Mirno rješenje rusko-ukrajinskog sukoba?

Politika - 22 siječnja, 2022

Vrijedi razgovarati o mogućnostima mirnog rješenja rusko-ukrajinskog sukoba…

Ruski predsjednik Vladimir Putin jasno je dao do znanja koji su mu kratkoročni ciljevi u rusko-ukrajinskom sukobu. Radi se o tome da Ukrajina neće postati članica NATO-a i da u istočnoj Europi NATO snage nisu stalno smještene u blizini ruskih granica. Više je misterij koji su mu dugoročni ciljevi. Hoće li on i vladajuća elita u Rusiji nevoljko poštivati suverenitet Ukrajine ili su skloni okupaciji zemlje i vladanju njome iz Moskve kao što se to radilo u sovjetsko vrijeme? Doista, problem koji se stalno ponavlja u odnosima između Rusije i Zapada jest međusobno nerazumijevanje (situacija koja je pametno analizirana u nedavnoj knjizi Malcolma Gladwella, Razgovor sa strancima: Što bismo trebali znati o ljudima koje ne poznajemo ). Svaka strana nastoji drugu stranu baciti na svoju sliku. Budući da su zapadni čelnici navikli na demokratske postupke u kojima se kompromisi postižu nakon vaganja različitih opcija, očekuju da će ruski čelnici razmišljati i ponašati se na sličan način. Budući da su ruski čelnici u biti nasilnici, okorjeli bivši agenti tajne policije, pretpostavljaju da su zapadni čelnici agresivni i beskrupulozni kao i oni sami. Čini se da vjeruju, na primjer, da NATO nije samo obrambeni savez, dok mi na Zapadu znamo da su čelnici Sjedinjenih Država, Njemačke, Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva (da ne govorimo o manjim zemljama NATO-a) nema nikakve namjere invazije na Rusiju, čak i ako bi se ukazala prilika.

Suočavanje s vukovima

Drugi je problem što ovo može biti utakmica bez stabilnog ili konačnog ishoda. Ruski lideri nisu nevini golubovi. Oni su više poput vukova, a vukovi postaju opasni ako se hrane, a ne gladuju. Putinov apetit za osvajanjem bi se povećao, a ne smanjio, ako bi uspio okupirati Ukrajinu ili barem njezine velike dijelove. Štoviše, kineski diktator Xi Jinping čeka u krilima, spreman za invaziju na Tajvan ako vidi da Zapad umiruje Ruse. Ruski i kineski čelnici Zapad smatraju slabim i dekadentnim. Dok je američki predsjednik Joe Biden vrhovni zapovjednik najveće svjetske vojne sile, on se potresa; Njemačkom kancelaru Olafu Scholzu nedostaje iskustva; čini se da neke članove britanskog Donjeg doma i medije zanima samo je li osoblje premijera Borisa Johnsona prekršilo pravila o socijalnom distanciranju tijekom izolacije covida, a ne ruska prijetnja europskoj stabilnosti; Francuski predsjednik Emmanuel Macron usko je fokusiran na francusku politiku, a ne na Zapad u cjelini. Ruski i kineski čelnici vide ovu slabost kao priliku. Međutim, među njima postoji velika razlika. Dok se Kina treba smatrati ogromnom silom, Rusija ima glinene noge. Ona ima otprilike isti BDP (bruto domaći proizvod) kao Španjolska. Stoga je vjerojatno da njezino zveckanje sabljom trenutačno nije zapravo o invaziji i okupaciji Ukrajine (iako se ta mogućnost ne smije isključiti), već o pomicanju zadane pozicije u međunarodnim poslovima prema prihvaćanju ruske aneksije Krima i vrlo vjerojatno također istočne Ukrajine. Zapad je već prešutno prihvatio aneksiju Krima, ali Putin želi da njegovi čelnici odahnu ako i on ne napadne Ukrajinu. Paradoksalno, ako se suzdrži od napada, bit će viđen kao mirotvorac. Čudna je situacija. Ali nije beznadno. Povijest pruža mnoge primjere rješavanja sličnih problema. Ovdje ću, kao politički filozof i povjesničar, spomenuti nekoliko mogućnosti kao što sam to učinio na konferenciji u Kijevu 8. studenog 2019. u organizaciji Europskih konzervativaca i reformista, ECR.

