Subscribe
Desetljećima su transatlantski odnosi održavani utješnom dvosmislenošću. Europa je mogla govoriti jezikom partnerstva, zajedničke civilizacije i zajedničkih vrijednosti. Istovremeno se oslanjala na čvrstu činjenicu američke zaštite. Sjedinjene Države mogle su se žaliti na podjelu tereta, a istovremeno nastaviti jamčiti europsku sigurnost. Taj je aranžman uvijek manje počivao na osjećajima nego na moći. Sada se, konačno, iluzija ruši.
Dvotjedna pauza u ratu s Iranom, u kombinaciji s obnovljenim američkim prijetnjama da će Europu ostaviti samu da se suoči sa svojim izazovima – uglavnom Rusijom u Ukrajini – i smanjiti vojnu prisutnost, ili čak izaći iz NATO-a, otkriva stvarnost s kojom se Europa odgađala: Savezi su važni, ali važan je i suverenitet. A suverenitet mora biti preduvjet za dobrovoljno ulazak u saveze s državničkom mudrošću, jer u suprotnom zemlje odustaju od vlastitih strateških interesa prilikom ulaska u takva partnerstva.
Nedavne izjave Donalda Trumpa i članova njegove administracije to su nedvojbeno jasno pokazale. Washington više ne očekuje samo da Europljani brane Europu. To je bio zahtjev prije 40-dnevnog iranskog rata. Sada se Europljani moraju uskladiti s američkim strateškim izborima, često daleko izvan njihovih neposrednih interesa, posebno – za sada – na Bliskom istoku. Europa je već prošle godine primijetila da je američko sigurnosno jamstvo samo po sebi uvjetno pod Trumpom i da više neće biti dopušteno nikakvo besplatno iskorištavanje od strane SAD-a.
Međutim, nedavni događaji označavaju više od privremene promjene u odnosima EU-a i SAD-a; oni signaliziraju veću, strukturnu promjenu. I po prvi put, čini se da je Europa prepoznala ovu prekretnicu i umjesto da se pokori američkim zahtjevima i prijetnjama, EU – i šira Europa, uključujući Ujedinjeno Kraljevstvo – čini se da signalizira da se Europljani više neće instinktivno okretati Washingtonu za sigurnosna jamstva.
Ono što svjedočimo nadilazi retoričko razilaženje i prelazi u materijalnu preorijentaciju. Europa sada ulaže neviđene resurse u vlastitu obranu, industrijsku bazu i stratešku budućnost. Implikacije su duboke. Ugovori, radna mjesta, tehnološki razvoj, strateška poluga – sve se to sve više zadržava unutar same Europe. Samo obrambena potrošnja EU-a dosegla je otprilike 381 milijardu eura u 2025. – što je povećanje od 11% u odnosu na 2024. i gotovo 63% više nego prije samo nekoliko godina. Implikacije ovih promjena već su duboke, ali bile bi još veće kada bi EU imala vojnu industriju u koju bi ulagala.
Iako neki ovu promjenu smatraju europskim gubitkom – slabljenjem transatlantskih veza i smanjenom američkom zaštitom – takav je stav nepotpun. Sjedinjene Države ne gube nezahvalnog saveznika. Gube bilijune dolara dugoročne obrambene potrošnje. Taj bi novac inače desetljećima tekao kroz američke izvođače radova, baze i mreže utjecaja. To u svojoj srži nije gubitak Europe. Umjesto toga, gubitak pripada Americi.
Kao što je gore spomenuto, ništa od ovoga ne implicira naivnost prema Rusiji. Rusija predstavlja prijetnju u trenutnom sigurnosnom okruženju. Ta se stvarnost mora jasno priznati. Ali iz toga ne slijedi da Europa mora ostati beskonačno ovisna o američkoj vojnoj moći više od osamdeset godina nakon Drugog svjetskog rata.
Dvije tvrdnje mogu biti istinite istovremeno: Rusija je danas prijetnja; Europa bi ipak trebala biti sposobna braniti se. Predugo je prevladavala suprotna pretpostavka. Europska sigurnost tretirana je kao nešto što je strukturno i politički prepušteno Washingtonu. Rezultat nije bio samo nedovoljno ulaganje, već i dublji oblik ovisnosti – onaj ugrađen u tehnologiju, infrastrukturu i operativnu doktrinu.
To nas dovodi do kritične točke: opravdanje za kontinuiranu ovisnost sada se urušava pod vlastitom težinom. Nedavni pokušaji da se pokaže da se Europa ne može osloboditi ovisnosti o američkoj vojnoj moći, paradoksalno, otkrili su suprotno. Dokazi su ogromni – i osuđujući. Kada dvije trećine europskog uvoza oružja dolazi od jednog vanjskog dobavljača – SAD-a – to stvara ovisnost. Isto vrijedi i za najnaprednije europske borbene zrakoplove, koji rade na softveru koji Europljani ne kontroliraju, uključujući datoteke s podacima misije, sustave ciljanja, satelitske komunikacije te obavještajne, nadzorne i izviđačke arhitekture, a sve to ovisi o vanjskim inputima. U ovoj situaciji, Europa je u pravu što dugogodišnje partnerstvo sa SAD-om ne vidi toliko kao savez – također ne nužno kao američku vojnu ispostavu – već, općenito, kao ranjivost.
