Želite li socijalistički nacionalizam u Europi?

Suočavamo li se s povratkom lijevog socijalizma u Europi? Hoće li odgovor na izazove i prijetnje koje suvremeno društvo, čini se, želi ponuditi, biti preuzimanje veće odgovornosti države za naša zapadna društva?

Možda i ne bi bilo tako čudno da je to slučaj nakon 30 godina neoliberalizma i privatizacije. A u tom slučaju, to bi mogla biti politička promjena koju bi mnogi vidjeli kao „konzervativnu”: država je nacionalna i stoga „nacionalistička”. Država je stabilna i pouzdana; ona je institucija institucija. Samo država može jamčiti kontinuitet i dugoročnu održivost. Država mora biti jača; država mora biti veća. Trebamo više države (socijalizma), a manje tržišta i privatnog vlasništva.

U nedavnom članku u Financial Timesu pod naslovom „Švedska: socijalistički raj prepun milijardera”, Ruchir Sharma, voditelj međunarodnih operacija Rockefeller Capital Managementa i kolumnist u Financial Timesu, nagađa o mogućoj budućoj moralnoj i ekonomskoj pobuni protiv oštrih razlika u prihodima koje postoje u Švedskoj i protiv velikog broja milijardi koje je zemlja proizvela.

Sharma podsjeća da je Švedska u poslijeratnom razdoblju bila smatrana polusocijalističkom zemljom s jakim javnim sektorom i visokim porezima na dohodak i kapital. Kada je ova ekonomska strategija došla do kraja početkom 1990-ih, političari te zemlje brzo su se okrenuli i dopustili si deregulaciju gospodarstva te značajno smanjenje poreza, posebno na kapital.

„Švedska je počela poticati stvaranje bogatstva nakon neuspjeha svog eksperimenta neograničenog etatizma socijalne skrbi nakon Drugog svjetskog rata. Visoki porezi tjerali su poznate osobe i industrijalce iz zemlje, što je Švedsku koštalo daleko više izgubljenog bogatstva nego što je ostvarenih prihoda. Financijske krize koje su uslijedile početkom 1990-ih prisilile su Švedsku da preispita svoju predanost socijalizmu.”

I istina je da je bogatstvo stvoreno u 35 godina od 1990. Istina je da su široke skupine u švedskom društvu postale bogatije (iako su kućanstva u Švedskoj visoko zadužena). Ali istina je i da su se razlike u bogatstvu povećale. I ne morate biti milijarder da biste zaradili novac od činjenice da su porezi na imovinu, nasljedstvo i bogatstvo bili niski. Mnogi su se obogatili kupnjom kuća dok su bili mladi, a zatim su plaćali niske kamate na svoje kredite dok se vrijednost kuća umnožavala. Drugi su se obogatili nasljeđujući novac od poduzetnih roditelja koji su uspjeli izgraditi uspješne poslove ili se obogatiti pametnim poslovima s nekretninama. A onda postoje i oni koji nikada nisu kupili kuću i koji nikada nisu naslijedili novac i koji sada moraju pokušavati preživjeti iz mjeseca u mjesec.

U vremenima kada tarifni ratovi, inflacija i nezaposlenost poskupljuju život onima s niskim i srednjim primanjima, počinju se javljati reakcije protiv ekonomske nejednakosti. A to se podudara s međunarodnim trendovima gdje država i javni sektor moraju ulagati u obranu i infrastrukturu. A ako se tada od ekonomske elite koja nije morala plaćati tako visoke poreze za svoje bogatstvo može dobiti značajna imovina (što je bio slučaj u Švedskoj), bilo bi čudno da ne vidimo kako se starije ideje o državi, socijalizmu i raspodjeli dohotka vraćaju na širokom frontu.

Dobar primjer trenutnog antikapitalističkog trenda jest proces ponovne nacionalizacije željeznica u Britaniji. U Britaniji privatne tvrtke mogu posjedovati i upravljati željeznicama od sredine 1990-ih, ali tome je sada došao kraj. Kada su laburisti pobijedili na parlamentarnim izborima 2024. godine, obećali su, između ostalog, nacionalizaciju željeznica, tako da je to čisto predizborno obećanje koje sada moraju ispuniti. Ideja je olakšati i učiniti učinkovitijim upravljanje i održavanje željeznica. Također se pokazalo da privatne tvrtke imaju poteškoća s suočavanjem s pandemijom Covida, što je pokazalo da država ima otpornost na neočekivane probleme koju privatne tvrtke nemaju.

