Subscribe
Europska unija trenutno prolazi kroz duboku transformaciju. S jedne strane, nedavni podaci Eurobarometra pokazuju rastuću podršku građana ideji šire i podržavajuće Unije, s 56% Europljana koji podržavaju proširenje na nove zemlje. S druge strane, istraživanja BiDimedije pokazuju da se politička karta kontinenta značajno pomiče udesno, sa značajnim dobicima konzervativnih, liberalno-konzervativnih i nacionalističkih snaga u gotovo svim državama članicama. Međuigra između ove dvije dinamike – institucionalnog širenja i ideološke mutacije – jedno je od glavnih područja političke rasprave u Europi danas. Posebno je zanimljivo razmotriti kako bi proširenje moglo ojačati konzervativni tabor unutar europskih institucija, mijenjajući unutarnju ravnotežu i sam način na koji se definira identitet Unije.
GRAĐANSKI KONSENZUS I NOVI IMPULZ ZA PROŠIRENJE
Istraživanja Eurobarometra pokazuju da je, nakon rata u Ukrajini i rastuće percepcije vanjskih prijetnji, europsko javno mnijenje ponovno otkrilo važnost šire i kohezivnije Unije. Postotak građana koji podržavaju proširenje iznosi 56%, s vrlo visokim razinama u sjevernoj Europi – Švedskoj (79%), Danskoj (75%) i Litvi (74%) – i nižim razinama u zemljama poput Austrije i Francuske, gdje je skepticizam i dalje snažan. Najznačajnija brojka, međutim, odnosi se na mlade ljude, koji su najvatreniji zagovornici uključivije Europe: 67% onih u dobi od 15 do 24 godine i 63% onih u dobi od 25 do 39 godina. Istodobno, istraživanje pokazuje da građani povezuju proširenje ne samo s jačanjem geopolitičkog utjecaja EU (37%), već i s poboljšanjem unutarnjeg tržišta i većom solidarnošću među državama članicama. Međutim, zabrinutost ostaje: strahovi od povećanih troškova za porezne obveznike, nekontrolirani migracijski tokovi i korupcija prate pozitivne percepcije, stvarajući ambivalentnu sliku u kojoj težnja za jedinstvom koegzistira s ekonomskom i socijalnom razboritošću.
SOCIJALNA EKONOMIJA KAO ALAT ZA EUROPSKU KOHEZIJU
Još jedan ključni aspekt koji je istaknuo Eurobarometar odnosi se na socijalno gospodarstvo, koje tri četvrtine europskih građana smatraju stupom kolektivne dobrobiti. Velika većina ispitanika poziva na jaču podršku organizacijama trećeg sektora putem financijskih poticaja i kampanja za podizanje svijesti, prepoznajući ih kao element identiteta i kohezije europskog društva. U Italiji, na primjer, preko 80% stanovništva smatra socijalno gospodarstvo bitnim za kvalitetu života i solidarnost, a više od polovice izvještava da je sudjelovalo u volonterskim aktivnostima ili donacijama. Ova orijentacija odražava viziju Europe koja nije ograničena na ekonomsku ili birokratsku sferu, već se temelji na zajedničkim vrijednostima uključivosti, uzajamnosti i društvene odgovornosti. Interes građana za etičnijim i participativnijim gospodarstvom na zanimljiv se način presijeca s rastućom potražnjom za stabilnošću i sigurnošću, dvama načelima koja su konzervativne stranke uspješno reinterpretirale i promovirale u svom političkom diskursu. Konvergencija između proširenja temeljenog na solidarnosti i konzervativne vizije usmjerene na obranu nacionalnih vrijednosti i identiteta pruža i platformu za dijalog i, istovremeno, ideološku napetost.
ISTOČNO PROŠIRENJA I PRILIKE ZA EUROPSKI KONZERVATIZAM
Rasprava o proširenju trenutno se prvenstveno usredotočuje na zemlje Zapadnog Balkana i Istočne Europe: Albanija, Crna Gora, Gruzija, Moldavija, Ukrajina, Sjeverna Makedonija, Bosna i Hercegovina, Srbija i Turska su devet službenih država kandidatkinja, a Kosovo je dodano kao potencijalna kandidatkinja. Izgledi za uključivanje ovih zemalja podrazumijevaju neizbježno ponovno uravnotežavanje političke ravnoteže unutar Unije. Mnoge od ovih zemalja dijele konzervativniju i nacionalističku političku kulturu, na koju utječu i vjerska tradicija i postsovjetsko iskustvo. U tom smislu, njihovo pristupanje moglo bi ojačati već rastuću konzervativnu komponentu Europskog parlamenta. Podaci koje je posljednjih tjedana objavio centar BiDimedia potvrđuju ovaj trend: u istočnoj i srednjoistočnoj Europi, desničarske i centralno-desne snage dosljedno su na vrhu anketa. U Poljskoj, Građanska platforma premijera Donalda Tuska – umjereno konzervativna stranka – vodi s gotovo 40%, a slijedi je nacionalističkija stranka Pravo i pravda s 30%. U Estoniji dominira stranka desnog centra Ismaa, dok u Litvi odlučujuću ulogu imaju i centralno-desničarski Kršćanski demokrati. Uključivanje tih zemalja u Uniju ne bi samo proširilo europsku geopolitičku bazu, već bi moglo učvrstiti konzervativnu većinu sposobnu utjecati na ekonomske, migracijske i vrijednosne politike EU.
