Subscribe
Europi je potrebna energija. Ne samo da bi održala trenutnu razinu prosperiteta i razvoja, već i da bi se suočila s izazovima bliske budućnosti. Iako je to gotovo svima očito, metoda proizvodnje energije ostaje sporna tema u većini zemalja EU-a.
Predstojeći pad industrije vjetroelektrana u Švedskoj srećom se podudara s ojačanom predanošću ponovnom ulaganju u nuklearnu energiju. Ovo je politička bitka koja je teško dobivena i koja se ne može uzeti zdravo za gotovo u drugim europskim zemljama. Najekstravagantniji primjer je vjerojatno onaj u Španjolskoj, gdje je pretjerano oslanjanje na obnovljive i neplanirane izvore energije dovelo do nestanka struje u cijeloj zemlji u travnju, što je pogodilo i Portugal. Nestanak struje na Iberijskom poluotoku služi kao upozorenje onim zemljama koje se odluče slijediti zelene ideale umjesto da grade provjerenu i istinski pouzdanu energetsku bazu.
Iako je nuklearni oporavak u Švedskoj itekako dobrodošao, politička bitka se pretvorila u sve detaljnije točke sporenja. Razgovor je napredovao od ukidanja zabrane vađenja uranija koja je uvedena 2018. godine do prilagodbe prava lokalnih interesa da zaustave eksploataciju. Najnoviji razvoj događaja je da će švedska vlada ukinuti pravo općina da stave veto na osnivanje rudnika uranija u njihovoj nadležnosti – unatoč obećanjima da to neće učiniti.
Pravo na slobodu od rudarstva
Ovo pravo veta pravno se odnosi na izgradnju nuklearnih reaktora i druge infrastrukture povezane s nuklearnom tehnologijom, a rudnici uranija uključeni su u ovu definiciju. Međutim, u nedavnom vladinom dosjeu zagovara se uklanjanje mina iz ove formulacije.
Neki tvrde da je to zaobilazan način ukidanja prava veta na rudnike uranija. No, s vladine strane, ova redefinicija ima za cilj ukloniti nepotrebne prepreke rudarstvu općenito, budući da je prema trenutnim pravilima svaki rudnik koji vadi uran u komercijalne ili obogaćivačke svrhe podložan vetu – osim ako se uran ne odbacuje kao otpad. To je bio problem kada je u pitanju razvoj u regijama Švedske gdje je uran češći nego drugdje, budući da smanjuje profitabilnost rudarskih poduzeća i predstavlja izgubljenu priliku za povećanje samostalnosti švedske nuklearne energije. Kao takva, vlada ne dopušta da se odrekne obećanja o nepostojanju rudnika uranija.
No Švedska je potencijalni rudnik zlata za uran. Temelj zemlje sadrži neka od najznačajnijih nalazišta u Europi i relativno je nerazvijena u svjetlu mnogih drugih zemalja u Europi s povijesnom eksploatacijom urana. Neke od njih nalaze se u donekle gusto naseljenim područjima, dok se neke nalaze u udaljenim dijelovima Norrlanda, sjeverne Švedske. Letimičan pogled na raspodjelu nalazišta urana u Švedskoj može dati naznaku da bi moglo biti lako kopati resurse na sjeveru zbog rijetke naseljenosti. Međutim, upravo se tu možda javljaju najintenzivniji sukobi lokalnih interesa.
Sami, povijesno zasebna negermanska skupina kultura koje žive u sjevernoj Skandinaviji, često su zabrinuti zbog ekoloških problema u sjevernoj Švedskoj te su pravno osporili mnoge infrastrukturne projekte na sjeveru koji su suprotni njihovim interesima. Pravne privilegije dodijeljene tim skupinama u Norrlandu omogućuju im žalbu na osnivanje rudnika u regiji, a pravne bitke koje pokreću Sami skupine ostaju stalna glavobolja i za privatni i za javni razvoj u sjevernoj Švedskoj.
Moramo razumjeti i rizike i prilike
Pitanje rudarstva urana izaziva podjele, iz opravdanih razloga. Rudarstvo općenito, a posebno rudarstvo urana, povezano je s ozbiljnim onečišćenjem vodenih putova i podzemnih voda, problemi koji su uvećani u riječnom krajoliku Norrlanda. Metali i minerali koji su zaključani u škriljevcu i temeljnoj stijeni stotinama metara ispod površine tla ne reagiraju uvijek dobro s organskim životom, ili, što se toga tiče, sa zrakom. Strah od ekoloških katastrofa nije neutemeljen i treba ga shvatiti ozbiljno.
