Subscribe
Socijaldemokracija Europe nalazi se u teškom položaju. Tijekom proteklog desetljeća, njezine stranke u raznim zemljama desetkovane su, uništene svojim unutarnjim proturječjima i neuspjesima u ispunjavanju zahtjeva birača. Od sredine 2010-ih, ovaj se fenomen promatra kao „Pasokifikacija“, nakon sloma grčke socijaldemokratske stranke Pasok između 2009. i 2015. godine.
Međutim, obrazac se različito pojavio u različitim zemljama, a sve socijaldemokratske recesije obično imaju jedinstvene uzroke koji su specifični za njihovu zemlju domaćina. Dok pasokifikacija može opisati izazove socijaldemokratskim modelima upravljanja koji su proizašli iz financijske krize 2008. godine, ono čemu danas svjedočimo u zapadnoeuropskoj obitelji socijaldemokratskih stranaka je nešto drugo; fatalni slom između socijalnog progresivizma i imigriranih ne tako progresivnih vrijednosti.
Opasna igra s masovnim migracijama
U Njemačkoj, Francuskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu i nordijskim zemljama, socijaldemokratske stranke su vidjele stratešku vrijednost u prihvaćanju masovnih migracija i prilagođavanju ne-domaćih stanovnika kao birača, često zauzvrat postajući stranka multikulturalizma u svojim zemljama. To je notorno, budući da je većina socijaldemokratskih pokreta povijesno ukorijenjena u istinskim interesima radničke klase i zagovarala je vrstu socijalnog korporatizma koji je ponekad graničio s konzervativnim i nacionalističkim. Socijaldemokratsko odbacivanje socijalnog konzervativizma i prihvaćanje masovnih migracija i multikulturalizma kao takvo je zagonetna tema.
Neke od ovih stranaka su tijekom 1990-ih pa sve do danas osvajale glasove imigranata i upravljale s tim povezanim opasnostima do relativnog uspjeha – Socijaldemokrati Danske su jedan takav primjer. Ova je stranka, zahvaljujući svojoj samouvjereno ponovno uspostavljenoj politici stroge imigracije, integracije i protivljenja multikulturalizmu, smirila mnoge napetosti koje postoje u ostatku zapadne Europe, gdje su novonastale konzervativne i nacionalističke stranke učvrstile svoje pozicije kao veće ili druge odmah iza socijaldemokracije. Umjesto očite stranke multikulturalizma, danski socijaldemokrati su u očima mnogih birača postali očita stranka nacionalne stabilnosti.
Jedan od danskih prijedloga koji je utjelovio velik dio dojmova “zdravog razuma” koje je zemlja ostavila jest zabrana prevelikog broja neeuropskih imigranata u određenom stambenom području. Ova metoda, popularna među mnogim desničarskim vanjskim promatračima, osmišljena je kako bi se spriječili kulturni problemi koji nastaju kada se neintegrirani migranti odvoje od šireg danskog društva. Manje mjehurića stranih kultura znači manje kriminala i nesmetaniji suživot između Danaca i imigranata, prema modelu. U praksi, prilično strog i proizvoljan skup zakona, “anti-geto” (“geto” je pravni izraz koji se u Danskoj koristi za segregirana područja u kojima dominiraju imigranti) dobio je mnogo kritika zbog načina na koji cilja ljude na temelju njihovog nezapadnog podrijetla i prisilno ih deložira iz njihovih domova. Unatoč tome, ovaj pristup, iako ga nisu izmislili danski socijaldemokrati, stranka svesrdno podržava. Njihovo prihvaćanje politika koje udaraju u srž separatizma imigranata učinilo je socijaldemokrate trajno popularnima u Danskoj, ali ih je također učinilo vrlo različitima od njihovih sestrinskih stranaka u Europi.
U zemljama poput Njemačke (SPD) i Ujedinjenog Kraljevstva (Laburisti), status socijaldemokratskih stranaka kao jedne od dvije glavne vladajuće stranke uvelike je narušen zbog nacionalističkih novopečenih nacionalista. Iako se to možda djelomično može pripisati „pasokifikaciji“ (neuspjehu socijaldemokratske ekonomske misli da odgovori na ekonomiju 2010-ih), uglavnom je uzrokovano proturječjem između socijaldemokratskog etosa jedinstva, stabilnosti i progresivizma te posljedica masovne imigracije; činjenica da se socijaldemokracija u mnogim zapadnoeuropskim zemljama može doživljavati kao tolerantna prema islamskom ekstremizmu i drugim antizapadnim ideologijama teško da je novost za suvremene konzervativce.
