Subscribe
Religija često može biti političko sredstvo, a politika često može biti religijsko sredstvo. Svijest o toj činjenici bila je jedan od glavnih motiva za odvajanje crkve od države na Zapadu. U Švedskoj, jednoj od najsekularnijih zemalja na svijetu, tradicionalna Luteranska crkva formalno je ukinuta kao državna crkva tek 2000. godine, iako je tom razvoju naravno prethodilo stoljeće i pol drugih činova sekularizacije.
Iako je Švedska crkva službeno odvojena od države, to je nažalost nije oslobodilo političkog utjecaja. Naprotiv, čini se da se politička oštrica svećenstva i crkvene platforme pojačala od odvajanja. Danas Crkva organizira skupštinu politički izabranih predstavnika, a u rujnu 2025. vrijeme je za izbore, na kojima više od pet milijuna članova Crkve ima pravo glasa. Popis stranaka sudjelujućih, ili formalno “nominacijskih skupina”, više-manje odražava krajolik političkih stranaka u zemlji, iako možda s malo više varijacija.
Stvarni utjecaj koji ova politička skupština ima na aktivnosti Crkve i vjerski pogled je ograničen. Ali ona pokazuje neupadljivu politizaciju koju je vjerski život u Švedskoj prošao u posljednjih pola stoljeća, a koju možda dijeli većina protestantskih kultura – većina glavnih nacionalnih, ili bivših nacionalnih, crkava ima duboko ljevičarsku pristranost u svojoj teologiji i primjeni svoje vjere u svakodnevnom životu.
Kako je kršćanstvo postalo toliko lijevo orijentirano?
Modernizacijski pokret u zapadnom svijetu postavio je zahtjeve vjerskim organizacijama da usvoje sekularnije vrijednosti i da se demokratiziraju. Baš kao i moderna svjetovna uprava, crkve također moraju poštivati jednakost svih građana i ne praviti moralnu razliku između onih “dobre vjere” i onih “loše vjere”, za razliku od povijesne uloge Crkve. Svi tragovi kontrole koja je u prošlosti bila središnja za ulogu Crkve u društvu proglašeni su zastarjelima za moderni svijet.
Vjerojatno postoji istina u uvjerenju da predmoderna očekivanja Crkve danas nisu privlačna široj javnosti. Kako ne bi izgubile na važnosti i pale u zaborav, crkve, uključujući Katoličku crkvu, moraju se prilagoditi progresivnom duhu vremena i prihvatiti iste vrijednosti koje zagovaraju dominantnije institucije, poput škola, medija i vlade. To se u velikoj mjeri dogodilo i u Katoličkoj crkvi i prirodna je posljedica pomaka moći između tih institucija. Kada se manje ljudi pridržava tradicionalnog kršćanstva, crkve se moraju prilagoditi kako bi ostale konkurentne u odnosu na druge civilne organizacije.
To je naravno stalno promjenjivo, a različite crkve su se prilagodile modernosti na različite načine. Jedan uobičajeni trend trenutno je da kršćani, posebno katolici, sve više usađuju konzervativizam u svoj vjerski život. Sve više ljudi dovodi u pitanje otvoreno zagovaranje migracija, netradicionalnih obiteljskih vrijednosti i naizgled bezuvjetnog zajedništva s islamom od strane crkava.
Politička infiltracija…?
Međutim, u mnogim protestantskim crkvama prevladava ljevičarska pristranost. Teško je objasniti crkveni ljevičarski zaokret, a više uzroka može biti u igri kako bi se objasnilo kako je kršćanstvo od bastiona konzervativizma protiv progresivizma postalo utjelovljenje progresivnih vrijednosti kao da je njegov jedini cilj.
U prvoj polovici 20. stoljeća, kada se u javnosti vodila bitka ideja između tradicionalnog društva i progresivnog modernizma, Crkva je obično svrstavana u konzervativni establišment, zajedno sa zemljoposjednicima, buržoazijom i aristokracijom. Marksistički socijalisti prikazivali su Crkvu, bilo da se radilo o katoličkoj ili njihovoj nacionalnoj protestantskoj crkvi, kao jednog od svojih antagonista.
Stoga, kada je započeo „dugi marš ljevice kroz institucije“ dok su socijaldemokracija i liberalizam dobivali bitku ideja, crkveno područje postalo je razumna meta progresivnog poticanja. Sveučilišta su stvarala sve više lijevo orijentirane akademike teologije koji su mogli s vrha upravljati novom Crkvom ljevice, dok je sekularna demokratska politika na lokalnoj razini gurala Crkvu s dna ulijevo.
