Subscribe
Mjesec lipanj mogao bi predstavljati ključnu fazu u razvoju oružanog sukoba između Ruske Federacije i Ukrajine, potencijalno otvarajući nove scenarije za dijalog i pregovore. Geopolitička dinamika i diplomatske inicijative koje su se pojavile posljednjih tjedana, iako oprezno, sugeriraju mogućnost otvaranja prema oblicima pregovora između uključenih strana. U tom kontekstu, intervencija trećih strana s međunarodnim posredničkim funkcijama pojavljuje se kao element sve veće važnosti, jer bi ti posrednici mogli igrati temeljnu ulogu u olakšavanju vjerodostojnog i održivog procesa pregovora. Međutim, put prema mirnom rješenju sukoba i dalje se čini punim prepreka i pod snažnim utjecajem političkih, vojnih i ekonomskih čimbenika koji postizanje sporazuma čine složenim i dugoročnim izazovom.
ŠTO SE PROMIJENILO? GEOPOLITIČKA DINAMIKA I DIPLOMATSKA REKALIBRACIJA
Kako bismo razumjeli nedavne promjene u scenariju sukoba između Ruske Federacije i Ukrajine, kao i posljedice na strategije uključenih međunarodnih aktera, potrebno je sustavno ispitati političke i diplomatske događaje posljednjih tjedana. Prvu prekretnicu predstavljali su sastanci između takozvanih „spremnih zemalja”. Nakon tih događaja uslijedio je događaj od globalnog značaja, smrt pape Franje i svečani sprovod u Vatikanu, što je također predstavljalo neviđen kontekst za neformalnu diplomaciju. Prethodno je dramatičan sastanak u Bijeloj kući između predsjednika Sjedinjenih Država Donalda Trumpa i predsjednika Ukrajine Volodimira Zelenskog izazvao široku raspravu. Sastanak je u početku izazvao strahove od mogućeg američkog strateškog povlačenja iz ukrajinske krize, hipoteze koja bi dovela do slabljenja i položaja Kijeva i kohezije europskog fronta. Međutim, u sljedećim tjednima došlo je do poboljšanja odnosa između Trumpa i Kijeva, što se svakako pripisuje novoj ekonomskoj dinamici povezanoj s potpisivanjem sporazuma o rijetkim zemnim metalima. U svakom slučaju, simbolična slika koja je najviše pogodila javno mnijenje i međunarodne promatrače bila je ona dvojice čelnika, Trumpa i Zelenskog, koji su se upustili u privatni dijalog tijekom Papinog sprovoda: scena koja je simbolizirala zbližavanje SAD-a i Ukrajine. Ova obnovljena osovina ponovno je aktivirala izglede za pregovore, kojima je u sljedećim danima, čini se, čak i išlo u prilog tursko posredovanje. Predsjednik Recep Tayyip Erdoğan, koji je tijekom cijelog sukoba zadržao dvosmislen stav, pozdravio je prijedlog Moskve za preliminarne pregovore u Istanbulu. Turski stav pokazao se korisnim za Kremlj ne samo u diplomatskom smislu, već i za obuzdavanje utjecaja SAD-a u regiji, posebno s obzirom na marginalnu ulogu koju je do sada imao posebni izaslanik Bijele kuće, Steve Witkoff. Međutim, unatoč očekivanjima koja su potaknuli Kijev i sam Trump (zauzet na Bliskom istoku, ali spreman putovati u Tursku da je Putin potvrdio svoju prisutnost), dugo očekivani izravni summit između Putina i Zelenskog još se nije ostvario. Do danas nije postignut formalni dogovor ni o primirju ni o privremenom prekidu vatre. Jedini opipljivi rezultat koji je proizašao iz ovih događaja je sporazum o razmjeni zarobljenika, postignut u posljednjih nekoliko dana, unatoč nedostatku strukturiranijeg političkog okvira.
PREMA POTENCIJALNOM POSREDOVANJU
U kontekstu najnovijih događaja u sukobu između Rusije i Ukrajine, daljnji značajan korak predstavljao je izravan kontakt između čelnika dviju glavnih svjetskih sila: dugi telefonski razgovor, koji je trajao oko dva sata, između predsjednika Sjedinjenih Država, Donalda Trumpa, i predsjednika Ruske Federacije, Vladimira Putina. Prema novinarskim izvorima, nisu se pojavile nikakve značajnije vijesti o konkretnom napretku u mirovnim pregovorima. Međutim, uočeno je moguće omekšavanje američkog stava prema Moskvi, nakon tjedana sve veće rigidnosti. Nekoliko međunarodnih promatrača pretpostavlja da je Trump procjenjivao strategiju postupnog povlačenja, bojeći se da bi se pregovori mogli razviti u politički opterećujući i potencijalno nepopularan proces smirivanja i obnove. Upravo u tom kontekstu, obilježenom neizvjesnostima i plašljivim znakovima otvorenosti, nalazi se prijedlog o posredovanju koji je iznijela Sveta Stolica. Novi papa, Lav XIV., zapravo je temu mira (opisanu kao „razoružan i razoružavajući”) stavio u središte svoje inauguracijske poruke, nudeći etičku i duhovnu referencu sposobnu ponovno pokrenuti platformu za multilateralni dijalog kao alternativu logici moći. Sveta Stolica, snažna u svojoj povijesnoj neutralnosti i moralnom autoritetu, mogla bi se pokazati odlučnim igračem u izgradnji puta povjerenja među stranama, promičući klimu progresivnog pomirenja koju podržava međunarodna zajednica.
