Subscribe
Prije nekoliko dana zalagao sam se za trgovinu i strateški realizam – da Europa treba izaći iz svoje regulatorne izolacije i prihvatiti trgovinu pod vlastitim uvjetima. Trgovinski sporazum EU-a i Mercosura predstavljao je kompas usred takve oluje, no sada se nalazi na raskrižju. Europski poljoprivrednici s pravom su zabrinuti, Bruxelles se krije, a višebojna koalicija populista – ne samo Zeleni – izbija u opoziciju. Glasan glas u oštroj suprotnosti s onim što ovaj sporazum predstavlja: posljednja prava prilika Europe da zauzme mjesto za globalnim ekonomskim stolom kao blok slobodne trgovine. Jedan od najvećih strateških prioriteta.
Histerija oko toksičnog uvoza i nepoštivanja ekoloških standarda je razumljiva, iako nebitna utoliko što će južnoamerički proizvodi biti podložni istim standardima kao i oni proizvedeni u EU. Štoviše, takva pomama ne bi nas trebala odvratiti od prave rasprave. Naime, u eri intenzivne sistemske konkurencije između globalnih sila, Europa bi trebala prestati s mazohističkom aktivnošću samonametanja najstrožeg regulatornog režima na svijetu – Zelenog plana . Pogotovo dok drugi igraju po potpuno drugačijim pravilima.
Globalno gospodarstvo ne funkcionira na zelenim planovima
Značajno je da nijedna od dvije supersile našeg stoljeća – Sjedinjene Američke Države i Kina – ne posluju ni pod čim što bi se približilo Europskom zelenom planu. Washingtonska energetska politika oscilirala je između subvencija i sankcija, ali nikada nije nametnula regulatorne strogosti na razini cijelog kontinenta i gospodarstva koje bi onemogućavale njezine vlastite proizvođače. Kina, sa svoje strane, teži rastu uz snažno državno vodstvo, izvozi robu koja intenzivno koristi fosilna goriva i gradi infrastrukturu na kontinentima s gotovo nultom ekološkom uvjetovanošću.
Čak se ni drugorazredne ekonomske sile – poput Brazila ili Indije – ne ograničavaju na europske regulatorne standarde. One teže industrijalizaciji, izvoznim tržištima i strateškoj autonomiji, često stavljajući gospodarski rast iznad ideoloških obveza dekarbonizacije.
U svjetlu ove stvarnosti, zašto bi si Europljani dobrovoljno vezali ruke?
Partnerstvo jednakih
Sporazum između EU-a i Mercosura ne bi se smio svesti na raspravu o broju stoke ili ograničenjima pesticida. To je najvažniji trgovinski odnos koji je Europa ispregovarala u desetljećima i mora se shvatiti kao dio šire europske geopolitičke strategije.
Mercosur — koji obuhvaća Argentinu, Brazil, Paragvaj, Urugvaj i sada Boliviju — ostaje najveći regionalni blok Latinske Amerike. Ovo nije neki udaljeni, nepovezani trgovinski partner; to je dio europskog atlantskog susjedstva. Kao Španjolac — i kao Europljani općenito — trebali bismo s poštovanjem odbaciti ideju da su Amerika isključiva „sfera“ bilo koje druge sile, uključujući SAD. Ako Europa ima povijesne, kulturne i ekonomske veze sa zapadnom hemisferom, tada Atlantik mora ostati prostor zajedničkog utjecaja, a ne sfere kojima isključivo dominiraju Washington ili Peking.
Odnos Europe s Amerikama mora biti istinsko partnerstvo ravnopravnih, a ne podređena uloga u kojoj južnoameričke nacije pasivno čekaju dok najveća svjetska gospodarstva dijele utjecaj i prilike među sobom. Ako Europa namjerava konkurirati pod tim uvjetima, bilo bi mudrije da uopće ne sudjeluje – jer nismo ravnopravni. Naša snaga ne leži u oponašanju prisile supersila, već u ponudi nečeg drugačijeg: uravnoteženog, na pravilima utemeljenog partnerstva, utemeljenog na reciprocitetu i dugoročnoj integraciji. Danas nekoliko vodećih južnoameričkih gospodarstava aktivno traži bliži savez s Europom. Dok nam se obraćaju, Europa bi trebala imati povjerenja – i stratešku jasnoću – da im uzvrati.