Zbog tolerancije prema mnogim problematičnim stavovima koji se javljaju u određenim imigrantskim skupinama, socijaldemokratske stranke mogu izgubiti podršku i drugih imigrantskih skupina. Primjerice, postoji fenomen izbjeglica u Europi koje su razočarane jer vide da ih je nasilje od kojeg su bježali u vlastitoj domovini pratilo do njihovog navodnog utočišta. Mnogi od onih koji napuštaju muslimanski svijet čine to zbog oružanih sukoba i progona od strane vjerskih radikala, što potom postaje sve uobičajenije u Francuskoj, Švedskoj ili Ujedinjenom Kraljevstvu, zbog nekontrolirane imigracije i nepostojeće integracije. To je posebno uobičajeno među skupinama koje pripadaju ranjivim manjinama u svojim matičnim zemljama, poput manjih sekti muslimana i kršćana. U Švedskoj, na primjer, postoji mnogo kršćanskih Asiraca koji se politički identificiraju s desnicom zbog njihove strože imigracijske politike.
Mnoge socijaldemokratske stranke, iako održavaju visoku toleranciju prema imigrantskim vrijednosnim sustavima koji su suprotni zapadnim vrijednostima, povremeno pokazuju svijest o toj dinamici. Nije neuobičajeno da stranke poput Laburističke stranke u Ujedinjenom Kraljevstvu ili Socijaldemokrata u Švedskoj čine geste kako bi ponovno potvrdile socijalni progresivizam kao svoju zvijezdu vodilju, posebno kada je njihova predanost ovom cilju dovedena u pitanje. Jedan primjer je priznanje (i do sada površna) istraga laburističke vlade o takozvanim skandalima bandi za dotjerivanje djece u kojima su pretežno imigrantske zajednice sustavno seksualno zlostavljale djevojčice u Engleskoj, često s netolerantnim islamskim izgovorom. Socijaldemokrati u Švedskoj također su dugi niz godina vrlo kritični prema konfesionalnim školama, što utječe na način na koji muslimani mogu odvojiti svoju djecu od zajedničkog švedskog školskog sustava (iako je zabrana takve škole vjerojatno nešto što najviše pogađa kršćanske škole).
Jedna od posljedica prevelikog kompromisa s podrškom imigrantskih, i općenito muslimanskih, skupina, jest da su često motivirani za cijepanje u manje stranke koje s ljevice izazivaju socijaldemokraciju. Nekoliko primjera, poput bivših laburističkih kandidata na lokalnim britanskim izborima koji su se samostalno kandidirali na propalestinskoj i proislamskoj platformi, Denk parti u Nizozemskoj i Nyans stranka u Švedskoj, pokazuju da je europska socijaldemokracija možda podcijenila u kojoj će mjeri imigracija izvan Europe zakomplicirati i diverzificirati biračko tijelo.
Može li si socijaldemokracija priuštiti da nastavi igrati svoju strategiju?
Socijaldemokracija, kao dio europskog političkog nasljeđa 20. stoljeća, rijetko se danas smatra idealističkim pokretom. Umjesto toga, oni su predstavnici starog establišmenta, onog koji se bori s originalnim idejama i drži korak s daleko dinamičnijim i energičnijim nacionalnim konzervativizmom 2020-ih. Jedna uobičajena analiza socijaldemokratskih stranaka jest da ih definira hladan, na moć orijentiran pragmatizam te da mogu prilagoditi svoj stav o gotovo svakoj temi sve dok to koristi njihovoj moći na vlasti; to je uobičajeno u desničarskim krugovima u Švedskoj, gdje je socijaldemokracija ostavila svoj možda najopsežniji trag od bilo koje europske zemlje.