Švedska je relativno pošteđena velikih razaranja okoliša uzrokovanih rudarstvom, unatoč povijesti zemlje kao vodećeg proizvođača bakra i željeza.
Incident koji mi vjerojatno najviše pada na pamet je slijeganje, geološka deformacija tla ispod grada Kirune, rudarskog grada željeza na krajnjem sjeveru. To je potaknulo masovni projekt preseljenja cijelog grada i njegovih 17 000 stanovnika, koji je započeo 2014. godine i predviđa se da će se nastaviti dugoročno, ovisno o slijeganju tla ispod grada.
Iako se uvelike razlikuje od incidenta onečišćenja vode, situacija u Kiruni ipak može poslužiti kao primjer opasnosti prekomjernog iskorištavanja rudarstva. No, iako bez presedana, preseljenje u Kiruni samo je po sebi projekt proveden s impresivnim osjećajem izbjegavanja rizika i profesionalnim planiranjem. Dosadašnji uspjeh te operacije još uvijek ostavlja Šveđane neupoznatima s vrstom rudarskih katastrofa koje se događaju u drugim zemljama s velikim rudarskim sektorom, poput Rusije, Kine i Čilea.
To je možda uzrokovalo da švedski političari internaliziraju podcjenjivanje rizika povezanih s rudarstvom, što je pojačano relativnom udaljenošću većeg dijela planiranog rudarenja urana. Doista, velik dio nedavne antirudarske retorike usredotočio se na antidemokratske aspekte političara bez životnog iskustva u blizini rudarskih regija koji poništavaju odluke lokalnog stanovništva.
Ako su švedski političari predani početku novog doba mogućnosti i razvoja u svojoj zemlji, moraju se pobrinuti da se to ne sukobi s istinskim interesima očuvanja i njegovanja okoliša. Industrijska revolucija imala je veliku cijenu za kontinent, a stanje europskih rijeka, jezera i šuma nastavilo se pogoršavati tijekom većeg dijela 20. stoljeća – dinamičnog razdoblja koje mnogi političari danas evociraju u svojim energetskim ambicijama.
Iako je ublažavanje propisa o zaštiti okoliša koje je uvela lijeva vlada između 2014. i 2022. godine potaknulo izglede za novi procvat rudarstva kod nekih političara glavnog grada, pitanje rudnika i dalje ostaje kontroverzno u ciljanim područjima zemlje. U jednoj općini u Västergötlandu, u središnjoj i južnoj Švedskoj, lokalno krilo vladine stranke Umjerenjaci, koja vlada općinom, usprotivilo se ponovnom otvaranju bilo kakvih rudnika na svom teritoriju, posebno sada zatvorenog rudnika uranija. To pokazuje razliku između lokalnih i nacionalnih interesa i kako dijeli čak i stranku samog premijera po pitanju rudarstva.
Teško pitanje nacionalnog interesa
NIMBY, odnosno pristup rudarstvu, uključujući rudarenje urana, predstavlja glavobolju za vladu koju je teže pobijediti od uobičajenog glavnog antagonista. Ono što stoji između Švedske i istinske nuklearne renesanse nije loše osmišljena, ideološki motivirana i kontraproduktivna zelena politika koju su uveli njihovi politički protivnici; to je istinski jaz između onoga što bi ljudi u zemlji mogli biti spremni trpjeti i percipiranih ciljeva države.
Novoosnaženi rudarski sektor ne samo da će pružiti temelje za buduću proizvodnju energije (koja sama po sebi dolazi s beskonačnim brojem prednosti), već će također doprinijeti revitalizaciji švedskog gospodarstva i pripremiti zemlju za tržište rijetkih zemnih metala i konvencionalnih metala.
Sukob između ova dva važna aspekta društva, očuvanja prirode i gospodarskog razvoja, ima samo jednu alternativu; ako se rudarskom sektoru dopusti ponovni procvat, to bi moglo donijeti tehnološke inovacije i nova rješenja za rješavanje ili sprječavanje onečišćenja vode.