GLASINE O MOGUĆEM SAMITU U LIPNJU
Izgledi za službeno posredovanje Svete Stolice nedavno su se našli u središtu međunarodne pozornosti nakon glasina koje je proširio Wall Street Journal . Prema američkim novinama, pregovarački stol nije samo u poodmakloj fazi priprema, već je već zakazan za sredinu lipnja. Ta očekivanja, ako se potvrde, ukazivala bi na značajno ubrzanje diplomatske dinamike vezane uz sukob između Rusije i Ukrajine. Element od posebne važnosti odnosi se na moguće sudjelovanje službene delegacije Sjedinjenih Država u ovoj preliminarnoj fazi. Takvo uključivanje bilo bi strateški relevantno, jer bi signaliziralo želju za ponovnom potvrdom američke geopolitičke središnjosti u tom području, unatoč kolebljivom i dvosmislenom stavu koji je predsjednik Donald Trump do sada zadržao prema krizi. U tom kontekstu, podrška Washingtona procesu posredovanja mogla bi ne samo ojačati međunarodni profil Svete Stolice kao nepristranog aktera, već i pomoći u repozicioniranju Sjedinjenih Država kao ključnog sugovornika u budućoj strukturi regije, čime bi se rekalibrirala ravnoteža snaga između strana uključenih u sukob. U tom geopolitičkom kontekstu, čini se da talijanska premijerka Giorgia Meloni igra sve središnju ulogu u suvremenoj međunarodnoj dinamici. Premijer je održavao stalni dijalog s glavnim globalnim partnerima i, prema raznim novinarskim rekonstrukcijama, neformalno je preuzeo ulogu privilegiranog posrednika sa Svetom Stolicom. Dvostruki razgovor, koji se održao u utorak 20. svibnja s papom Lavom XIV. i s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim, bio je simboličan. Ova diplomatska dinamika privukla je pozornost Wall Street Journala , koji je naglasio kako Italija, zahvaljujući posredovanju koje je provodio Meloni, čini se da ponovno preuzima vodeću ulogu na složenoj međunarodnoj šahovskoj ploči. Neke političke analize, zapravo, opisuju vođu Fratelli d’Italia kao stratešku vezu između euroatlantskog Zapada, Svete Stolice i Ruske Federacije Vladimira Putina. Ova međupozicija, također ojačana međunarodnim priznanjem i autoritetom stečenim posljednjih mjeseci, mogla bi Italiji dati rastući utjecaj u procesima multilateralnog dijaloga i u svim pregovorima usmjerenim na stabilizaciju tekućeg sukoba. Druga mogućnost posredovanja (nakon što se čini da je Moskva zamrznula Macronov prijedlog o Ženevi) odnosi se na drugi krug pregovora u Istanbulu. U tom smislu, sudjelovanje Moskve moglo bi biti izvjesnije, s obzirom na klimu koju Putin očekuje u Turskoj. Koliko znamo, između strana u sukobu prikupljaju se dokumenti i prijedlozi koji bi trebali poslužiti upravo za izgradnju summita. Unatoč tim mogućnostima na stolu, sukob se ovih dana vratio žešći nego ikad. Čak se čini da je i stav Sjedinjenih Država i predsjednika Donalda Trumpa na putu promjene. Zapravo, 26. svibnja tajkun je kritizirao ruskog čelnika govoreći o „Putinu koji je morao poludjeti“. Trumpova izjava uslijedila je nakon niza nasilnih napada Rusije usmjerenih na ukrajinski teritorij, koji su prouzročili nekoliko civilnih žrtava. Ova situacija bi mogla navesti – čak i ako nema naznaka u tom smislu – SAD da se priklone novim mjerama i ekonomskoj odmazdi protiv Kremlja, a sve u svjetlu novih pregovora.
NADOLAZEĆI ROKOVI ZA LJETO
Mogućnost da se do lipnja postigne barem djelomičan dogovor (u obliku privremenog prekida vatre ili, u optimističnijim hipotezama, pravog primirja) predstavljala bi prekretnicu od iznimne važnosti u kontekstu sukoba između Rusije i Ukrajine. Međutim, ta se mogućnost sukobljava s više kritičnih pitanja. Prvo, intrinzična složenost pokretanja autentičnog i produktivnog pregovaračkog procesa, što je posebno otežano trenutno nepomirljivim stavovima uključenih strana. Drugo, skori dolazak ljetne sezone uvodi daljnje elemente pritiska i hitnosti. Povijesno gledano, ljetni mjeseci pogoduju intenziviranju vojnih operacija zbog povoljnijih vremenskih uvjeta. U tom kontekstu postoji strah da bi Ruska Federacija mogla pokrenuti novu stratešku ofenzivu s ciljem osvajanja dodatnih dijelova teritorija koji bi se koristili kao pregovaračka poluga za mogućim pregovaračkim stolom. Ako bi se ovaj scenarij ostvario, vjerojatno bi se svaki pokušaj posredovanja odgodio do kasne jeseni, kada bi dolazak kiša i približavanje zime logistički otežali nastavak ratnih operacija velikih razmjera. To bi dovelo do daljnjeg produljenja neprijateljstava i odgovarajućeg zaoštravanja stavova, ugrožavajući preostale mogućnosti za diplomatsko rješenje u kratkom roku. Nadalje, ovo odgađanje riskira povećanje pritiska na uključeno civilno stanovništvo, pogoršanje već kritične situacije i proširenje jaza između sigurnosnih potreba i zahtjeva za mirom koje promiče međunarodna zajednica.