Ova analiza je naravno ukorijenjena u antagonizmu prema socijaldemokraciji i uvelike pojednostavljuje motivacije takvih stranaka. Izvedena ‘teorija’ socijaldemokratske ambicije jest da se ona iz gluposti – a ne iz zlonamjernosti – jednostavno previše rasteže u svom pokušaju da osigura obilje za sve, zaboravljajući da tradicionalni prioritet države prema vlastitim građanima nije iz sebičnosti, već samo praktična nužnost.
Unatoč tome, ova perspektiva može racionalizirati prihvaćanje masovnih migracija i islama od strane socijaldemokracije; stvara bliski odnos između stranke i imigrantskih zajednica, što se često prevodi u političku podršku koja se uklapa u poznatu socijaldemokratsku marksističku klasnu analizu – potlačeni imigrant nasuprot sebičnom domorodcu. No, s druge strane, socijaldemokracija može biti i kritičar masovnih migracija, jer neograničena imigracija potkopava tržište rada, smanjuje plaće i ima kulturne implikacije koje su u suprotnosti s progresivnom utopijom kojoj socijaldemokracija teži. Tipično, stranke te vrste uspjele su uravnotežiti i glasove domaćih Europljana i glasove imigranata apelirajući na obje strane na raznim forumima. Ali koliko će dugo ova strategija dualnosti zapravo funkcionirati kako bi socijaldemokracija ostala relevantna?
Laburistički gambit
Vidjeli smo ovu dualnost, koja donekle graniči s otvorenom dvoličnosti, s velikim učinkom u raznim zemljama. U Ujedinjenom Kraljevstvu, laburistički Keir Starmer šokirao je mnoge lijeve ideologe svojim nedavnim govorom o „otoku stranaca“, u kojem je priznao da su nekontrolirane masovne migracije učinile britanske gradove neprepoznatljivima, a etnički sukobi, uvoz stranih kultura i pogoršanje društvenog povjerenja gotovo su zamijenili domaću kulturu.
Laburistička vlada se također uspjela predstaviti kao održivija alternativa kada je riječ o migracijama, zbog ozbiljnog lošeg upravljanja Torijevaca tijekom 2010-ih pa sve do 2024. Čak i sa „skromnih“ 500 000 dolazaka svake godine, laburisti bi uveli relativno strogu imigraciju u usporedbi s luđački otvorenim granicama Borisa Johnsona i Torijevaca koje su još uvijek na snazi.
Starmerov zaokret od 180 stupnjeva po pitanju migracija (vrlo relativan zaokret, svakako) dogodio se usred zabrinutosti zbog prijetnje rasta populističke Reformne UK, koja se smatra razumna stranka po tom pitanju, može predstavljati problem za laburiste. Ali kako stvari trenutno stoje, ne može se utvrditi jesu li laburisti porasli iz Starmerovog ‘konzervativnog’ zaokreta ili ne. Njihove ankete odražavaju beznadnu zastarjelost, sličnu onoj sestrinskih stranaka u većem dijelu Europe, a ne snagu koja je prošlog ljeta uvjerljivo pobijedila.
Čak i ako je Starmer možda osvojio podršku laburista koji su se dvoumili oko migracija i uspio privremeno zadržati pozornost dijela bijele engleske radničke klase koja se protivi imigraciji, suočava se s oštrom osudom zbog svog novog stava o migracijama od strane šireg lijevog pokreta u Britaniji. Krajnje lijevi aktivisti, radikali i određene imigrantske skupine, koji su tijekom proteklih desetljeća počeli činiti sve veći dio radne snage stranke, očito ne prihvaćaju Starmerov potez za pridobijanje glasova desnice. To su ljudi koji su se identificirali s laburistima kada je stranka bila za masovne migracije i kada je usvojila politiku probuđenog identiteta. Već je postojalo nezadovoljstvo među tim radikalnim građanima kada je Starmer pokušao ukloniti korbinske elemente laburista i vratiti stranku bliže središtu politike.
U pokušaju da spasi svoju stranku od naleta Reformne UK, Starmer je možda ugrozio podršku nove generacije laburističkih birača, a zauzvrat nije osvojio ni dio razočarane radničke klase koja sada glasa za desnicu. Ankete pokazuju da bi moglo postojati ograničenje koliko dugo je biračko tijelo spremno trpjeti proturječnosti koje laburisti i socijaldemokracija u drugim zapadnoeuropskim zemljama toliko dugo pokušavaju koristiti kao strategiju.