Ovo ne može biti konačno objašnjenje za transformaciju Crkve, ali se dobro poklapa s institucionalnim transformacijama koje su se dogodile otprilike u isto vrijeme. Naravno, ne može se pretpostaviti da je svaki svećenik nove generacije predani ljevičarski aktivist koji je u Crkvu ušao samo iz političkih razloga. Moderna kultura stavila je lijeve ideje u prvi plan svakog aspekta javnog života, a crkve zapadnog kršćanstva samo su jedna od mnogih institucija koje su time dramatično promijenjene. Ali možda je kršćansko područje podložnije progresivnom narativu od mnogih drugih institucija, zbog svojih moralnih vrijednosti?
… Ili logični biblijski zaključci?
Kršćanska učenja o toleranciji, „okretanju drugog obraza“ i prihvaćanju žrtve korisna su za ljevičarske svrhe. Koristeći različita progresivna tumačenja poruke Isusa Krista, mnogi su ideolozi uglavnom uspjeli uvjeriti zapadnjake da je prava priroda kršćanstva prilagođavanje različitim vrstama manjina u društvu, uključujući i seksualne, kao i velikodušnost prema migrantima – a posebno ne pravljenje razlike između kršćanskih i nekršćanskih migranata. Činjenica da se u Bibliji mogu pronaći posredne potkrepljenja za ove osjećaje nesumnjivo je pridonijela brzom osvajanju crkava od strane političke ljevice, od njezinih konzervativnih čuvara.
Prema nekim sociološkim shvaćanjima, progresivna ljevičarska ideologija sama po sebi može biti ekstrapolacija kršćanskih načela. Možda je ljevičarstvo ono što se događa kada se, uz pomoć prosvjetiteljske racionalnosti, određena biblijska učenja dekontekstualiziraju, sekulariziraju i primjenjuju u utilitarnom smislu. Dublja biblijska čitanja o promicanju obiteljskih vrijednosti i sigurnosti nacionalnih zajednica se zanemaruju.
Kršćanske misije koje su nekoć dolazile sa Zapada zamijenjene su ideološkim kampanjama koje ne promiču vjeru u Krista kao spasitelja, već u globalnu pravdu za „potlačene“ protiv „tlačitelja“. Stare monaške redove zamijenile su nevladine organizacije i druge međunarodne lobističke organizacije.
U ovom pogledu, spoj radikalno ljevičarskih ideja i organiziranog kršćanstva može se savršeno uklopiti. Ali to također implicira da se priroda crkava možda uopće nije promijenila. One i dalje imaju višu svrhu koja zahtijeva neku vrstu žrtve od svojih sljedbenika, baš kao što je to bio slučaj i u prošlosti. Samo što u 21. stoljeću ta žrtva nije strogost, intelektualna podložnost i konformizam, već udobnost vlastitih života; križ koji kršćani na Zapadu moraju podnijeti jest vidjeti kako njihovo vlastito tradicionalno društvo dolazi kraju, a njihove nacije se mijenjaju u nešto neprepoznatljivo u rukama nekršćanskog stranca, kojeg se mora smatrati ravnopravnim.
Treba li Crkva onda otvoriti svoja vrata političarima?
Iz perspektive tradicionalnog kršćanina, Švedska crkva je definitivno kompromitirana. Većina crkvenih nacionalista i konzervativaca složila bi se da su institucijom manipulirali socijaldemokrati i druge ljevičarske organizacije s kojima crkva često izražava simpatije ili surađuje.
No na desnici se vodi rasprava o tome je li ispravno ili pogrešno politički se suočiti s tim pogreškama – ili je Crkvu dugoročno najbolje spasiti ako se politika drži podalje od nje. Argument je da se politizacija ne pogoršava više nego što već jest.
To zahtijeva značajan stupanj discipline koji je rijedak u vrlo polariziranim vremenima poput ovih. Treba li desnica sjediti prekriženih ruku dok ljevica održava svoju ideološku i institucionalnu (socijaldemokrati su daleko najveća stranka u predstavničkoj skupštini Crkve) kontrolu nad nacionalnom crkvom? Lijevi otpor unutar Crkve mogao bi se samo pojačati suočen s izrazito konzervativnom ofenzivom, tvrde neki, te bi stoga bilo kontraproduktivno pokušati osvojiti Crkvu izbornom politikom.
Ono što daje vjerodostojnost ovom pristupu jest činjenica da je Crkva, kao i većina društva, podložna kulturnim fluktuacijama koje nadilaze politiku. Upravo te prirodne kulturne promjene oblikuju politiku, a ne obrnuto. Kada sadašnja generacija svećenstva izrasla iz kontrakulture 1960-ih nestane, novo kontrakulturno svećenstvo zauzet će njezino mjesto. I vjerojatno će biti konzervativno, budući da u tom smjeru ide opći društveni razvoj. Do tada, konzervativni kršćani u Švedskoj crkvi, a možda i u progresivno orijentiranim protestantskim crkvama diljem svijeta, mogli bi pričekati – okrenuti drugi obraz, ako hoćete.