Trebaju li Trump ili Platon vladati našim narodima?

Zašto toliko ljudi kaže da je nova konzervativna desnica neprijateljski nastrojena prema znanju ? Da je otporna na činjenice . Je li desnica u svemu u krivu, a ljevica u pravu? Imaju li progresivci znanje na svojoj strani dok se konzervativcima dopušta da žive u neznanju?

Vječna je dilema odlučiti kakvu bi ulogu stručnjaci trebali imati u demokratskom društvu. Koju bi funkciju istraživanje i znanost trebali imati u demokratskim političkim procesima?

Riječ demokracija znači vladavina naroda. Narod bi trebao vladati putem općih i slobodnih izbora na kojima bira svoje predstavnike, a koje bi potom trebao moći i protjerati. Ali što ako stručnjaci, stručnjaci, ne dijele mišljenje naroda? Što će se tada dogoditi? Trebaju li se ljudi i njihovi predstavnici, političari, prepustiti stručnjacima?

Problem s odnosom koji želimo vidjeti između političke moći i institucionaliziranog znanja je vječan. U svojoj poznatoj knjizi “Država”, Platon je napisao da su filozofi oni koji su najprikladniji za upravljanje državom. Samo filozofi znaju što je istinito, ispravno i dobro. Istina i pravda bi prevladale kada bi ljudi koji najbolje razumiju što je istinito i pravedno imali pristup vlasti. Platon je upotrijebio analogiju s kapetanom koji je obučen za upravljanje brodom. Mislio je da bismo državu trebali promatrati kao brod: znanje i mudrost potrebni su za ispravno upravljanje brodom.

Često se govorilo da Platonove misli treba shvatiti kao reakciju na atensku demokraciju, gdje je većina naroda u načelu imala moć učiniti bilo što. Nestalnost moći također je bila problem: rječiti zavodnici mogli su zavesti narod, a narod je mogao imati poteškoća s uočavanjem što dugoročno najbolje služi zemlji.

U našem modernom svijetu pažljivo razlikujemo stručno znanje od političke moći. Stručnjaci su potrebni i oni na vlasti trebali bi se s njima konzultirati. Oni bi trebali pružati znanje i uvide. Trebali bi staviti svoju stručnost u službu moći. Ali stručnjaci ne bi trebali imati političku moć. Politička moć uvijek bi trebala biti upitna. Trebala bi se moći odbaciti i trebala bi se moći pozvati na odgovornost za svoje odluke.

Važna je stvar ovdje da bi politička moć u načelu trebala imati pravo biti u krivu. Političke odluke moraju biti upitne. Zato je važno da se one u konačnici donose zbog ideoloških procjena. Inače, kako se može propitivati ​​i odbacivati ​​moć? Ako onaj tko najbolje zna ima moć donositi odluke, te će odluke u načelu biti nemoguće propitivati. Ako moć ne može biti u krivu, živjet ćemo u diktaturi znanja. U takvoj situaciji, stručnjacima bi se pripisala neograničena moć. Jer oni znaju. Onda su oni ti koji bi trebali donositi sve odluke, zar ne?

Ali mi to ne želimo tako. Ne želimo živjeti pod tiranijom znanja. I ni pod tiranijom dobra, ni pod tiranijom pravde. Ali zašto ne želimo da se Platonove ideje o mudroj i dobrotvornoj političkoj vladavini filozofa ostvare? Zašto ne želimo živjeti pod tiranijom istine i pravde? Zato što želimo moći glasati protiv vlasti? Da, vjerojatno. Ali i zato što nekako razumijemo da ne postoje filozofi koji imaju pristup i istini i pravdi. Jednostavno ne vjerujemo filozofima. Ne vjerujemo znanosti; ne vjerujemo znanju. Želimo sami odlučivati ​​o svojim životima. Želimo sami odlučivati ​​kako ćemo živjeti i koje ćemo odluke donositi. Svaka moć kvari i vladavina stručnjaka neizbježno postaje diktatura stručnjaka, a mi ne želimo živjeti pod tom diktaturom.

