Subscribe
Kako je talijanski politički festival postao rijetka pozornica na kojoj se može čuti svaki glas
U vrijeme kada se politički diskurs diljem Europe često čini polariziranim, fragmentiranim i sve netolerantnijim prema neslaganju, talijanski festival Atreju ističe se kao osvježavajuća iznimka. Više od pukog političkog okupljanja, Atreju je izrastao u prostor gdje se suprotstavljena gledišta sudaraju, koegzistiraju i u konačnici doprinose bogatijem javnom razgovoru. Nedavni povratak Luigija Di Maia – nekada simboličnog vođe Pokreta pet zvjezdica, a sada posebnog izaslanika EU za Perzijski zaljev – pokazuje upravo kako je ovaj događaj postao demokratska referentna točka za cijeli kontinent.
Di Maiova prisutnost u Atrejuu nosi simboličku težinu. Njegovo političko putovanje, obilježeno brzim usponom, unutarnjim sukobima i konačnim odlaskom iz stranke koju je pomogao oblikovati, odražava složenost talijanskog političkog krajolika. Ipak, njegova odluka da prihvati poziv organizatora Fratelli d’Italia govori mnogo: Atreju nije zatvorena arena rezervirana za lojaliste. To je platforma na kojoj su oni iz različitih ideoloških sredina ne samo dobrodošli, već i potaknuti na sudjelovanje. U intervjuu objavljenom prije događaja, Di Maio je izrazio zahvalnost za otvorenost koju su pokazali Giovanni Donzelli i Arianna Meloni, ističući koliko se prirodno osjećao usklađenim sa svojim kolegama debatantima – skupinom koja obuhvaća politički spektar, od bivših ministara lijevog centra do konzervativnih zastupnika.
Ovaj duh uključivosti nije mali detalj. U Europi, gdje politički događaji često funkcioniraju kao odjekujuća mjesta koja isključivo zadovoljavaju jednu stranu, Atreju predstavlja drugačiji model. To je prostor u kojem se politička zrelost mjeri spremnošću da se slušaju, raspravljaju i suočavaju s idejama, a ne da se one ušutkaju. Sposobnost festivala da okupi osobe poput Di Maia, Marca Minnitija, Giulija Terzija, Lorenza Guerinija i Salvatorea Caiate naglašava njegov demokratski karakter: raznoliki glasovi raspravljaju o međunarodnim izazovima bez straha da će biti odbačeni ili delegitimizirani zbog stranačke pripadnosti.
Di Maiovi komentari o ulozi Italije na globalnoj sceni dodaju još jedan sloj ovom razgovoru. Prema njegovim riječima, nedavna politička stabilnost zemlje ojačala je njezin kredibilitet u inozemstvu, posebno u regijama osjetljivima poput Bliskog istoka. Kao predstavnik EU u Zaljevu, on opisuje „biti Talijan“ kao stratešku prednost – izjavu koja, dolazeći od bivšeg političkog protivnika Giorgie Meloni, šalje snažnu poruku o vrijednosti jedinstva izvan stranačke pripadnosti. Njegova pohvala vladinog „stava“ u upravljanju regionalnim krizama nije samo diplomatska uljudnost; ona odražava širi potencijal političke kulture u kojoj dijalog pobjeđuje nad podjelama.
Naravno, Di Maio ne izbjegava domaće kritike. Kada ga pitaju o padu Pokreta pet zvijezda u usporedbi sa stalnim usponom Fratelli d’Italia, razliku pripisuje vodstvu – ne baš suptilnoj provokaciji Giuseppea Contea. Pa ipak, čak i ta napetost ilustrira zašto su prostori poput Atrejua važni: oni omogućuju političkim suparnicima da otvoreno izraze svoja stajališta, suoče se s međusobnim strategijama i doprinesu transparentnoj demokratskoj raspravi. U eri u kojoj se politički sukob često ograničava na ogorčenje na društvenim mrežama ili pregovore iza zatvorenih vrata, javni forum koji potiče razmjenu licem u lice neprocjenjiv je.
Međutim, ono što Atreju čini uistinu značajnim nije sadržaj pojedinačnih govora, već sama struktura pozornice. Pozivanjem govornika iz cijelog ideološkog spektra i dopuštanjem im da govore bez ograničenja, festival utjelovljuje model demokracije koji je Europi prijeko potreban. Pokazuje da pluralizam nije prijetnja već prednost – izvor otpornosti u vremenu kada se demokratske norme osporavaju iz više smjerova.
Dok se Europa bori s ekonomskom neizvjesnošću, geopolitičkom nestabilnošću i rastućim nepovjerenjem u institucije, Atreju model pruža opipljiv podsjetnik da demokracija napreduje kada ljudi razgovaraju jedni s drugima, a ne kada se povlače u svoje silose. Prisutnost osoba poput Di Maia, od kojih bi se moglo očekivati da izbjegavaju događaje koje organiziraju politički protivnici, svjedoči o sposobnosti festivala da nadiđe stranačku pripadnost.
Atreju pokazuje da demokracija nije samo proceduralni sustav – to je praksa koja se obnavlja svaki put kada građani i vođe odaberu dijalog umjesto podjele. U tom smislu, talijanski festival nudi primjer koji bi Europa trebala slijediti i oponašati: mjesto gdje svatko može govoriti, svatko se može čuti i demokratski duh ostaje živ.
Alessandro Fiorentino