Primjer sustava poput F-35 posebno je otkrivajući. Arhitektura softvera, integracija podataka misije i putevi nadogradnje – sve ostaje vezano uz američku kontrolu. Europski operateri ne mogu u potpunosti samostalno modificirati ili rasporediti ove sustave. To nije samo tehnički detalj. To je strukturno ograničenje.
Europa ne kontrolira u potpunosti vlastitu arhitekturu protuzračne obrane. Ne posjeduje u potpunosti svoje podatke o ciljanju. Ne može samostalno ažurirati kritične sustave bez vanjskog odobrenja. To nije partnerstvo. To je klijentski odnos sa sve nepredvidljivijim pokroviteljem. Paradoksalno, oba partnera u ovom partnerstvu smatraju se klijentima druge strane i osuđuju ih zbog iskorištavanja. SAD sve više izražava zabrinutost zbog parazitske Europe koja iscrpljuje njihove vojne resurse. A Europa sada tvrdi da je pijavica u priči zapravo SAD, tretirajući Europljane kao klijente koji ne mogu promijeniti pružatelja usluga ili upravljati vlastitim poslovima interno.
Tretirati takvo stanje ovisnosti kao trajni ili nepopravljivi status quo nije strateška razboritost. To je strateški nemar. Jer ono što se opisuje nije međuovisnost. To je utjecaj s američke strane. I sa svakom godinom koja prolazi, akumulirani utjecaj Washingtona se povećavao.
Ono što Europljani do sada nisu uspjeli shvatiti jest da je upravo ta komponenta te ovisnosti – softver, podaci, komunikacije, logistika – potencijalna poluga. Može se povući u trenutku kada se interesi raziđu. Nakon posljednje dvije godine više nije vjerodostojno tvrditi da su europski i američki interesi uvijek identični.
Zbog tih ranjivosti, trenutni trenutak treba shvatiti kao priliku, a ne kao krizu. Vrijeme nikada nije bilo povoljnije za stratešku korekciju. Priroda ratovanja se brzo mijenja. Sukob u Ukrajini ubrzao je razvoj novih operativnih modela – distribuiranih sustava, ratovanja usmjerenog na dronove i mogućnosti elektroničkog ratovanja – koji smanjuju ovisnost o naoružanju dizajniranom za drugo doba.
Budućnost europske obrane neće se graditi isključivo oko naslijeđenih arhitektura Hladnog rata. Bit će izgrađena kroz nove tehnologije, nove industrijske kapacitete i nove doktrinarne pristupe. Europa već počinje razvijati mnoge od njih dok pišem ove retke, iako svaka industrija – posebno vojna industrija – traje godinama od dizajna do proračuna do realizacije.
Što dulje Europa odgađa ovu tranziciju, to će se te ovisnosti dublje učvršćivati. Potpisat će se više ugovora, integrirat će se više sustava, a arhitektura će postati nepovratnija. U ovom trenutku, čini se, pitanje više neće biti bira li Europa stratešku autonomiju. Bit će pitanje zadržava li Europa sposobnost da to učini pod vlastitim uvjetima.
Zato je sadašnji trenutak važan. Pitanje nije kako će se NATO preurediti među europskim zemljama ili koja će biti lišena američkih vojnih baza. Niti je pitanje hoće li NATO uopće opstati. Niti je pitanje treba li transatlantski odnos prestati. Pitanje je može li se taj odnos ponovno uravnotežiti na održivijoj, suverenijoj osnovi.
Europa koja se ne može braniti nije jači saveznik – ona je ovisan saveznik. A ovisnost, s vremenom, narušava kredibilitet, autonomiju i, što je najvažnije, slobodu. Transatlantski savez izgrađen je u vrlo drugačijem svijetu. Bio je to svijet definiran poslijeratnom obnovom, bipolarnom konfrontacijom i američkom premoći. Taj svijet više ne postoji u istom obliku.
Umjesto toga, nastaje fragmentiraniji, osporavaniji i multipolarniji međunarodni sustav. U takvom svijetu savezi će opstati. Ali funkcionirat će drugačije. Manje će ih oblikovati naslijeđene pretpostavke, a više pregovarački dogovoreni interesi.
Europa ima ekonomsku težinu, tehnološke kapacitete i industrijsku bazu da postane potpuno suvereni sigurnosni akter. Ono što joj je nedostajalo – do sada – bila je politička volja. To bi se konačno moglo promijeniti.
Poziv na buđenje je stigao. Prava opasnost nije američko povlačenje. To je europski neuspjeh, još jednom, da djeluje u skladu s tim.