Ovo su neki od problema povezanih s vjerovanjem u nužan utjecaj znanosti i stručnosti na političke odluke. Iako vjerujemo da bi mudri političari trebali slušati stručnjake, također shvaćamo da su ti stručnjaci donekle vođeni ideološkim preferencijama i razmatranjima. Razumijemo da i stručnjaci traže moć. Razumijemo da je i njihovo znanje manjkavo. I možemo razumjeti da nam rješenja koja stručnjaci predlažu ne koriste. Mi kao pojedinci možda nemamo što dobiti od nečega što se tvrdi da je objektivno istinito i ispravno, a što postaje politička stvarnost. I zato ne želimo vladavinu stručnjaka, želimo slušati što stručnjaci govore, ali želimo biti u mogućnosti politički djelovati protiv savjeta stručnjaka ako to smatramo poželjnim.

Zašto je važno raspravljati o ovoj temi upravo sada? Zašto se toliko govori o znanju, o preziru prema znanju, o lažima i lažnim vijestima upravo sada? Vjerojatno zato što u posljednjih desetak godina prolazimo kroz veliku političku promjenu u kojoj se stara paradigma mišljenja dovodi u pitanje novom.

Politička ljevica dominira našim akademskim institucijama od 1968. godine. Prvo kroz intelektualni utjecaj nekoliko radikalnih, vodećih intelektualaca i njihovih pristaša među studentima. Kasnije, kroz preuzimanje naših obrazovnih institucija od strane radikalnih ljevičarskih intelektualaca. Oni su uvelike akademizirali svoja ideološka uvjerenja i stvorili nova akademska područja poput postkolonijalnih studija i studija roda. Prirodne znanosti su također ideologizirane, a u nekoliko zemalja istraživači usmjereni na obnovljive izvore energije i zelenu tranziciju lakše su ostvarili karijeru na sveučilištima nego što su to mogli njihovi ideološki protivnici. Obrazovanje učitelja u mnogim zemljama također je snažno obilježeno ljevičarskom ideološkom indoktrinacijom.

Kada sada imamo novu desnicu koja ne samo da dovodi u pitanje prevladavajuću paradigmu već i preuzima vlast (SAD, Italija, Švedska), prirodno je da svi ljudi koje je formirala lijeva akademija opisuju tu novu desnicu kao neprijateljsku prema znanju. Također je prirodno da se opiru u institucijama kojima trenutno dominiraju. Radi se o sveučilištima, ali često i o vlastima. I mediji su prirodno uključeni. Svi oblici konzervativnog ili nacionalističkog otpora lijevo-liberalnoj paradigmi mišljenja opisuju se kao vođeni prezirom prema znanju i lažnim vijestima.

Kada Trump u SAD-u, Meloni u Italiji ili možda Švedski demokrati u Švedskoj djeluju politički u skladu s obećanjima koja su dali u izbornim kampanjama, političari ljevice i nekoliko istraživača tvrdit će da djeluju protiv znanja i znanosti . Moglo bi se raditi o tome kako se društvo najbolje nosi s kriminalom ili ilegalnom imigracijom. Moglo bi se raditi o ulaganjima u nuklearnu energiju ili klimatsku politiku. To što imamo ovaj sukob ni na koji način nije izvanredno ili iznenađujuće. Mnogi od ovih stručnjaka koji sada na različite načine djeluju protiv konzervativne obnove političkog razvoja u zapadnom svijetu nisu samo stručnjaci već i ideolozi.

To ne znači da je svo znanje ideološko ili da su sva istraživanja provedena na našim sveučilištima ljevičarska. Naravno, nova politička desnica trebala bi slušati i stručnjake. Naravno, trebala bi slušati prigovore i mudre savjete. Trebala bi slušati i vlastite stručnjake, jer takvi stručnjaci postoje. Ali prije svega, trebala bi djelovati u skladu s narodnom voljom koja im je dala moć. Ne bismo trebali imati vladu stručnjaka. Ne bismo trebali imati filozofe koji upravljaju našim zemljama. Bolje je da narod vlada.

Demokracija nije besprijekorna. Ali bilo bi puno gore živjeti pod tiranijom znanja. Jer što ako su svi znanstvenici koji se bave rodom i neomarksistički profesori književnosti upravo filozofi koji bi, prema Platonu, trebali upravljati našim zemljama? Kakva neugodna pomisao! Srećom, filozofu Platonu nije dopušteno vladati našom demokracijom.