Pokušaj reformi švedske socijaldemokracije blokiran
Švedski socijaldemokrati održali su svoj polugodišnji kongres krajem svibnja, što se dugo očekivalo kao prilika za sadašnje vodstvo, koje se pokušava osloboditi tereta vladavine između 2014. i 2022., da učvrsti „strogu“ imigracijsku politiku. Stranka se od izbornog poraza 2022. godine bavi svojevrsnom revizionističkom poviješću, što komplicira njezino sudjelovanje u migracijskom i kriminalnom kaosu koji Švedska trpi od sredine 2010-ih. Nova migracijska politika shvaća se kao u skladu sa sadašnjom desnocentrističkom vladom koju obilježava podrška nacionalističkih Švedskih demokrata.
No, čelnici stranke Magdaleni Andersson nije bilo lako nagovoriti stranački kongres da usvoji novi pogled na migracije. Prijedlog koji je prošao glasovanje nije bio ono što se dvije godine hvalilo u medijima, već su ga razvodnili promigracijski elementi koji sve više čine stranku od 1990-ih.
Dok je vodstvo stranke gledalo udesno, radikalni građani spriječili su socijaldemokrate da idu dalje nego što im je uzica dopuštala. A uzicu, kao i u mnogim socijaldemokratskim strankama u Europi, drže krajnje lijevi aktivisti i skupine koje ne žele vidjeti razumnu i konzervativnu migracijsku politiku.
Socijaldemokrati u Švedskoj nalaze se u istoj situaciji kao i laburisti i mnoge njihove sestrinske stranke u Europi. Malo je vjerojatno što će postići odricanjem od politike svoje nedavne prošlosti, budući da velik dio stranke danas privlači upravo takva vrsta politike.
I gdje to ostavlja obične birače u sredini, ili one koji su napustili lijevi centar i postali konzervativci ili nacionalisti? Ostaje za vidjeti, ali mnogo toga ukazuje na to da mnogi od njih sada jasnije nego ikad prije vide urođene proturječnosti socijaldemokracije.
Osim štednje… ili?
Kako se socijaldemokracija, koja je u mnogim europskim zemljama nekada bila stup građanskog angažmana, može izvući iz teške situacije i okončati krizu na izborima? Najvažniji faktor je, naravno, potpuno priznavanje pogrešaka iz prošlosti. Čak će i retorika uvelike pomoći u ovom pitanju, poput govora Keira Starmera o “otoku stranaca”, koji je pokrenuo javnu svijest o promjeni smjera laburista.
Ali naravno, to mora biti povezano s djelovanjem. Razvoj događaja u Švedskoj, međutim, pokazuje da nije lako uvjeriti sve frakcije velike socijaldemokratske stranke da zatvore granice i prekinu podršku multikulturalizmu. Čini se da su tvrdokorni zagovornici migracija koji postoje u stranci brojčano nadjačani i trebat će mnogo da zagovornik masovne imigracije odustane od svog stava, s obzirom na to da trenutni društveni i kulturni problemi u Švedskoj nisu dovoljni da ih pokolebaju. Značajna reforma poput napuštanja multikulturalizma može zahtijevati izborni poraz, u kojem slučaju vjerojatno nećemo vidjeti uvjerljivu promjenu još neko vrijeme – lijeva oporba u Švedskoj u trenutku pisanja ovog teksta raste u anketama.
Danski socijaldemokrati nalaze se u luksuznom položaju u usporedbi sa svojim sestrinskim strankama. Sve ove potrebne promjene u svojoj politici napravili su prije više od desetljeća, prije nego što su proturječnosti između tradicionalnih socijaldemokratskih vrijednosti i multikulturalizma postale previše izražene. Iako bi prvenstveno bilo u korist socijaldemokratskih pokreta Europe da više stranaka uspije krenuti na ovo putovanje, to bi bilo najbolje i za Europu; ove vrste stranaka vjerojatno će nastaviti utjecati na politiku još dugo vremena, a poželjnije je da to čine kao socijalni konzervativci, a ne kao multikulturalisti.