Dansko rješenje

Problem u istočnoj Ukrajini je što mnogi stanovnici žele biti Rusi, a ne Ukrajinci. (To je bio slučaj i u Sudetima 1938.: većina koja govori njemački željela je biti građani Velike Njemačke, Großdeutschland, a ne Čehoslovačke.) Iako bi većina nas priznala suverenitet Ukrajine, neki od nas također suosjećaju sa stavom da ljude u pograničnim regijama ne treba prisiljavati da budu građani jedne zemlje, a ne druge, protiv svoje volje. Postoji važan povijesni presedan za rješavanje problema potencijalnih Rusa u istočnoj Ukrajini. Godine 1864. Kraljevina Danska je nakon kratkog rata izgubila vojvodstva Schleswig i Holstein od Pruske. Holstein je bio potpuno Nijemac, kao i južni Schleswig, dok je velika manjina koja je govorila danski ostala u sjevernom Schleswigu. Nakon poraza Njemačke 1918. odlučeno je da se stanovnicima sjevernog Schleswiga dopusti izbor između Njemačke i Danske. Teritorija je bila podijeljena u tri zone. Ubrzo je postalo očito da stanovnici najjužnije zone velikom većinom žele pripasti Njemačkoj. Stoga se tamošnji referendum smatrao suvišnim. Stanovnici najsjevernije zone glasali su za Dansku, 75 posto prema 25 posto. Stanovnici središnje zone glasali su za Njemačku, 80 posto prema 20 posto. Sukladno tome, najsjevernija zona je 1920. prenesena iz Njemačke u Dansku. Čini mi se da bi se slična mirna revizija granica mogla provesti u istočnoj Ukrajini, iako definiranje različitih zona ne bi bilo bez poteškoća. To bi svakako bilo mnogo humanije rješenje od rata između Rusije i Ukrajine ili prisilne prekogranične razmjene stanovništva, što se dogodilo između Grčke i Turske 1923. i između Rusije, Poljske i Njemačke 1945. godine.

Švicarsko rješenje

Problem na Krimu možda nije u tome što stanovnici odbacuju rusku vlast. Vjerojatno većina to podržava, a kao što sam već napomenuo, međunarodna zajednica je prešutno prihvatila aneksiju iz 2014., iako je bila protivna međunarodnom pravu i ugovorima koje je potpisala Rusija. Uostalom, Krim je bio ruski od 1783. godine kada ju je car anektirao do 1954. kada je sovjetskim dekretom o proslavljanju 300. obljetnice ujedinjenja Ukrajine s Rusijom prebačena u Ukrajinu. Problem je prije u tome što na poluotoku ostaju velike manjine Ukrajinaca i krimskih Tatara. Rješenje teško da bi moglo biti revizija granica kao u istočnoj Ukrajini ili masovna razmjena stanovništva: pripadnici ukrajinske i tatarske zajednice na Krimu imaju isto pravo živjeti tamo kao većina koja govori ruski. Doista, Tatari su tamo živjeli mnogo prije ruske aneksije 1783. godine. Oni su činili većinu stanovništva sve do sredine devetnaestog stoljeća, a ostali su jedna od najvećih etničkih skupina u zemlji sve dok nisu bili okrutno deportirani u središnju Aziju 1944., tek postupno i djelomično vraćajući se u svoju drevnu domovinu nakon Staljinove smrti. Opet, postoji važan presedan za rješavanje problema. To je podijeliti poluotok na samoupravne kantone po švicarskom modelu. Švicarska ima četiri jezične zajednice i dvije velike vjerske zajednice, a 1847. godine doživjela je kratki građanski rat na vjerskim linijama, između katolika i protestanata. No od tada su Švicarci razvili sustav slobode, različitosti i tolerancije smanjujući mogućnost bilo koje skupine da nametne svoju volju drugima. Sama mogućnost lakog prelaska iz jednog kantona u drugi predstavlja ključnu kontrolu nad bilo kojom većinom koja ugnjetava manjine.

EEA rješenje

Ukrajina se razumljivo želi pridružiti Zapadu i treba je pozdraviti. Kao suverena država, ona, a ne ruski čelnici trebaju odlučiti hoće li ili ne podnijeti zahtjev za članstvo u NATO-u ili Europskoj uniji. No, argumentacije radi, pretpostavimo da ni ona ni zemlje NATO-a ne bi htjele ratovati s Rusijom oko tog pitanja i da bi stoga bilo razborito ostaviti ga po strani, a da naravno ne popuštamo ikakvim ruskim zahtjevima. Ali opet, postoji alternativa. Radi se o tome da bi se Ukrajina pridružila Europskom gospodarskom prostoru, EEA, a ne EU. EEA se sastoji od svih zemalja EU uz Norvešku, Lihtenštajn i Island, a za većinu praktičnih razloga, iako ne formalno, Švicarsku. Ideja koja stoji iza EEA je da zemlje koje nisu spremne za ulazak u EU ipak mogu biti dio zajedničkog europskog tržišta. EEA se radi o gospodarskoj, a ne političkoj integraciji. Riječ je o zemljama koje uživaju prednosti slobodne trgovine i podjele rada bez prihvaćanja političkih obveza koje dolaze s punopravnim članstvom u EU. Ovo je aranžman koji odgovara zemljama na sjevernoj periferiji Europe, kao što su Norveška i Island, ili u Alpama, kao što su Lihtenštajn i Švicarska. Doduše, zemlje EGP-a nemaju puno riječi u donošenju odluka u EU, ali ni male zemlje članice EU po tom pitanju. Uvjet za ulazak na europsko unutarnje tržište je prihvaćanje pravila i propisa EU što se ne čini nerazumnim, dok zemlje EGP-a zadržavaju mogućnost trgovanja negdje drugdje. Ukrajina je kao Norveška i Island na periferiji Europe. Ona kao i oni pripada EGP-u, a ne EU. Možda bi jednog dana čak i Rusija mogla biti potaknuta da se pridruži EGP-u. Uostalom, vaša sklonost pucanju na susjede uvelike se smanjuje ako u njima vidite potencijalne kupce.

The text was translated by an automatic system