Subscribe
I u Bruxellesu i u Washingtonu, zaključak je uvjerljiv: Španjolska više nije za stolom gdje se odlučuje o strateškoj budućnosti Europe. Epizoda koju diplomati sada nazivaju formiranjem „Washingtonske skupine“ – skupine europskih čelnika koji su prošlog ljeta pratili Volodimira Zelenskog u Sjedinjene Države i stajali uz njega u Ovalnom uredu – postala je simbol ovog pomaka. Francuska, Njemačka, Italija, Ujedinjeno Kraljevstvo i europske institucije okupile su se oko zajedničke deklaracije kojom se podržava Ukrajina i istražuje okvir za mir. Španjolska, upadljivo, nije bila pozvana.
Kad se dokument pojavio, Madrid ga je isprva odbacio kao jednu od mnogih zajedničkih izjava. No, u roku od nekoliko sati, shvativši njegovu simboličku težinu, Moncloa je promijenio smjer i zatražio potpisivanje – prekasno da bi prikrio činjenicu da je Španjolska isključena iz važnih rasprava. Ta je epizoda uhvatila ono što mnogi u Europi sada doživljavaju kao obilježje Sánchezove diplomacije: reaktivan stav, željan da se čini usklađenim, a opet kronično neusklađenim s ritmom zapadne koordinacije.
Problem, međutim, ide dublje od propuštenog potpisa. Za Washington, Španjolska je postala testni slučaj NATO-ovog samozadovoljstva. Malo je saveznika uložilo tako malo u vlastitu obranu, a Donald Trump – natrag u Bijeloj kući i novoohrabreni – učinio je Madrid osobnim primjerom onoga što naziva “strateškim pretjeranim korištenjem”. Posljednjih mjeseci optužio je Španjolsku da ne ispunjava ni minimalne ciljeve Saveza, upozoravajući da će saveznici koji odbiju trošiti morati sami braniti sebe. Ton nije retorički; on je kazneni.
Ovo označava duboku promjenu. Desetljećima su obrambeni doprinosi bili tehničko pitanje o kojem se raspravljalo birokratskim tonom unutar NATO-a. Danas su postali politička linija razdvajanja. Činjenica da je Španjolska jedina država članica koja se opire novom cilju od pet posto dovela ju je u otvoreno trenje s Washingtonom – neviđeni raskol u transatlantskim odnosima.
Sánchezov odgovor bio je redefinirati što znači „obrana“. Njegova vlada tvrdi da bi se potrošnja na prirodne katastrofe, otpornost na klimatske promjene i kibernetičku sigurnost trebala uračunavati u obveze prema NATO-u, uključujući te civilne prioritete u vojnu knjigu. Otprilike trinaest posto španjolskog obrambenog proračuna za 2025. namijenjeno je za takve svrhe – gesta koja ima za cilj pomiriti fiskalnu suzdržanost s moralnim ugledom. Bruxelles je uzvratio, podsjećajući Madrid da se „zeleni“ projekti ne kvalificiraju kao ponovno naoružavanje i ne mogu se uključiti ako Španjolska želi pristupiti obrambenim fondovima EU-a. Ono što Madrid naziva modernizacijom, drugi vide kao kreativno računovodstvo.
Iza ovog semantičkog manevra krije se dublja konceptualna mana. Španjolska još uvijek tretira obranu kao političku smetnju, a ne kao ulaganje u suverenitet. Kontrast s njezinim europskim suparnicima – od kojih su mnogi započeli dugoročne planove ponovnog naoružavanja – postao je očigledan. Obrambeni izdaci nisu potrošnja; to je stvaranje kapitala. Održavaju kredibilitet, odvraćanje i industrijske inovacije. Bez toga, moralni zahtjevi solidarnosti ili „europskog vodstva“ urušavaju se u retoriku.
Washingtonsku frustraciju Madridom pogoršava ono što dužnosnici opisuju kao nepredvidljivu vanjsku politiku. Dok su druge europske vlade pojačale usklađenost s prioritetima NATO-a, Španjolska je njegovala veze koje su, čini se, osmišljene kako bi iritirale njezine saveznike. Moncloa je više puta ublažila svoj stav prema režimu Nicolása Madura u Venezueli i tražila privilegirani kanal suradnje s Pekingom pod krinkom „strateške autonomije“. Ove geste, koje se u Washingtonu smatraju ideološkima, a ne strateškima, pojačale su percepciju da Španjolska pod Sánchezom teži biti posrednik između suparničkih blokova bez utjecaja za to.
Rezultat je izolacija. Kad su čelnici Washingtonske skupine izradili plan za Ukrajinu, Španjolska je naknadno obaviještena. Kad Trump sada govori o reformi NATO-a, Madrid se spominje samo kao primjer onoga što se mora promijeniti. U Bruxellesu je španjolska kreativna redefinicija obrane izazvala je jedva prikriveni prezir; u Washingtonu je izazvala otvorenu iritaciju.
Međutim, u tom otuđenju postoji lekcija. Povratak politike moći jasno je pokazao da obrana nije ideološki izbor već civilizacijski instinkt. Ona je preduvjet za sve ostalo – prosperitet, socijalnu politiku, pa čak i ekološke ambicije. Tretirati je kao sporednu znači krivo shvatiti logiku same slobode.
Trumpova kritika možda je zvučala nediplomatski, ali je izrazila istinu koju Europa, a posebno Španjolska, više ne mogu ignorirati. Doba strateške udobnosti je završeno. Oni koji ne ulažu u vlastitu sigurnost uskoro će se naći u situaciji da plaćaju višu cijenu u vidu gubitka utjecaja, ekonomskog pritiska ili strateške ranjivosti.
Za Španjolsku je put natrag do kredibiliteta jasan. Ne traži prestiž kroz zakašnjele potpise ili moralne lekcije, već kroz dosljednu, mjerljivu predanost: održivi porast obrambenih izdataka, koherentnu vanjsku politiku utemeljenu u transatlantskom savezu i razumijevanje da je snaga temelj mira.
Do tada će Španjolska ostati ono što je epizoda Washingtonske skupine već otkrila – zemlja prisutna na marginama fotografije, ali odsutna iz odluka koje oblikuju svijet.