Konkurencija na globalnom tržištu
Kao što sam već spomenuo u svom ranijem članku, trenutak potpisivanja sporazuma s Mercosurom nije slučajan . Kako se kineski ekonomski utjecaj u Latinskoj Americi širio – s trgovinom većom od pola bilijuna dolara i ulaganjima koja rastu na stotine milijardi – južnoamerički blok tražio je alternativne partnere kako bi izbjegao preveliku ovisnost o Pekingu. Istodobno, nedavne američke administracije koristile su tarife, sankcije i kampanje političkog utjecaja koje jasno pokazuju da američka politika nije benevolentna po defaultu, već da i ona nastoji slijediti vlastiti nacionalni interes – kao što bi i trebala.
Ovaj globalni kontekst pomogao je ubrzati spremnost Mercosura da se angažira s Europom na ravnopravnijoj osnovi – ne kao ideološki dodatak, već kao strateški partner. Za Europu, ova prilika se ne smije propustiti. Ako se ustručavamo sudjelovati, Kina i Sjedinjene Države rado će popuniti prazninu – svojim prioritetima, a ne našim.
Zašto zeleni skepticizam promašuje poantu
Zeleni kritičari tvrde da će sporazum potkopati klimatske obveze, ubrzati krčenje šuma i izložiti europske poljoprivrednike nelojalnoj konkurenciji. No blokiranje sporazuma ne bi spriječilo degradaciju okoliša niti smanjilo globalne emisije. Samo bi preusmjerilo trgovinu Mercosura prema tržištima kojima uopće nedostaju ekološki standardi.
Ne možemo se pretvarati da je zaštita okoliša posljedica povlačenja. Globalne emisije funkcija su ukupne proizvodnje i potrošnje, a ne mjesta gdje se povlači granica. Trgovinska politika ne bi trebala biti podređena unutarnjim regulatornim modelima koje ne dijele naši glavni konkurenti. Europski zeleni plan ostaje skup i ideološki vođen eksperiment. To nije univerzalni zakon. To nije nacrt koji su usvojile Sjedinjene Države, Kina, Brazil, Indija ili bilo koji ekonomski pol u nastajanju. U svijetu žestoke konkurencije, regulatorno samobičevanje recept je za stratešku irelevantnost.
Strateška logika Mercosura
Sporazum između EU i Mercosura možda nije savršen. Njegovi mehanizmi za provedbu zaštite okoliša mogli bi biti jači, a postupci rješavanja sporova obvezujući. Ali savršenstvo ne bi smjelo biti neprijatelj zdrave strategije – posebno kada je alternativa strateško povlačenje i njegova posljedična izolacija.
Ovaj sporazum predstavlja namjernu diverzifikaciju europskih trgovinskih odnosa u vrijeme kada su globalni lanci opskrbe sve više oružje i osporavani. On jača europske povijesne i civilizacijske veze s regijom koja dijeli mnoge pravne, kulturne i ekonomske temelje, a istovremeno nudi potrebnu protutežu i kineskoj ekonomskoj dominaciji i američkom unilateralizmu na zapadnoj hemisferi. Iznad svega, označava korak prema vraćanju uloge Europe kao značajnog pola slobodne trgovine u globalnom gospodarstvu, umjesto da je ograničava na ulogu samonametnutog regulatornog geta.
Europa na strateškom raskrižju
Europa se suočava s jasnim izborom: nastaviti se povlačiti iza tvrđave Zelenog plana i regulatornog maksimalizma – držeći se fikcije da je regulacija sama po sebi izvor konkurentske prednosti – ili prihvatiti trgovinska partnerstva koja vraćaju utjecaj, relevantnost i obostrano koristan rast. Bilo da se radi o partnerstvima s Južnom Amerikom ili s Indijom, što se čini najnovijim križarskim ratom Von der Leyen.
Sporazum EU-a i Mercosura prisiljava na ovaj izbor – i upravo ga je zato vrijedno braniti. Ne zato što je savršen, već zato što strateški realizam u doba konkurencije nije izdaja vrijednosti – on je njihova obrana.
Blokiranje sporazuma iz ideoloških razloga ili lažnih predviđanja makroekonomskog utjecaja bilo bi odricanje od globalne uloge Europe. Doživjeti njegovo stupanje na snagu, a zatim ukloniti samonametnute barijere kako bismo bili konkurentni, bila bi odluka kontinenta koji razumije svoju povijest i gleda u budućnost.