriteriji za zemlje koje žele pristupiti eurozoni. Prvi kriterij je da javni dug ne smije prelaziti 60% BDP-a zemlje, a drugi uvjet je da godišnji proračunski deficit ne smije prelaziti 3% BDP-a. Ti uvjeti, osmišljeni radi financijske stabilnosti, tijekom godina postali su simbolična referentna vrijednost. No, paradoksalno, čak ih i osnivači tih pravila stalno krše. Francuska trenutno ima dug od preko 116% BDP-a, Njemačka se bori ostati ispod praga od 70%, ali njezin dug raste. Italija i Grčka prelaze sve povijesne granice, a Rumunjska ih slijedi odmah iza, nakon što se zadužila po najvišim kamatnim stopama u EU. Tako se ono što je trebalo biti mehanizam za ekonomsku disciplinu pretvorilo u pokazatelj strukturnih nejednakosti. Zemlje s ograničenim fiskalnim prostorom bile su prisiljene smanjiti javna ulaganja, povećavajući jaz u razvoju s visokoučinkovitim gospodarstvima sjevernih zemalja EU.
Zapadna Europa, ekonomski motor i paradoks visokog duga
Zapadna Europa je ekonomsko srce EU jer je dom zemljama koje su postavile temelje europskog projekta i koje, unatoč visokim razinama javnog duga, i dalje diktiraju glavne smjerove ekonomske i socijalne politike. Njemačka, Francuska, Nizozemska, Belgija, Luksemburg i Austrija su gospodarstva koja su oblikovala pravila europske igre, od fiskalne discipline do socijalne solidarnosti. Temeljni paradoks ove regije jest da su najrazvijenije zemlje ujedno i najzaduženije, ali istovremeno su i najsposobnije upravljati svojim dugom. Taj paradoks ne odražava strukturnu slabost, već ekonomski model temeljen na povjerenju u državu i stabilnosti financijskih institucija. Njemačka, na primjer, ima proračunsku disciplinu kao nacionalnu filozofiju, zbog čega se Njemačka smatra ekonomskim motorom Europe, s relativno umjerenim javnim dugom u odnosu na veličinu svog gospodarstva.
Zapadne zemlje stvorile su ravnotežu između konkurentnosti i socijalne kohezije, ali demografski izazovi, zelena tranzicija i geopolitički troškovi (nitko ne zna kako ili kada će završiti rat u Ukrajini), kao i prekomjerne migracije koje su pogodile EU, vrše pritisak na javne proračune. Međutim, Zapadna Europa pokazuje da visoki javni dug ne znači nužno i ranjivost, ako dug financiraju snažna gospodarstva i vjerodostojne institucije.
Njemački gospodarski model temelji se na tri bitna stupa. Prvi stup je proizvodnja i izvoz, koji su Njemačku učinili vodećim europskim izvoznikom i jednim od svjetskih lidera u područjima kao što su automobilska industrija, industrijska oprema, kemikalije i zelene tehnologije. “Industrija 4.0”, strategija pokrenuta 2011. godine, transformirala je njemački industrijski sektor u simbol automatizacije i učinkovitosti. Njemački izvoz premašio je (u 2023.) 1,6 bilijuna eura, što predstavlja oko 45% BDP-a. Drugi gospodarski stup Njemačke je razborita fiskalna politika. U 2000-ima uvedena je doktrina proračunske ravnoteže “Schwarze Null” (“crna nula”) kao simbol fiskalne odgovornosti. Čak i u vrijeme recesije, Nijemci su odbijali prekomjerno zaduživanje, preferirajući spore, ali održive strukturne prilagodbe. Treći stup njemačkog gospodarstva je socijalni model “socijalnog tržišnog gospodarstva”. Njemačka država intervenira kako bi osigurala ravnotežu između ekonomske učinkovitosti i socijalne pravde. Socijalni izdaci (mirovine, zdravstvo, obrazovanje, socijalna pomoć) čine preko 30% javnog proračuna, ali to se uglavnom financira doprinosima, a ne dugom (kreditima). Nedavne političke krize, od energetske tranzicije (poznati Zeleni plan) i rata u Ukrajini do demografskih izazova, vrše pritisak na njemački model. Međutim, zahvaljujući diverzificiranom gospodarstvu, Njemačka ostaje najstabilniji fiskalni stup EU.