Činjenica da sada postoji reakcija protiv 35 godina privatizacija i liberalizacija primjetna je i u Švedskoj – ako se vratimo tamo – na način na koji se čini da velika Socijaldemokratska stranka želi napraviti zaokret ulijevo u ekonomskoj politici.

Kad je riječ o pogledu na naciju, obranu, imigraciju i kriminal, očito je da je švedska socijaldemokracija napravila pravi zaokret. Sada, na prijelazu iz svibnja u lipanj, švedski socijaldemokrati održali su stranački kongres u Göteborgu i tamo su usvojili novi stranački program koji izražava potpuno novi pogled na migracije i nacionalizam. Sada se nacija mora braniti od vanjskih i unutarnjih prijetnji. Imigracija se mora dugo držati čvrstom. Sva politika mora biti strukturirana oko opstanka nacije i oko očite potrebe švedskog naroda za sigurnošću i zaštitom.

Ali ovaj očiti nacionalizam također ima jasan ljevičarski karakter. Za socijaldemokrate, nacija se čini isto što i država. Društvo je javna sfera. I sada kada se Švedska, nakon 35 godina deregulacije, neoliberalizma i otvorenih granica, ponovno usredotočuje na sebe, država mora jamčiti snagu i koheziju nacije. I naravno, država mora opremiti obranu i organizirati protjerivanje ilegalnih migranata. Također, država mora održati monopol na nasilje i uništiti novi organizirani kriminal. Ali također, država mora jamčiti da škole, zdravstvo i socijalne usluge rade. U Velikoj Britaniji, država mora osigurati da željeznice sada rade i da vlakovi voze na vrijeme. U Švedskoj o kojoj sada govore švedski socijaldemokrati, država mora proći kroz sektor po sektor u društvu i nositi se sa svim neuspjesima koje su tržišne sile donijele. I radi se o školama, o zdravstvu i skrbi za starije osobe, ali i o infrastrukturi i raznim različitim socijalnim uslugama.

Sljedeće godine su izbori u Švedskoj. Tada je pitanje hoće li socijalistički nacionalizam socijaldemokrata biti uspješan. Desničarske stranke moraju naravno ukazati na tradicionalne grijehe socijalizma. Mnogi od onih koji danas glasaju nisu bili tamo 1980-ih. Ne sjećaju se raspada Sovjetskog Saveza i ne sjećaju se ekonomskih problema koji su uslijedili u Europi zbog visokih poreza i previše reguliranih javnih usluga. Pitanje je sada može li to postati trend koji vidimo diljem svijeta, ili barem u EU i Velikoj Britaniji. Hoće li ljevica odgovoriti na izazove našeg vremena ponovnim izmišljanjem neke vrste socijalističkog nacionalizma? Multikulturalni projekt je u mnogočemu došao do kraja puta. Mnoge zemlje još uvijek imaju opsežnu imigraciju, ali argumenti o blagoslovu multikulturalizma više ne dobivaju širu podršku među narodima Europe. Tada ljevica može oteti nacionalizam kako bi ponovno počela propagirati ideju države kao spasitelja u nevolji i darovatelja svih dobrih darova.

Da će javni sektor i država dobiti određenu osvetu nakon 35 godina neoliberalizma i nakon pandemije i rata u Ukrajini, svi možemo prihvatiti. Država bi trebala opremiti našu vojsku i preuzeti krajnju odgovornost za sprječavanje kriminala i obrazovanje. Ali ako će se država umiješati i voditi poduzeća, mogli bismo imati problema. A mogli bismo imati problema ako socijalistički način razmišljanja koji se uglavnom temelji na zavisti ima snažan utjecaj.

Ideja u članku o antikapitalističkoj pobuni u Švedskoj, na koju smo započeli, jest da će se mnogi Šveđani umoriti od gledanja kako drugi posjeduju milijarde dok oni sami teško spajaju kraj s krajem. Ali problem je što su i ti milijarderi stvorili bogatstvo i što nećemo imati bogatstvo za raspodjelu među stanovništvom ako se poduzetnim ljudima ne dopusti da zarađuju od svojih poslova.

Trebamo više nacionalizma u Europi, a nacionalne države će i dalje imati važnu ulogu. Ali nama Europljanima ne služi nikakav nacionalizam socijalističke prirode.