USPON KONZERVATIZMA U ZAPADNOJ EUROPI
Ako Istočna Europa predstavlja granicu kulturnog konzervativizma, Zapadna Europa također pokazuje porast desničarskih stranaka. U Njemačkoj, Alternativa za Njemačku doseže 26%, nadmašujući Kršćansko-demokratsku uniju i ostavljajući socijaliste iza sebe. U Austriji, FPO doseže 34%, a u Nizozemskoj, Geert Wildersova Stranka slobode predvodi u namjerama glasanja s procijenjenih 26 mjesta. Trend je sličan u južnoeuropskim zemljama. U Španjolskoj, Partido Popular prelazi 30% i čini se da je pokretačka snaga mogućeg saveza s Voxom, dok u Italiji vladajuća desnica učvršćuje međustranački konsenzus. U Ujedinjenom Kraljevstvu, unatoč tome što je izvan EU, rast Reformne stranke Nigela Faragea na 29% potvrđuje da konzervativni vjetar snažno puše čak i preko La Manchea. Ova dinamika sugerira da bi, ako se Europska unija dalje proširi, nova unutarnja ravnoteža mogla odražavati trenutnu političku orijentaciju kontinenta, s prevlasti konzervativnih i nacionalno-popularnih obitelji u Parlamentu i Komisiji.
POLITIČKE PODJELE UNUTAR EUROPSKOG PARLAMENTA
Međutim, proces proširenja nije bez prepreka. Razilaženja koja su se pojavila unutar Europskog parlamenta – posebno u slučaju Ukrajine – ističu kako je proširenje ujedno i poligon za različite vizije Europe. S jedne strane, konzervativni predstavnici naglašavaju potrebu poštivanja kriterija za pristup, protiveći se prečacima ili izvanrednim postupcima; s druge strane, progresivne skupine smatraju integraciju Kijeva bitnom političkom gestom za obranu europskih demokratskih vrijednosti od ruskog autoritarizma. Rasprava je isprepletena s pitanjem institucionalne reforme, posebno s prijedlogom da se odmakne od načela jednoglasnosti u korist glasovanja kvalificiranom većinom. Za mnoge konzervativce, održavanje prava veta predstavlja jamstvo nacionalnog suvereniteta i zaštitu od odluka koje se doživljavaju kao nametnute od strane velikih država članica. Suprotno tome, zagovornici veće integracije smatraju da jednoglasnost paralizira proces donošenja odluka i čini EU manje učinkovitom.
MLADI, VRIJEDNOSTI I NOVI POLITIČKI PRIORITETI
Istraživanje Eurobarometra ističe naizgled kontradiktornu činjenicu: mladi Europljani najviše podržavaju proširenje, no neki od njih su simpatični prema identitetskim i konzervativnim pokretima. Ova konvergencija nije slučajnost. Proširenje, koje se doživljava kao simbol otvorenosti i prilika, prati potraga za stabilnošću, sigurnošću i identitetom – vrijednostima koje je suvremeni konzervativizam uspješno reinterpretirao iz europske perspektive. Nadalje, širenje socijalne ekonomije, koja promiče participativne i održive modele, moglo bi postati mjesto susreta između mladih progresivaca i nove umjerene desnice. Obje političke skupine dijele, iako iz različitih razloga, ideju o gospodarstvu koje je više ukorijenjeno u lokalnom području i manje ovisno o velikom globalnom kapitalu. U tom smislu, proširenje na zemlje s jakom tradicijom zajedništva i solidarnosti moglo bi konzervativnom taboru ponuditi priliku da redefinira svoju sliku na društveniji i manje isključiv način.
STRATEŠKE PREDNOSTI ZA KONZERVATIVNI TABOR
U svjetlu razmatranih podataka, proširenje EU moglo bi donijeti strukturne koristi konzervativnom taboru. Prvo, pojačalo bi prisutnost zemalja s tradicionalnim političkim kulturama, u kojima obiteljske, vjerske i nacionalne vrijednosti ostaju središnje. Ova nova ravnoteža mogla bi utjecati na buduće većine u Europskom parlamentu, jačajući EPP i reformističke konzervativne skupine. Drugo, širenje prema istoku omogućilo bi konzervativnom bloku promicanje fleksibilnijeg i manje centraliziranog modela Unije, u kojem supsidijarnost i nacionalni suverenitet ostaju ključna načela. Pridruživanje kulturno konzervativnih država poput Srbije ili Gruzije pružilo bi protutežu progresivnom federalističkom integracionizmu. Konačno, proširenje bi desničarskim strankama moglo ponuditi novi europski politički jezik, ne temeljen na zatvaranju, već na ideji “veće Europe nacija”, sposobne braniti svoje granice i vrijednosti bez žrtvovanja suradnje.
PREMA NOVOJ EUROPSKOJ SINTEZI
Komparativna analiza podataka Eurobarometra i BiDimedije pokazuje da suvremena Europa prolazi kroz dvostruki pokret: institucionalno širenje prema novim geografskim horizontima i ideološki pomak prema konzervativizmu. Proširenje EU, daleko od toga da predstavlja prijetnju političkom pluralizmu, zapravo bi moglo potaknuti redefiniciju europskog političkog središta, u kojem se konzervativizam predstavlja kao ravnotežna sila između suvereniteta i integracije, tradicije i inovacije. Iz te perspektive, budućnost Europe ovisit će ne samo o njezinoj sposobnosti da primi nove članice, već i o njezinoj sposobnosti da izgradi novi politički pakt između svoje dvije duše: progresivne, koja uključivanje smatra alatom za socijalnu pravdu, i konzervativne, koja proširenje vidi kao način konsolidacije stabilnije, ukorijenjenije Unije, koja poštuje nacionalne identitete.