Francuska predstavlja drugu sliku zapadnog gospodarstva, s javnim dugom od oko 116% BDP-a. Kao velikodušna, ali skupa država blagostanja, Francuska troši gotovo 33% BDP-a na socijalnu zaštitu, što je najveći postotak u Europi. Ova politika osigurava socijalnu koheziju i visoku kvalitetu života, ali smanjuje fiskalnu konkurentnost, što dovodi do povećanog pritiska na dug. Područja koja dodaju vrijednost francuskom gospodarstvu su zrakoplovna industrija (Airbus, Dassault Aviation), simbol europskih inovacija; sektor luksuza i mode (LVMH, Chanel, Hermès), glavni doprinos izvozu; nuklearna energija, pri čemu 70% francuske električne energije dolazi iz nuklearnih izvora, što osigurava energetsku neovisnost i izvoz znanja. Kao i u svakom gospodarstvu, postoje i sektori koji gube tlo pod nogama. Francuska se suočava s gubicima u sektoru teške industrije, koji je posljednjih desetljeća preseljen u istočnoeuropske zemlje. Iako ga snažno subvencionira Zajednička poljoprivredna politika (ZPP), francuski poljoprivredni sektor ostaje ranjiv na fluktuacije globalnog tržišta. Socijalne krize posljednjeg desetljeća (pokret “žutih prsluka”), masovni štrajkovi u prometnom sektoru i protivljenje mirovinskoj reformi (francuska vlada pala je pet puta u posljednje dvije godine) ilustriraju napetost između fiskalne održivosti i modela socijalne zaštite. Francuska doživljava paradoks. Iako je drugo najveće europsko gospodarstvo, Francuska je jedna od najzaduženijih zemalja EU zbog svoje strukturne ovisnosti o visokoj javnoj potrošnji.
S javnim dugom od samo 43,3% BDP-a, Nizozemska je klasičan primjer malog, ali vrlo konkurentnog gospodarstva. Nizozemski uspjeh temelji se na učinkovitoj javnoj upravi, kulturi komercijalnih inovacija i povoljnom poreznom sustavu za tvrtke. S lukom Rotterdam (najvećom u Europi, kao glavnim ulazom za kontinentalnu trgovinu), Nizozemska je globalno logističko središte. Štoviše, nizozemska država stalno ulaže u obrazovanje, digitalizaciju i obnovljive izvore energije. Što se tiče socijalne politike, nizozemska država nudi univerzalnu minimalnu zaštitu, ali potiče individualnu odgovornost. Ova kombinacija rezultirala je stabilnim gospodarstvom s jednom od najviših stopa produktivnosti u svijetu.
Belgija, s javnim dugom od 106,4% BDP-a, koju karakterizira politička složenost i ekonomska otpornost, poseban je slučaj. Iako je belgijsko gospodarstvo razvijeno, a njezini građani uživaju visok životni standard, fragmentirani politički sustav (flamanski naspram frankofonskih) stvara velike poteškoće u upravljanju javnim financijama. Možemo reći da Belgija savršeno odražava dilemu “bogate, ali birokratske Europe”: spor gospodarski rast, visok dug, ali građani uživaju socijalnu stabilnost. Socijalni izdaci su visoki, prelaze 30% proračuna, ali administrativna učinkovitost ostaje problem. Međutim, farmaceutski sektor, financijske usluge u Bruxellesu (europskom administrativnom središtu), zajedno s prehrambenom i kemijskom tehnologijom, dodana su vrijednost belgijskom gospodarstvu.
Prosperitetna mikrodržava Luksemburg, s dugom od 25,4% BDP-a, najbogatija je država članica Europske unije, s BDP-om po glavi stanovnika većim od 120.000 eura. Luksemburško gospodarstvo temelji se uglavnom na financijskim uslugama, informacijskoj tehnologiji i fiskalnim inovacijama. Luksemburg je uspio spojiti umjereno oporezivanje poduzeća s visokom razinom socijalne zaštite, što je rijedak ekonomski recept. Luksemburški ekonomski model pokazuje nam da mala, ali stabilna zemlja može prosperirati u globaliziranom gospodarstvu ako ima transparentne institucije i visoku razinu ljudskog kapitala.
Austrija, koju karakterizira ravnoteža između discipline i solidarnosti, primjer je zrelog socijalnog tržišnog gospodarstva, sličnog njemačkom modelu. S javnim dugom od 60,7% BDP-a, glavni gospodarski sektori su: strojarska i automobilska industrija, planinski turizam, energetika i financijske usluge. Austrija izdvaja otprilike 27% svog proračuna za socijalnu zaštitu, s naglaskom na zdravstvo i obrazovanje. Politički, država je stabilna, a u fiskalnom smislu Beč održava ravnotežu između rashoda i prihoda, a javni dug se drži pod kontrolom.
Nastavit će se….